Koji je početak priče o porodu ? Odlazak u rodilište, trudnoća? Početak je bio ipak nešto drugo: jedna želja, čežnja duboko u duši, koja je sa godinama sazrijevala i koja jednostavno više nije mogla čekati da bude ispunjena. Kada sam bila mala pitala sam svoju mamu gdje sam bila dok me nije rodila. Odgovorila mi je ispod srca. To je prava istina.
Zadnjih godina sam osjećala gotovo fizički želju kada bih bila u društvu djece. I pitala se da li će mi se želja ostvariti. Odavno sam i ime izabrala. Mislila sam da ću imati sina, bit će Josip, moj mali Pepić, kako bi ga zvala. Ali, uvijek postoji ali. Doktori su mi rekli da imam policistične jajnike i da će biti možda problema sa začećem i da neka ne čekam... Koliko sam suza proplakala, a nisam niti bila probala mogu li ili ne. Onda kad više nisam mogla izdržati i čekati...pa još nemamo stan, nemamo niti baš bajne poslove ni muž ni ja, pa ima još vremena... Ja nisam više mogla čekati. Ovo mi je bilo prevažno. Muž se složio, ajmo probati. Da probati...
Iza mjesec dana sam se počela osjećati čudno ujutro, nekako dugačije. Nisu to bile tipična povraćanja, više mi se gadilo prati zube. Nije bilo ni menstruacije. Jedno plus drugo plus treće jednako sumnjiva situacija...Još se sjećam kako sam išla doktorici i razmišljala: „Da bar jesam...“ i kako ću ići istim putem nazad znajući. Međutim dr mi je dala uputnicu za vaditi betu. Tako da se sve odgodilo za jedan dan. A taj dan... Idem stepenicama po nalaze na odjel i razmišljam ako je curica zvati će se Eva, lijepo je ime. Uzimam nalaz, zadržavam dah i ne mogu od uzbuđenja shvatiti što piše. Piše beta veća od 5000. Izlazim van, i plačem od sreće putem.
Trudnoća mi je protekla super. Malo sam povraćala na početku, popodne i navečer obavezno. Nalazi su svi bili super. Drugo tromjesečje je bilo najbolje, bilo je ljeto, išli smo na godišnji na more, milina. Treće je bilo malo teže. Odlučila sam raditi do kraja pa je bilo problema s prenošenjem trbušine po autobusu i na poslu, otkopčavanja tregerica zbog čestog mokrenja i slično. Danas kad gledam unatrag imam osjećaj da sam bila trudna jedan dan, a ne devet mjeseci. Sve je u biti prošlo tako brzo. U prosincu sam možda pretjerala sa šetnjom po dućanima pa sam završila u 33. tjednu u bolnici otvorena tri centrimetra s trudovima. Prestrašila sam se prilično iako sam se tješila da će biti sve uredu, ipak je beba već velika, ali ipak... Naposljetku sve se smirilo i ja sam otišla kući, sa preporukom mirovanja... Prosinac sam dakle provela u kućnoj atmosferi. Termin mi je bio 18.1, ali moja Eva se malčice ipak požurila.
Bila je nedjelja, rano ujutro. Inače sam se zadnjih tjedana trudnoće svaku noć dizala svaka dva sata za na zahod, trudnice imaju mali prag tolerancije urina. To jutro sam se digla u pet, opet zahod. Zaspem. Probudim se za 20 minuta, pa šta opet zahod? Vratim se u krevet, ali nije to bilo baš od mjehura... Mene šarafi nekako nisko u trbuhu. Vrijeme ne mogu odrediti, sve mi je nekako preblizu, nesigurna sam u bilo što. Definitivno se dižem iz kreveta. U kuhinji šetkam lijevo desno, preslagujem neke stvari, ali i dalje boli, ne onako kako zamišljam trudove...na 20 pa 10 pa 5 min... mene zaboli na neke nepravilne i bliske minute... Okupala sam se i oprala kosu, doručkovala. Sad je već oko sedam i idem po muža. „Vrijeme je, idemo u rodilište po bebu“, „ Daj se legni još malo“ odgovara još spavajući. Digao se jer je morao, ali i on ide u kupaonu, brije se, kupa, pere kosu...
Kućne trudove sam odradila klečeći uz krevet i njišući zdjelicom, slikovito rečeno kao pas sam mahala repom. Jedino to je bilo podnošljivo. Između trudova sam stavljala zadnje stvari u torbu i čekala muža da se i on spremi. Naravno ide i on samnom u rađaonu. Svoj sam porod zamišljala drugačije. Najviše sam se bojala epiziotomije. Ogromnih škara, zvuka koji proizvode i kasnijih bolova. Nisam htjela ni brijanje, ni klistir ni položaj na leđima. Rugala sam se da neću ja roditi u položaju kukca koji se koprca nožicama okrenut na leđa. Htjela sam prirodan porod na stolčiću, bez dripa i u smirenoj atmosferi, prigušenog svjetla. Spremila sam se i na zahtijevanje svega toga u rodilištu. Međutim...Stvarnost bude uvijek drugačija od mašte...ali ni to nije uvijek loše.
U rodilište (KBC Rijeka) smo došli oko osam i trideset ujutro. U rađaoni nas je dočekala sestra Olivera, uzela je podatke, prikopčala me na CTG i zvala dr. Možda kod mene olakšavajuća okolnost je što sam i sama doktorica i pisala mi je titula uz ime u trudničkoj knjižici pa su bili ok prema kolegici, ali oni koji su dobri doktori i babice dobri su prema svima, zar ne?
Uglavnom, ja sam znala što neću i što hoću i spremila sam i sebe i muža na sve. Nakon pregleda doktorica je rekla da sam otvorena sedam cm i da idemo u rađaonu. MM je otišao platiti za prisustvo i brzo se vratio. Kad je došla vrijeme za brijanje i klistir nisam se bunila. Nakraju i nije strašno. Cijela rađaona je preuređena i lijepo izgleda, nije s bijelim mesarskim pločicama i stolovima za razapinjanje. Najvažnije mi je bilo da sam izbjegla predrađaonu gdje ne dozvoljavaju muževima i ostave te samu ili s drugim ženama. Da nisam išla direkt u box, ne znam šta bi...vjerovatno bi odbila ući tamo, neznam? Boksovi su odvojeni, ja i MM smo bili uglavnom sami. Pričali smo i zezali se. Vrijeme od devet ujutro do jedan popodne je brzo prošlo. Moji trudovi su bili podnošljivi, ali samo u mom položaju. Nikako na krevetu, ni na leđima ni bočno. Imala sam loptu pa sam na njoj hopsala ali sam se bojala da se ne umorim previše. Drugi položaj je bio naslonjena naprijed rukama na krevet. Povremeno bi me pogledale sestre. Vodu sam pila, dali su mi i čašu. Muž mi je donio jednu Corny pločicu, baš mi je pasala. Doktorica je htjela prokinuti vodenjak ali ja nisam dala. Ja hoću stolčić i prirodan porod. Kad sam bila potpuno otvorena i trebalo se pokazati junakom na stolčiću...nisam mogla. Probala jesam, ali pripremila sam se psihički za trudove da bole, ali nagon za tiskanje nisam si programirala u memoriju, tako da me je to iznenadilo i bolilo. Izvijala sam se i nisam slušala babicu iako sam obećava da hoću. Međutim imali su strpljenja samnom, nisam čula niti jednu ružnu riječ. Vratila sam se na krevet da se malo odmorim jer je beba još visoko, a kasnije mi se više nije dalo na stolčić. Sve su raspremile bez ijedne riječi. Mene su prali trudovi i nagoni, ja sam se pokušavala koncentrirati. Osim doktorice K. Bili su tu i dr. M., primarijus Ć., a navratio je onako usput i ravnatelj. Cijela publika, a još su htjeli i pričati: „ gdje radim...kako mi je...ma pozdravite mi...“ Možete misliti kako mi se pričalo, ali možda im je to bila taktika zavaravanja. Muž je bio cijelo vrijeme uz mene, a kako je odavno bio gladan, da ne padne mu previše šećer imao je rezervu pepermint bombone. Tako da meni sad pepermint bomboni miriše i sjećaju me na porod.
Na kraju sam prihvatila i položaj kukca, pa čak i drip ali samo na kraju u samom drugom porodnom dobu. Tiskat me je počelo u 13, a rodila sam u 14 i 35. Nisam odbila ni epiziotomiju, ali dobila sam anesteziju prije rezanja i prije šivanja koje je uslijedilo brzo nakon završetka poroda jer sam dosta krvarila. Škare nisam čula kako režu. Šav je dobro zarastao, a sada kad ovo pišem je dva i pol mjeseca prošlo, više ni ne pipam ožiljak, obavili smo bračne dužnosti i sve pet. U samom kraju sam pričala i bedastoće tipa: ja više ne mogu, ja idem, hoću na vlak, dajte mi nešto za bolove, i biser: ja bi da ne tiskam, jel može tako? Na kraju mi je primarijus rekao: dobro doktorice, možda ćemo morati vakuumom. E onda sam tiskala ko luda. Na kraju me iznenadilo kada sam rodila. Očekivala sam da će to trajati i trajati, da će bolovi biti puno jači, ali sve je bilo tako dobro da sam tu večer još mislila mogla bi ponovo. Iznenadila me i moja beba kada su mi je stavili na trbuh, koža na kožu. Bila sam puna emocija, ali ipak nisam plakala, taj mali paketić je bio tako prekrasan, s puno crne kosice. Očekivala sam ugodu kože na kožu, neobična mi je bila osjećaj težine bebe. Rodila sam moju Evu, tešku 3740g i dugačku 50 cm. Nije plakala, samo se stisnula uz mene. Najljepši trenuci su mi bili kada su nas troje ostavili na miru same, beba je cikila po prvi put, ja sam ju mazila, a novopečeni tata čuvao nas dvije. Kada su je odnijeli i on je otišao po stvari, a ja sam ostala sama sa svojim mislima i odmarala do odlaska no odjel. Da više ne duljim i ovako dugačku priču, Eva sada ima dva i pol mjeseca, dobro smo i ona i ja. Raste, razvija se, a ja se učim biti mama. Imam podršku muža prije svega, ali i mojih roditelja s kojima živimo, ali i MM ovih roditelja također.