prošlo je godinu ipo i naravno ne sjećam se baš svega najbolje, ali znam da mi Lucu nisu donijeli do predvečer iako je sve bilo o.k.. Rodila sam u 12,30. Dobila sam i ja Dolantin, ali ne vjerujem da je zbog toga, nego zbog njihove prakse..Ne mogu ti objasnit koliko je grozno to iščekivanje kad ćeš je opet vidit, dotaknit, pomirisat, izljubit..
Što je najgore od svega, nisu ti baš za potrudit se, sve osim jedne sestre (mislim da se zove Vera) koja ti se trudi pomoć oko dojenja. Sve ostale su , pa moraš onako slomljen (ja sam dobila transfuziju zbog velikog gubitka krvi) ić do njihove sobe i molit ih da ti donesu bebu (jer ne smiješ ulazit u sobu gdje su bebe). Mene je to strašno živciralo, ali sam ih "u fino" navikla da ja želim Lucu kraj sebe!!!
Što se tiče dojenja, line su ko k...., ne da im se slušat dicu kako plaču, pa ih svejedno našopaju bočicom, što nas je izluđivalo..Ja malu podojim, ona plače (ko zna iz kojeg razloga-možda je i gladna, nemirna, treba mamu), a one hop boca! Umjesto da su se potrudile! A.... te sestre (ne sve!), dovele su me do plača (2 x), a jedna se čak izderala na mene jer sam spustila zimsku frotirnu spavaćicu ispod ramena i zavezala (40 stupnjeva je bilo u sobi!)! Drugi put ću sigurno znat kako ću i nitko me neće u tome zaustavit!!! A NI TEBE!!!