Ja ne znam za bolje od nebodera. Lazem, dok sam zivjela vani bila sam u turbomodernoj trokatnici uredjenoj poput hotela s pet zvjezdica, al necu sad o tome
Odrasla sam u neboderu na drugom katu, a sad sam trinaesti.
Kao posebne prednosti ne bih nista nabrojala, nas pogled je na istok, samo s komadicem mora. Buke je stvarno manje, insekata isto, nismo vidjeli komarca u tri godine, a ako nesto i uleti to je velicine helikoptera pa se lako istjera vani. Za prasinu ne znam, kod mene je ima, ali nemam poznate susjede nize pa ne mogu usporediti
Nestanci struje i vode - u tri godine mozda tri-cetiri puta i najduze deset minuta. Imamo dva lifta, upravo su pred remontom i cesto se kvare, ali rijetko oba istovremeno. Jedino sto mi kolica ne stanu rasklopljena u mali pa se malo pomucimo, ali samo sam se dva put prisilno penjala pjeske (a ponekad neprisilno kad me uhvati manija za vjezbanjem).
Susjedi - u ove tri godine znam ih (i to samo na koju rijec vise od dobardan) tek cetvero-petero. Kad se nesto treba odluciti za zgradu, okupe se u portunu i uz par iznimki, sve prolazi uredno. Sad su se malo ganjali oko predstavnika zgrade, ali mi u to, osim jednog potpisa, nismo bili ukljuceni.
Buka susjeda - zanemariva. Cujemo ponekad samo susjede iznad, kad nesto padne ili kad su uredjivali stan (to je razumljivo), te u WCu mumljanje kroz ventilaciju. Nista strasno. Da, parlafon ponekad zazvoni bezveze, ali nije ni to strasno.
Visina prozora - mi smo promijenili otvore na lodjama i jako visoko pocinje prozor, meni u visini prsa, a prozore drzimo na kip, tako da ce i dijete morati biti vece i s tim svjesnije ako bas zeli otvarati i naginjati se.
Ne mogu se sad niceg vise sjetiti. Kao dijete sam obozavala neboder jer sam imala puno djece za druzenje, bili smo ekipa, a sad mi je OK, iako bih vise voljela manju zgradu ili najbolje kucu, sto cemo pokusati i ostvariti za par godina kad se rijesimo kredita.