Moj lijepi, brzi porod na stolčiću
iako su priču već stavili na portal.. da ju stavim i tu..
Prije desetak godina gledala sam sa svojim roditeljima nekakav lijepi dokumentarac o porodima u vodi (kako su žene rađale u moru, kadi, bazenu) i slike tih zadovoljnih beba koje rone ostale su nam svima urezane u pamćenje. Nisam još bila planirala ostati trudna, ali eto, dogodilo se. Bili smo usred preseljenja i renoviranja kuće i nisam baš imala puno vremena planirati porod. Znala sam jedino da želim što prirodniji porod, po mogućnosti u vodi i da suprug mora biti sa mnom. Mog dragog, koji voli roniti, je ideja o porodu u vodi odmah oduševila. I moj tata je, nakon što se oporavio od iznenađenja da će biti djed, pitao dal' planiram roditi u vodi i kako bi to bilo super - ako bi bilo moguće. Budući da nam je najbliže rodilište upravo riječko i da je trudnoća protekla bez ikakvih problema, nakon tečaja i svih nalaza potrebnih za porod u kadi izgledalo je kao da ću zaista roditi u kadi.
Na tečaju za vježbe disanja nas je bilo oko 36 parova i bili smo podijeljeni u 3 grupe. Našu je vodila Barbara F. i jako sam se iznenadila kad je pitala ima li tko za porod u kadi, a ja sam jedina digla ruku. Nekoliko cura je bilo zainteresirano za stolčić, ali većina je ipak bila za klasični porod – i to nakon odslušanog predavanja o alternativnim načinima poroda nekoliko dana ranije! Hm, možda ih se ne bi smjelo zvati alternativnim.
U ponedjeljak 17.07.2006. (5 dana prije termina) oko 6:30 probudila sam se s čudnim kontrakcijama. Nikada nisam imala lažne trudove niti osjetila B-H kontrakcije, ovo mi je prva trudnoća i nisam sigurna dal' bi to moglo biti to. Ostajem u krevetu i pratim što se događa. Što god da je - ne prestaje. Ponovo malo zadrijemam. Kad se opet probudim - sve je isto. Uzimam mobitel, palim štopericu i pišem:
7:50h 43,91 sek;
7:54h 30,00 sek;
7:58h 43,89 sek;
8:02h 42,31 sek itd.
Trudovi u trajanju 30-40 sek. svakih 4-5 min. Mislim da će to definitivno biti to. Nisu jaki, ali su konstantni.
Ustajem i doručkujemo na terasi. Vani je predivan, topli ljetni dan. Odlučila sam čekati do poslijepodneva. U 16:00 sati ionako imam dogovoren pregled (posljednji prije termina) kod moje ginekologice u Rijeci. Otići ćemo i vidjeti što ona kaže.
Torba za bolnicu stoji spremna još od subote ujutro. Spakirala sam je za svaki slučaj, jer smo u subotu poslijepodne išli na izlet na Brijune.
Prijepodne sam provela sjedeći na terasi u hladovini. Puhao je lagani vjetrić, pa nije bilo prevruće. To je ono što sam željela – sjediti vani, u prirodi, na zraku, u svom vrtu kad krenu trudovi, a vrijeme je bilo savršeno za to.
Trudovi su i dalje dolazili u pravilnim razmacima i postajali sve jači. Malo sam prošetala, malo sam se išla ispružiti na kauč, ali sam se ipak vratila van na terasu. Uredila nokte i počupala obrve (nikada više poslije poroda to nisam napravila u miru).
Oko 14:00 sati kontrakcije su postale ozbiljnije. Ako me uhvate dok hodam, moram stati i pridržati se za zid ili nešto. Pojavljuje se još jedna drugačija nijansa boli za koju sam pretpostavila da bi mogla biti otvaranje cerviksa. Ne znam kako bih odredila kada bismo trebali krenuti u bolnicu. Nikako nisam željela doći prerano da me ne stave u predrađaonu jer tamo suprug ne bi mogao biti sa mnom. Ovako je skroz zgodno ispalo da sam imala termin kod moje ginekologice – idemo svakako tamo, pa ćemo vidjeti što će ona reći.
Otuširala sam se (godila mi je topla voda), oprala kosu i spremila se. Torbu smo ponijeli. Za vrijeme vožnje koja je trajala 40-ak minuta suprug i ja normalno smo pričali (osim kad bi me ulovio trud).
Oko 16:00 sati me sestra prikopčala na CTG. Imala sam osjećaj da je sve zastalo dok sam tako ležala. Nije više bilo tako intenzivno. Sestra je prokomentirala – nisu ti baš neki trudovi. Pomislila sam kako me ne shvaća ozbiljno. Pa ja osjećam da se nešto događa unutra! Nešto veliko! Nešto što ljudi procjenjuju na temelju pomaka nekakve kazaljkice na nekakvom aparatu!! Srećom, doktorica je rekla da će me svakako pregledati jer me ne želi poslati nazad u Istru, pa da za dva sata jurimo nazad u Rijeku u rodilište. Oho, otvorena 3,5 cm!!! Napokon su me počeli shvaćati ozbiljno. Doktorica je rekla da nam se ne isplati vraćati doma, pa opet voziti u Rijeku i da ću vjerojatno roditi noćas, ali da ne moramo žuriti u rodilište. Možemo još malo prošetati. Ovo mi je trebalo! Da mi netko kaže da je to sve u redu i da ne moram još u bolnicu!
Dakle, to je to. Počelo je! Odlučili smo biti negdje u blizini rodilišta, malo prošetati i, budući da nas čeka duga noć, nešto pojesti. Suprug je pojeo pizzu. Meni baš nije bilo do jela. Nakon toga smjestili smo se u jedan parkić i ne sjećam se više koliko dugo smo tamo bili, promatrala sam golubove i pazila na disanje.
U 19:00 sati razmaci između trudova postajali su sve kraći i odlučili smo otići u rodilište. Mislila sam da će mi možda biti lakše ako sjednem na loptu ili u kadu. Nikako se nisam mogla namjestiti na klupici dok je suprug sa sestrom na prijemu popunjavao papire. Čim smo došli gore prikopčali su me na CTG. I opet sam imala osjećaj da je sve zastalo. I opet mi je, i ovdje, sestra rekla da mi nisu baš neki trudovi. Tako sam ležala dok je sestra pregledavala nalaze (koji su potrebni za porod u kadi) i dogovarali smo se za porod u kadi. Nakon 20-ak minuta došao je dežurni doktor i također pogledao CTG i rekao da ti trudovi baš nisu neki jaki (meni su se činili sasvim pristojni i pitala sam se što me tek čeka ako je ovo ništa!?), ali nek se popnem na stolac za preglede da on pogleda koliko sam se još otvorila. U trenutku kad sam se digla s kreveta i krenula prema stolcu osjetila sam kako mi topla voda curi niz noge! Prije sam se bojala da neću prepoznati kad mi pukne vodenjak, ali sada sam bila istog trenutka sigurna da je to to. Baš lijepo – doktor, sestra i primalja koja je došla obradovali su se ovom novom detalju! Slijedeće iznenađenje došlo je čim me je doktor pregledao. Skroz sam otvorena! Beba bi van, a trebalo bi tek pripremiti i napuniti kadu. I ne bi me baš bez klistira pustili u kadu. A sve to bi potrajalo. Pitali su me dal' baš inzistiram na kadi i imam li kakav plan B. Imam. Stolčić! Nema problema, to mogu pripremiti za 5 minuta i nije potreban klistir! I zbilja, dok sam se vratila s toaleta sve je već bilo spremno i sestra je dovela supruga u rađaonicu. Smjestila sam se na krevet dok mi je vrlo ljubazna i draga primalja Ksenija objašnjavala kakav je plan – prvo ću za probu malo sjesti na stolčić da vidim kako je i da se malo uvježbamo (objasnila mi je da će sve biti u redu ako budemo surađivale – da će mi točno govoriti što i kako i da samo trebam slušati), a onda mogu opet malo na krevet, pa kad zapravo krene ponovo na stolčić. I tako sam ja oko 19:50 sjela na stolčić i ubrzo mi je Ksenija rekla da nema povratka na krevet, da to više nije proba i da bebica izlazi. Svo vrijeme je s nama bila samo primalja. Doktor je nekoliko puta provirio kroz vrata i pitao kako ide i kad je vidio da je sve u redu otišao. Ksenija me lijepo vodila (davala je točne upute kada tiskati, kada nikako ne tiskati, podsjećala me kako kada disati) i objašnjavala u svakom trenutku što se događa. A stolčić je zaista odličan! Suprug je sjedio iza mene i ja sam se skroz naslonila na njega i uprla nekako o njegove ruke. Našla sam neki položaj koji mi je odgovarao i nisam ga htjela izgubiti, pa mu nisam pustila ruku da popipa bebinu glavicu dok je izlazila. A i nisam si mogla zamisliti da bi bebi bilo ugodno da je tak napola vani, a mi ju pipkamo po glavi. Zato nam je Ksenija u pauzi između trudova držala ogledalo da vidimo glavicu koja je provirila. No, ubrzo (u 20:50) je ionako naš mali medo bio cijeli vani. Pred sam kraj poroda u pomoć je došla i jedna sestra, jer je primalji stvarno nezgodno – cijelo vrijeme mora klečati ispred stolčića. Ksenija je bila tako dobra i masirala me i stavljala mi tople (vruće) obloge – tako da zahvaljujući njoj nisam popucala i nisam trebala niti jedan šav! Čim je naš mali smežurani ljepotan izašao, Ksenija mi ga je dala i mogli smo se prvi puta zagrliti. Nakon nekog vremena i kraćeg nagovaranja suprug se ipak ohrabrio prerezati pupkovinu. Tata je prvi puta držao svog sina dok smo nas dvije obavile još i porod posteljice. Nakon toga bebicu su izmjerili (54 cm, 3210 g, apgar 10/10) i pedijatar ga je pregledao dok sam se ja sa stolčića prebacila na krevet. Ksenija mi je zatim pokazala kako dojiti i poslikala nas i zatim je nas troje ostavila same da se upoznajemo, mazimo i zaljubljujemo u našu bebicu.
Mene i bebu su razdvojili dok su nas prebacivali na odjel i jedina zamjerka je da sam morala čekati dok su mi ga ponovo donijeli kad sam se već smjestila u sobi (njega su u međuvremenu okupali i obukli). Nakon toga se više nismo razdvajali. Boravak u bolnici nije bio tako strašan kao što sam se pribojavala. Osoblje je bilo zaista ljubazno i nitko od osoblja nije prigovarao zato što je spavao uglavnom sa mnom na krevetu, a ne u krevetiću za bebe. Cimerice su bile druga priča – "razmazit će se" i te fore, ali njima je bilo prestrašno i to što im sestre nisu htjele nahraniti bebe adaptiranim nego su forsirale dojenje. Sada znam da bih slijedeći put svakako tražila apartman – da se možemo u miru upoznavati i privikavati, neovisno o drugima i da suprug može biti više s nama. I da, ja bih i slijedeći puta opet na stolčić!
 |
|||
Odgovori s citatom
) i lijepom dečku.
) rodila u vodi bez klistira, jos je dr. prokomentirao "Ak vam ga sad damo rodit cete u zahodu!"). 
)
Felix prvotno napisa
