Vrištanje dvogodišnjaka - gdje griješimo....

[Stijena]

...jer očito negdje griješimo.....
naime, naš dvogodišnjak otkrio je vrištanje!
rijetko koja dnevna aktivnost može proći bez unedoglednog nagovaranja - idemo spavati???ideš van iz kade????idemo doma????oćemo promijeniti pelenu???
i naravno kad ništa od toga ne upali (a do nedavno smo se još uspjeli sve lijepo dogovoriti - taman kad smo se počeli sporazumijevati na njegovom jeziku) - potrebna je primjena "sile" - izvlačenje iz kade kad se sav smežura, oblačenje u etapama od jutra do popodne, trganje od parkića do doma....ne moram niti reći koliko to više energije zahtijeva jer ništa, ništa ne može proći dobrovoljno, sve mora biti na silu uz naravno - vrištanje.
Djecu u parkiću MORA otjerati s ljuljačke, tobogana...jer to je sve "njegovo", a potpuno je nezanimljivo, ako je igralište prazno. Vrištanjem otjera ne samo djecu nego i roditelji već kad nas vide sami počinju lagano skupljati djecu i odlaziti sluteći daljnji scenarij.
u cijelom tom svakodnevnom stresu kad mi dođe da ga mlatnem (a dođe mi), suzdržavam se tako da ga cijelog izljubim - na taj način otpuštam negativnu energiju i naravno djetetu šaljem potpuno krivu poruku.
Inače doma kad pretjera primjenjujem ili time out (koji s obzirom da je još premali ne može potrajati dulje od pola minute) - ostavim ga samog u sobi da shvati nekakvu posljedicu ili mu jednostavno uzmem ono s čim radi štetu kako bi opet vidio da njegovo ponašanje ima neku posljedicu, ali ovo vrištanje....
kad razmišljam što bi uopće bila alternativa - pustiti ga da se zgušta, jednom odvojiti dovoljno vremena i tjerati mak na konac da vidim koliko bi to potrajalo da njemu bude dosta....ok, jedan dan, dva, ali svaki dan biti u kadi sat vremena s hektolitrom vode, poslije kupanja trčati gologuz po stanu, biti pokakan do...ne znam kad...kud to vodi

[flower]

do osamostaljivanja.

otkrio je da neke odluke moze donjeti sam, dapace da te odluke imaju reperkusije na druge i u tome bezgranicno uziva - ja bih na vristanje probla ignorirati

svi smo to prosli ( )

[Lu]

ne grijesite nigdje. dobrodosli u svijet dvogodisnjaka. ja sam mislila da sam najlosija majka u povijesti covjecanstva kad bas svaka najjednostavnija dnevna radnja prolazi uz molbe, nagovaranje, plakanje (moje od nemoci) ali proslo je.

ono sto ce ti pomoci, daj da odlucuje. nemoj reci dodji da se obucemo" nego "odaberi hoces li ovu ili ovu majicu". ali budi sigurna da nudis izbor koji ti mozes ispostivati.

[Loryblue]

ne grijesite nigdje. dobrodosli u svijet dvogodisnjaka. ja sam mislila da sam najlosija majka u povijesti covjecanstva kad bas svaka najjednostavnija dnevna radnja prolazi uz molbe, nagovaranje, plakanje (moje od nemoci) ali proslo je.

ono sto ce ti pomoci, daj da odlucuje. nemoj reci dodji da se obucemo" nego "odaberi hoces li ovu ili ovu majicu". ali budi sigurna da nudis izbor koji ti mozes ispostivati.

naša su dica vršnjakinje, ali smo mi još u fazi vrištanja, otimanja, ja ću, ja ću, ja ću....unedogled.
kad je vama ta faza prošla?

i kod nas je svakodnevna borba: za oblačenje, za svlačenje, za jelo, za izaći vani, za vratit se kući, za prominit pelenu......pa biži po kući, pa urla, pa se ne da uhvatit, a sve je to popraćeno urlanjem i suzama.

poludit ću više!!!!
kad će se osamostalit

[tanja_b]

Kod nas nije bilo vrištanja (srećom ), ali zato imamo: povike "Neeee!!!" (s tri i više uskličnika) na svaki prijedlog, nekad smo imali valjanje po podu, a sad imamo bacanje stvari.
Kako flower reče, dobro je ako to možeš ignorirati.
Na povike "Neee" već smo se naviknuli i komuniciramo u skladu s time (jednostavno prihvatimo da je neke dane u "ne"-fazi i znamo da će ga proći - do sljedeće takve faze ), a što se tiče bacanja, to me više smeta, ali zaista je najbolje ignorirati. S time da, ako baca neki vredniji predmet (vredniji za njega, npr. knjigu ili igračku, ne za mene, jer su vrijedni predmeti izvan njegovog dosega), upozorim ga, ako je to bacio, znači da mu ne treba i da ćemo to maknuti/skloniti/uzeti. Nije mi baš neka taktika, priznajem, ali želim mu nekako dati do znanja da je to nepoželjno ponašanje (to kod njega nije bacanje iz znatiželje, kao što čine jednogodišnjaci, nego demonstrativno bacanje iz protesta).

[Angie75]

I mi smo u fazi bacanja, što doma ignoriram, ali jučer je u kafiću u Zoološkom bacio onu šećernicu prije nego što sam je uspjela zgrabiti pa se razbila. Konobarica je bila zakon i uopće se nije uzbudila oko toga, ali je mama za susjednim stolom gledala i negodovala sve u 16. Istodobno je svojoj curici stalno dobacivala "Lijepo sjedi!", iako je mala bila ful mirna. Iskreno, nisam znala što napraviti. Imala sam osjećaj da svi okolo čekaju da ga nalupam....

[Lu]

ja znam da je lako govoriti sad kad je proslo evo on je konkretno usao u tu fazu oko nove godine s tim da je nama tu bilo i preseljenje kao dodatni otezavajuci faktor. npr u ton je negativistickoj fazi sa tute ponovo presao potpuno na pelenu (koju btw nije dozvoljavao promijeniti).
trajalo je do unazad mjesec i pol dana. sveukupno intenzivno jedno 3-4 mjeseca.
i sad se zna dogoditi da sizne ali nije mu vise tako jako bitno jer je shvatio da ipak moze o nekim stvarima odlucivati pa se ne bori tako grcevit.
stvar je u tome i da sam ja u hodu skuzila i prilagodila se.
nikada nista ne radim u zadnji cas nego ga pocnem izdaleka upozoravati cca 15 min prije tako da se psihicki pripremi. kod oblacenja je pomoglo da sam odlucuje sta ce, a ujedno je i ubrzavalo odlazak kad je trebalo. ne bih mu rekla ajde idemo, nego hoces li ovo ili ovo obuci sad kad krenemo. i tako kad skuzi da mu se ne naredjuje nego da moze odlucivati o sebi naprosto prodje. ali bilo je naporno...nisam se jednom rasplakala ali kad se jednom ustosis sa drugacijim nacinom komuniciranja, sve postane nevidjeno lako.

[Lu]

e da, za bacanje stvari radim isto kao i tanja_b. ako nesto bacas znaci da ti je nebitno pa ce ti mama to maknuti. dobro ili ne...uglavnom pali naravno naglasim mu da ni ja nista ne bacam kad sam ljuta i da rece u cemu je problem pa cemo se dogovoriti.

[Stijena]

cure, hvala na dobrodošlici (u svijet dvogodišnjaka)
najgore je to što sam već počela razmišljati da mu i previše dajem da odlučuje i onda mi se učinilo da je to previše počeo iskorištavati - čovjeku se svidjelo, a kome ne bi. Još po doma to vrištanje i donekle možemo ignorirati, ali vani...jučer nam se dogodilo (pun park prekrasno vrijeme stotinupedesetero djece i osamsto roditelja) da je cijeli park gledao u nas dok je on vrištao jer se curica nije htjela maknuti s tobogana, a jadna samo je gledala što ovaj toliko vrišti iza nje....u tom trenutku bi mi lakše palo da mi je netko odvalio dva šamara.
Dobro znam da ima roditelja koji se isto tako zgražavaju nad djecom koja se vani tako "neprilično" ponašaju, to su obično oni koji doma imaju još gore epizode, ali niti meni nije ugodno imati takvu komunikaciju sa svojim djetetom. Već sam si par puta rekla da ga više neću nikamo voditi , jer se ne zna igrati s djecom, ali to bi bila valjda najveća greška.
Doma mi je pak drugi problem to što na najjednostavnije dnevne aktivnosti moram potrošiti trostruko više energije (psiho i fizičke) tako da navečer kad se idemo kupati, padnu mi rolete jer tek tada, kad sam već totalno iscrpljena, trebam najviše energije okupati ga, obući :shock: , staviti spavati....

[tanja_b]

E, da, odlasci na spavanje su i nama svojedobno bili stresoviti, ali već dugo nisu. Ne mogu točno reći što se desilo, ali mogu reći kako smo postupali: držali smo se uvijek istog rituala (u isto vrijeme na spavanje, isti postupci, bez obzira na njegove proteste), a kad se zaigra, obično mu najavimo da je uskoro kraj (i to frazom, npr.: kad završiš toštovećradiš, onda dođi prati zube/dođi u kupaonu/štoveć). Stvarno pali!

Što se tiče odlazaka van, nemamo problema s ponašanjem na igralištu, ali imamo problema s izlaskom iz kuće, naime, u stanju je predomisliti se jedno 10 puta zaredom hoće li uopće izaći ili ne i to me ponekad izluđuje, ali sad sam se već navikla i ne forsiram ništa jer je onda još gore. Tako smo i jučerašnje prekrasno sunčano popodne proveli u stanu vozeći vlakiće jer je on tako odlučio... iako je 10 minuta prije toga rekao da se želi ići voziti tramvajem, ali se ipak u međuvremenu predomislio

[Lu]

kad su u pitanju izlasci vani najvaznije ti je da ne razmisljas sta ce reci srugi roditelji. jer ce te tek to dovest u situaciju da ne znas kako da postupis. naprosto posrupaj kao i inace. dobro park i tobogani su druga stvar ali npr mi smo ga u igraonicu poceli pustati samoga tako da mi stojimo vani. i onda ne da nema ispada nego fino promatra sta rade drugi klinci i naprosto se prilagodjava coporu. ja nisam mogla vjerovat kako zna cekat svoj red za razne igracke :shock:

[mama courage]

nesto bacas znaci da ti je nebitno pa ce ti mama to maknuti. dobro ili ne...uglavnom pali

mi smo uveli pravilo: ono sto od stvari u ljutnji baci , joj znaci ne treba i ide ravno u smece.

nije imala nikakvih ispada, posebice ne kad smo vani, u parku. al da ih je imala, il da je drugu djecu zlostavljala svojim ponasanjem - znalo bi se, idemo ravno doma. to zahtjeva i puno dosljednosti sa roditeljske strane, al se isplati, jer neka ponasanja se ne smiju tolerirati.

[Stijena]

nije imala nikakvih ispada, posebice ne kad smo vani, u parku. al da ih je imala, il da je drugu djecu zlostavljala svojim ponasanjem - znalo bi se, idemo ravno doma. to zahtjeva i puno dosljednosti sa roditeljske strane, al se isplati, jer neka ponasanja se ne smiju tolerirati.

i ja sam ga jučer samo "pobrala" s tobogana i otišli smo doma, jer mi je to bila jedina "ispravna" mogućnost, ali je vrištao i cijelim putem do doma...nije to sporno, ali čini mi se ko da ne kuži da je to zato jer se on "neprihvatljivo" ponašao

[sbuczkow]

poludit ću više!!!!
kad će se osamostalit

s 28, 30...

[Strobery Shortcake]

Stijeno, kao da si opisala moju E., od riječi do riječi u živčanoj fazi. Vrištanje smo ignorisali, jer nije bilo druge, na početku bi smo krenuli objašnjavati, ali bi se najčešće završilo tako da po kratkom postupku izađemo iz radnje, iz kade, iz parka ... Čak smo je jedno vrijeme isključili iz kupovine radi vlastitog mentalnog zdravlja. I prošlo, ko rukom odnešeno. Sad su interesantne druge stvari. Dakle strpljenja koliko je moguće, izbjegavati konflikte , koliko je moguće, prolazi 100%. Nekom prije, nekom kasnije. Uz želju za "prije", sretno

[Stijena]

poludit ću više!!!!
kad će se osamostalit

s 28, 30...

uuuuuhhhh, nekako mi bolje zvuči ovo što je napisala strobery shortcake, i ja se nadam da je samo faza (imali smo ih već stotinu), ali ova je značajno najnapornija upravo zato što nekako strahujem da ako sada povučem krivi potez u odgoju - povratka nema - vrištat će, bacat se po podu i tvrdoglavo provoditi svoju volju upravo do 30-e

[krumpiric]

jel grizu namještaj kad su bjesni

Marin radi sve gore navedeno,i ovo..ne zamaram se.Objasnim,pokušavam bit što staloženija...al znam da je to samo terrible two..

[mama courage]

ali čini mi se ko da ne kuži da je to zato jer se on "neprihvatljivo" ponašao

kuzi, kuzi. 8) bitno je da ti ostanes dosljedna, jednog dana ce skuzit (ako ne kuzi do sada, a kuzi). dosljednost i strpljivost. kuzis ?

[Lu]

ali čini mi se ko da ne kuži da je to zato jer se on "neprihvatljivo" ponašao

kuzi, kuzi. 8) bitno je da ti ostanes dosljedna, jednog dana ce skuzit (ako ne kuzi do sada, a kuzi). dosljednost i strpljivost. kuzis ?

kad se smire strasti objasnis da se niste vise mogli igrati u parku jer njegovo ponasanje nije bilo prihvatljivo. djeca razumiju opcenito puno vise nego mi mislimo. ali bino je da ga iz parkica ne pokuspis iznervirano i u revoltu nego smireno i totalno cool. naprosto da shvati da je to takvo pravilo a ne da se ljutis osvecujes i sl.

[cvijetak]

Eh, meni je zasad naaaaaaaaajteže u kriznim situacijama ostati smiren i cool (a kad uspijem sve ide jako dobro - pjevam pjesme o jabuci koja želi uskočiti u usta i ona hipnotizirano zijeva ko pačić dok jabuka polako nestaje iz tanjura). Moja je još daleko od dvogodišnjakinje, ali danas je bio dan za zavući se u krevet. Mene lupio pms, a njoj idu zubi (tako sam to protumačila da mi bude lakše) pa na svako "ne" (a danas su se nekako redali ti "neovi") nastupi višeminutno protestno plakanje, čak sam i ja završila u suzama

[Stijena]

ali čini mi se ko da ne kuži da je to zato jer se on "neprihvatljivo" ponašao

kuzi, kuzi. 8) bitno je da ti ostanes dosljedna, jednog dana ce skuzit (ako ne kuzi do sada, a kuzi). dosljednost i strpljivost. kuzis ?

kad se smire strasti objasnis da se niste vise mogli igrati u parku jer njegovo ponasanje nije bilo prihvatljivo. djeca razumiju opcenito puno vise nego mi mislimo. ali bino je da ga iz parkica ne pokuspis iznervirano i u revoltu nego smireno i totalno cool. naprosto da shvati da je to takvo pravilo a ne da se ljutis osvecujes i sl.

Da, ja to izvedem jaaakoooo 8) - onako samo ga dohvatim i ništa ne pričam jer kad bih progovorila, ne bih se zaustavila do doma. A jako dobro znamo kako pričanje djeluje - nekako mislim da kad moje dijete progovori kak spada molit će me da ga istučem, radije nego da mu pričam litanije i prodikujem. ali takva sam ja, i MM koji put zna reći nešto slično - ono daj mi radije opali šamar, nego da na sve imaš odgovor.
jučer smo npr. išli u kupovinu i nije bilo nekakvih prevelikih stresova dok teti na blagajni nije trebao dati nešto iz ruke da "provuče" - nema šanse, molili, kumili, rekli ajde ti provuci - ništa nije upalilo, a nikada mu ne čupam iz ruke. na kraju smo otišli po drugi paketić da ga teta provuče, a on je svoj zadržao, ljubomorno ga čuvajući da ga netko ne ukrade - toliko o izbjegavanju ekscesa.

[ana.m]

Janko baš i ne vrišti ali mu je sve "Ne" ili "Ja ću". Najgore mi je kad recimo hoće nekaj čega nema. Ja kažem da nemamo više da moramo u trgovinu, a on se počne derati. Ja mu samo kažem da deranjem nećemo riješiti ništa. I da ako se misli derati neka se dere. Dere se pola minute i prebaci film na nekaj sasvim deseto. Sasvim drugačije dijete u pola minute. Isto problemi oko presvlačenja, prematanja, sada i sjedanja na tutu (kao da tuta grize :/ ) oko crtića, oko jela, izlaženja iz kade, onih autića vani kaj se za njih naplaćuje vožnja, tračanja po cesti, sve je njegovo (igračke)....Doduše još se uspjevamo dogovoriti, ali treba ga nagovoriti da uopće sluša. Neki dan hoće mediće i mediće (Care Bears), a nemamo ih na dvd-u. Ajme koju sam ja priču izmislila o stričeku koji sjedi u tv-u i pušta crtiće kako mu piše i bla, bla, bla...Tek tada je prestao zahtjevati mediće u vrijeme kada ih nema na tv
Ali nekako se nadam da nam se bliži 3. i da će to bar malo prerasti.
I takav je negdje od svoje 2. Kao da se prko noći promjenio.

[mama courage]

prije vise od pola godine moja je mama ispaljivala na "necu" od moje kceri. ujutro ustanemo sve tri i moja mama nadobudno: "hoces li ici piskiti??" i naravno na njeno pitanje slijedio je najnormalniji odgovor dvoipogodisnjaka - necu. moja mama onda posizi u sekundi: vidi kako nece, zasto nece, ne moze to tako, ona mora piskiti. onda joj ja objasnim: prvo, dijete nije ni progledalo ti ga vec tjeras na wc, drugo: sto UOPCE pitas??? kad se razbudi, znaci nekih 5 min kasnije, samo je posadi na wc i piskit ce bez po muke i frke. ne pitaj ono sto ionako ocekujes od nje. samo je preusmjeri na to. i eto, baba se naucila pameti. 8)

ja pokusavam moje "ne" (kad zeli nesto) preusmjeriti u moze, ali pod ovim i ovim uvjetima. kad pita: smijem li cokolade?, ja joj ne velim ne smijes, sad ce rucak. nego: smijes, al prvo moras nesto slano. to cisto zbog izbjegavanja nepotrebne frke i deracine. jer i bez toga u tim godinama ima toga na pretek. taj nacin komunikacije mi je ustedio puno vike i nerviranja. a i kad bude frke, ja sam smirenija, jer se ne dam izbacit iz fazona.

mada, inace nisam od onih koji u svakom slucaju nastoje preusmjeriti djetetovu paznju na nesto drugo, ako im odredjenu stvar ne dozvoljavam. ipak se ona mora nauciti i na "ne" i "ne smijes". neke stvari se jednostavno ne smiju, neke moraju i ona i to mora nauciti.

[tatek]

Eto, i ja moram prijaviti da je Zrinka debelo u toj fazi. Vec ju je nacela malo prije 2-3 mjeseca, onda se smirila, no bolest posljednjih 10 dana je izgleda povecala otpor i zadnja dva dana su sva u vristanjima, nece se presvuc ni obuc, nece ici na spavanje, nece jesti iz ovog ili onog tanjura ... Nama su sve to nova iskustva jer smo s Vedranom tu fazu skoro pa preskocili, bila je kratka i vrlo blaga,a sad smo se suocili s malom tvrdoglavicom koja je i vrlo uporna i glasnija da ne moze biti.

Ono sto me najvise brine je sto ne mozemo svaki put cekati do besvijesti da se gospodjica umilostivi dozvoliti obuci ili ici spavati zato jer nam to nekad remeti obiteljski kucni red (jucer vristi u dnevnoj sobi jer joj nismo dali da smeta Vedranu kod crtanja, e onda smo ajd malo popustili, no tad je Vedran poceo siziti da mu Zrinka smeta (sto je dijelom bilo tocno, a dijelom nije), nju smo upozorili, ali nismo maknuli od crteza i onda je Vedran eksplodirao sa vriskom i tuljenjem kakve nije jos nikad do sada proizvodio (mislim, bili su glumljeni, sve je to bila gluma, ali nam je svejedno usi probio i protracio 20 minuta vecernjeg rituala), na to se nadovezala Zrinka sa polusatnim vristanjem protiv odlaska na spavanje i onda je dosla vristati bas u Vedranovu sobu koji se tek bio malo smirio i pripremio za spavanje ... naravno, rezultat je da smo MZ i ja ostali gladovati do kasne veceri, a da en govorim kak smo se sjajno osjecali (uz nasa trenutno bolna grla, curece noseve i kasalj).

Danas ujutro, opet ista stvar, svih cetiri idemo od doma, MZ sa Zrinkom doktorici, Vedran u vrtic, ja na posao, i uz svu tu vrisku je spremanje trajalo punih 2 sata i 45 minuta sto je zaista nedopustivo. Uz takav ritam dolazaka na posao mogu odmah sam ponuditi radnu knjizicu, a MZ bi i onako automatski bacili van kad je na odredjenom ...

E, vezano uz sve to: koliko cesto vi date klincima da se izurlaju i smire pa se onda obavi to sto se mora, a koliko cesto, svojevoljno ili po sili prilike, morate nasilu provesti to sto treba?
Obuci cipele na silu jos i ide ili izaci iz kuce, no na silu obuci majicu ili hlace je vec problem ... a to em sve zanima jer cu slijedeci tjedan ja sam morati ujutro oboje spremati za vrtic i vec sad vidim da cu ili dolaziti na posao za rucak ili uzimati godisnji ... :/

[Luna Rocco]

A što kad je jednogodišnjak u toj fazi?

Jučer smo morali otići iz parka jer nije prestajao vikati (ne plakati, baš se ljuto derao). Razlog - nisam mu dala da sam stoji na vrhu penjalice (!!!). Naime, u penjalačkoj je fazi i želje mu daleko premašuju mogućnosti pa, iako se maksimalno trudim omogućiti mu penjanje (stepenice, kauč i sl.), neminovno dolazi do frustracija (ne mogu ga pustiti da bude sam na vrhu penjalice koja je moje visine, a ispod je beton).

Na sve što mu nije po volji reagira deranjem - dodatni problem je što ne priča, pa mu je to jedini način da se izrazi - no, nije li malo prerano za ispade bijesa? :?

[a zakaj]

nesto bacas znaci da ti je nebitno pa ce ti mama to maknuti. dobro ili ne...uglavnom pali

mi smo uveli pravilo: ono sto od stvari u ljutnji baci , joj znaci ne treba i ide ravno u smece.

nije imala nikakvih ispada, posebice ne kad smo vani, u parku. al da ih je imala, il da je drugu djecu zlostavljala svojim ponasanjem - znalo bi se, idemo ravno doma. to zahtjeva i puno dosljednosti sa roditeljske strane, al se isplati, jer neka ponasanja se ne smiju tolerirati.

meni se, moram reci, ova mjera odvodjenja doma iz parka, cini malo pretjerana. i mislim da kod djeteta moze izazvati toliku ljutnju, da se zbog siline emocija i izgubi pedagoski efekt.
Tonka isto svasta izvodi u parkovima, proslu jesen je bila vrlo agresivna npr, i htjela je tuci svako dijete koje bi joj se priblizilo.
Ja sam reagirala tako da sam je u tome fizicki sprjecavala i uz put objasnjavala, ili ako bi se ona jako razljutila, odnijela je 2-3 metra dalje, drzala i cekala da se umiri, pa je opet pustila medju djecu. Onda bi ona opet obicno pocela divljati, pa bi je ja opet odnijela, i tak... Mislim da je vazno u takvim situacijama ostati hladnokrvan, i biti spreman tisucu puta ponavljati iste fraze. I intervenirati fizicki, kod tako male djece (ne mislim tuci ih, nego odmaknuti, uhvatiti za ruku, sprijeciti udarac i sl.).

[tanja_b]

Na sve što mu nije po volji reagira deranjem - dodatni problem je što ne priča, pa mu je to jedini način da se izrazi - no, nije li malo prerano za ispade bijesa? :?

Ne, nije prerano.
A i sama si odgovorila: ne priča, pa se ne zna drukčije izraziti. Andrej se u toj fazi (od cca 12-18 mjeseci) izražavao cendranjem koje me znalo dovesti do ludila. Neko drugo dijete vrišti, a neko se dere.
Tješila sam se: samo neka progovori, pa će prestati s cendranjem.
I zaista je prestao cendrati, ali zato mu je jutros prva riječ (prije nego je otvorio oči) bila: "Neeeeee!"

[Luna Rocco]

Na sve što mu nije po volji reagira deranjem - dodatni problem je što ne priča, pa mu je to jedini način da se izrazi - no, nije li malo prerano za ispade bijesa? :?

Ne, nije prerano.
A i sama si odgovorila: ne priča, pa se ne zna drukčije izraziti. Andrej se u toj fazi (od cca 12-18 mjeseci) izražavao cendranjem koje me znalo dovesti do ludila. Neko drugo dijete vrišti, a neko se dere.
Tješila sam se: samo neka progovori, pa će prestati s cendranjem.
I zaista je prestao cendrati, ali zato mu je jutros prva riječ (prije nego je otvorio oči) bila: "Neeeeee!"

Kužim ja razloge, ali ne znam kako se postaviti...Za sad se trudim omogućiti mu što više toga kako bi imao što manje razloga za frustraciju, ali to nije uvijek izvedivo, a i često ne kužim što bi htio (dođe do mene i počne vikati, ja isprobam 10 različitih stvari - još uvijek prvo provjeravam je li u pitanju žeđ, glad, pokakana pelena - a on i dalje protestira).

[Angie75]

Deranje, šutanje nogom, bacanje stvari....
Baš sam sva u Jesperu Juulu i njegovoj odgojnoj filozofiji. Pa tako on kaže da nema razlike između odraslog čovjeka koji, frustriran zbog prazne gume na autu, ljutito šutne tu gumu, i malog djeteta, koje, frustrirano zbog toga što mu hrana ispada iz žlice na putu do usta, baci žlicu. Ima logike. Samo, kako ga naučiti da postoje i drukčiji načini reagiranja prije nego što i mi sami izgubimo živce?

[Stijena]

Mi smo fazu udaranja prolazili i u jaslicama gdje se takve situacije "toleriraju" na vjerojatno malo drugačiji način nego doma. Kad suu mi se tete požalile da "tuče" djecu (isto je imao nekih 18 mjeseci), uzela sam si vremena da ostanem s njim kad ga dovedem i svaki put kad udari dijete odreagiram na način da ga upozorim da se to ne radi, pomazim dijete, kažem dragi..taj i taj...onda bi Patrik to "prihvatio" (doslovce pod navodnicima) - podragao, dragi...., sve 5 i onda udario...to je trajalo, bila sam uporna, ali što se događalo kad bih ja otišla, to ne znam...na kraju i dan danas nema druge nego ga udaljiti od djeteta kad ga mlatne, bilo otići kući, bilo na drugi kraj igrališta, svejedno...
ali ovim odlaženjem kući pokušavam mu odaslati malo žešću poruku - ovo je posljedica tvog "neprihvatljivog" ponašanja, dok se god budeš TAKO ponašao, nećeš se moći igrati u parku. Mislim da ako ga samo udaljim na drugo mjesto na igralištu, brzo će se vratiti na "mjesto zločina" (jer je brži od mene - ipak je dvogodišnjak) i nastaviti po starom ne osjećajući posljedicu svog ponašanja koje je meni kao roditelju neprihvatljivo, bez obzira na dob.
Što se tiče ostavljanja da se zgušta, mislim da se takav pokus može izvesti kad čovjek ima vremena čisto da vidi kud to vodi, ali ostaviti ga svaki (radni) dan da "divlja" do kad hoće, mislim da samo može imati kontraefekt. Kod Patrika mi se čini da što više osjeća tu "slobodu" više je uzima zdravo za gotovo, kao normalno je da ja u ovoj kući odlučujem kad ću se obući, jesti, izaći iz kade....moram priznati da koliko god mu volim dati da donosi takve svakodnevne odluke, niti to mi baš ne zvuči kao najbolje rješenje.

[mama courage]

Mislim da je vazno u takvim situacijama ostati hladnokrvan, i biti spreman tisucu puta ponavljati iste fraze

princip je isti, sve su ostalo nijanse. ti smatras da je dovoljno dijete odvojit 2-3 metra, ja mislim da je za to potrebno 2 km potpuno sam hladnokrvna, nekoliko puta opomenem, pridjem, popricam s njom i sl., al i zaprijetim da ako nastavi tako da cemo ici. u stvari, lazem, jer do sada nikad nije bilo potrebe za prijetnjama oko odlaska sa moje strane, jer se ona nikad nije toliko neprimjereno ponasala u parku, nije drugu djecu tukla, niti histerizirala, bacala stvari i sl. da je to ucinila il ako ucini, ovako bih/cu postupila/postupiti.

jedino je prije neki dan pocela pjesak bacati okolo u zrak. posto sam bila sigurna da ce prvoj njoj taj pjesak otici u oci (a onda ce tek biti placa), dva-tri puta sam ju opomenula i prestala je. naravno u isto vrijeme je i mama koja je sjedila do mene opomenula svog sina, koji je sa mojom malom radio istu zezanciju.

a vidis, jedna druga frendica je svom malom, da bi ga smirila, jer je histerizirao, ponudila sladoled. veli ona sama da je ucinila pogresku, al joj je bila bitnije da popije kavicu na miru. pa eto, ako ti je bitnija kavica, nemoj se onda kasnije cuditi.

[a zakaj]

E, vezano uz sve to: koliko cesto vi date klincima da se izurlaju i smire pa se onda obavi to sto se mora, a koliko cesto, svojevoljno ili po sili prilike, morate nasilu provesti to sto treba?

dobro pitanje.
tonceka vise, i da hocu, ne mogu obuci na silu. Ali on je sad vec razuman, pa uspijemo pregovorima rijesiti takve probleme.
Tonku nekad premotam na silu, ali to se dogadja rijetko, obicno ipak nadjem neki nacin da je privolim ili joj odvucem paznju. Maksimalno se trudim biti kreativna, zapricati je ili zaigrati. Ali ako bas ne ide, a meni se zuri, nema milosti. I zube joj nekad perem na silu, i glavu.
Jucer sam joj na silu istrgla nova kolica za lutke (dobila ih je za rodjendan) iz ruke, jer je ujutro htjela s njima van, a ja sam vec kasnila na posao. Vristala je po citavom stubistu, ali moram priznati da mene to vristanje vise ne izbacuje toliko iz takta (s toncekom mi je puno teze padalo).
Trudim se da joj, cak i kad provedem svoju volju silom, objasnim svoje postupke (i to mogu ponavljati bezbroj puta, kao papiga).
Ali toncek kad ju vidi kako vristi ili se baci na pod, sav se uznemiri, pa je ide umirivati, pa dizati s poda... na sto ona prozvizdi jos vise...
ah, cari obiteljske dimanike...

[a zakaj]

princip je isti, sve su ostalo nijanse. ti smatras da je dovoljno dijete odvojit 2-3 metra, ja mislim da je za to potrebno 2 km

ma naravno, sve ovisi o djetetu i o situaciji.
No, kod mojih je tako, da ako bi ih zbog neprimjerenog ponasanja odvela/odnijela kuci iz parka, onda bi to izazvalo veliki otpor, i oni bi situaciju dozivjeli i protumacili kao: zlocesta mama-nesretno dijete, umjesto da shvate tocno sto je prihvatljivo ponasanje, a sto neprihvatljivo.
No sigurno je da razlicita djeca mogu biti prijemcljiva za razlicite puteve poucavanja.

Osim toga, kad si u parku s dvoje djece, nije pravedno odvesti oboje doma zbog toga sto se jedno ponasalo neprihvatljivo, pa je i to u mojoj situaciji dodatni argument.

[Stijena]

Na sve što mu nije po volji reagira deranjem - dodatni problem je što ne priča, pa mu je to jedini način da se izrazi - no, nije li malo prerano za ispade bijesa? :?

Ne, nije prerano.
A i sama si odgovorila: ne priča, pa se ne zna drukčije izraziti. Andrej se u toj fazi (od cca 12-18 mjeseci) izražavao cendranjem koje me znalo dovesti do ludila. Neko drugo dijete vrišti, a neko se dere.
Tješila sam se: samo neka progovori, pa će prestati s cendranjem.
I zaista je prestao cendrati, ali zato mu je jutros prva riječ (prije nego je otvorio oči) bila: "Neeeeee!"

Kužim ja razloge, ali ne znam kako se postaviti...Za sad se trudim omogućiti mu što više toga kako bi imao što manje razloga za frustraciju, ali to nije uvijek izvedivo, a i često ne kužim što bi htio (dođe do mene i počne vikati, ja isprobam 10 različitih stvari - još uvijek prvo provjeravam je li u pitanju žeđ, glad, pokakana pelena - a on i dalje protestira).

Pa nakon tih primarnih provjera, mislim da bi ga trebalo pustiti da se "izrazi". Patrik je imao takve izljeve (ma zapravo zna ih imati još i danas jer ne zna baš sve reći) kad bi ga nešto "naljutilo" i onda kad bi izživio tu frustraciju sam od sebe bi se smirio.
Roditelj u tome nema baš neku preveliku ulogu. Najgore bi bilo pokušavati ga smiriti, nedajbože, nekakvom silom jer bi to samo pojačalo frustraciju i gomilalo je s obzirom da nije iživljena. Po meni bi roditelj trebao "sudjelovati" u "razgovoru" nekim postupcima za koje zna da dijete umiruju, nikako ne ignorirati dijete, ali niti pokušati suzbiti reakciju u korijenu.

[Honey]

Ako će ova faza potrajat, ja se naručujem u Vrapče!
Noćas smo bili budni od 1 do 4. Dijete se sjetilo da se moraju upaliti sva svjetla, televizor i kompjuter. Onda se mora nositi, jer je preumoran za bilo što. Na svaki pokušaj razgovora krikovi koji doslovce paraju uši, a u "mirnoj" fazi poluglasno "eueueuuu" koje ne liči ni na što, nit plač nit vikanje. Kad nešto hoće, jednom mahne rukom prema tome, pa ako ne skužimo odmah da hoće čašu s vodom slijedi dernjava i nerazumljivo urlikanje. Kad shvatimo što treba i ponudimo mu, on ne prestaje vikati.
Pričamo mu, pokazujemo kroz prozor kako je vani noć i svi spavaju, nabrajamo tko sve spava, on ponavlja za mnom. Čitamo mu slikovnice na krevetu u spavaćoj sobi. Nekako se smiri, onda počne samo tako vikati i opet sve ispočatka.
Najgore mi je kad me ujutro svekar i svekrva pitaju zašto je dijete plakalo noćas? Oni nisu mogli spavati, njima je njega žao. Kažu da ga moramo smiriti na bilo koji način, kak nije to normalno. Kao da nisu imali dva dvogodišnjaka?! To je jedino moguće ako ja njega nosim cijelu cjelcatu noć, puštam mu muziku i crtiće, skačem ko majmun isti čas na svaki njegov hir i prije nego si on to zamisli....... Noćas sam spavala ravno tri sata, a sad moram ići na posao :/

[mama courage]

Osim toga, kad si u parku s dvoje djece, nije pravedno odvesti oboje doma zbog toga sto se jedno ponasalo neprihvatljivo, pa je i to u mojoj situaciji dodatni argument.

to svakako!

oni bi situaciju dozivjeli i protumacili kao: zlocesta mama-nesretno dijete, umjesto da shvate tocno sto je prihvatljivo ponasanje, a sto neprihvatljivo

no postoji i opasnost da tvoje sadasnje reakcije protumaci kao: ma, mama ionako samo melje svoje, al nakon dvije sekunde ja se opet mogu dalje igrati (i raditi ono sto sam naumio/la).


pa ti sad - kao majka - budi pametna

[zebra]

Da, ja to izvedem jaaakoooo 8) - onako samo ga dohvatim i ništa ne pričam jer kad bih progovorila, ne bih se zaustavila do doma. A jako dobro znamo kako pričanje djeluje - nekako mislim da kad moje dijete progovori kak spada molit će me da ga istučem, radije nego da mu pričam litanije i prodikujem. ali takva sam ja, i MM koji put zna reći nešto slično - ono daj mi radije opali šamar, nego da na sve imaš odgovor.

tako je i sa mnom

što se tiče svakodnevnih odluka, odkad sam ja skužila da on zapravo samo treba mislit da je o nečem odlučio, puno je bolje. puno je manje ispada, iako i dalje više nego dovoljno. al dvogodišnjaci imaju toliku energiju, stvarno ih se mora izdivljat, dati im da se ispušu, inače su oko svega problemi.
sinoć je urlao na svaki auto na parkingu "AUTO BOOOK!!" bilo je tek 8 pa sam ga pustila. ali kad počne po parkiću izigravat harambašu, onda ima 3 šanse, za prve 2 podsjetnik 'da se ne tuče draga blabla..' i ići ćemo doma ako opet..i onda se moraš pokupit doma. mi to moramo primjenjivat već mjesec-dva. sad je ponekad dovojlno reć da ćemo ići doma ako nastavi, pa se smiri. nekad, pogotovo kad je umoran ili preuzbuđen, ništa ne pomaže.

[Stijena]

Kad nešto hoće, jednom mahne rukom prema tome, pa ako ne skužimo odmah da hoće čašu s vodom slijedi dernjava i nerazumljivo urlikanje. :/

Patrik već nekih godinu dana sve što mu se prohtije pokazuje rukom, ali to nam je kad je skužio bilo olakšanje jer tako bar znamo što hoće, a ne ono vrištanje do iznemoglosti radi nečega, jer ne zna reći niti pokazati, a mi ne kužimo što hoće.

[tatek]

Noćas sam spavala ravno tri sata, a sad moram ići na posao :/

velkam to d klab, to ti se meni desava skoro svaki drugi dan u posljednja 2-3 mjeseca ...
I ne, nimalo mi se ne dopada, ali nikako da se to sredi ... i vjerojatno i zbog toga nikak da me puste na miru moji sinusi.

[tatek]

E, vezano uz sve to: koliko cesto vi date klincima da se izurlaju i smire pa se onda obavi to sto se mora, a koliko cesto, svojevoljno ili po sili prilike, morate nasilu provesti to sto treba?

dobro pitanje.
tonceka vise, i da hocu, ne mogu obuci na silu. Ali on je sad vec razuman, pa uspijemo pregovorima rijesiti takve probleme.
Tonku nekad premotam na silu, ali to se dogadja rijetko, obicno ipak nadjem neki nacin da je privolim ili joj odvucem paznju. Maksimalno se trudim biti kreativna, zapricati je ili zaigrati. Ali ako bas ne ide, a meni se zuri, nema milosti. I zube joj nekad perem na silu, i glavu.
Jucer sam joj na silu istrgla nova kolica za lutke (dobila ih je za rodjendan) iz ruke, jer je ujutro htjela s njima van, a ja sam vec kasnila na posao. Vristala je po citavom stubistu, ali moram priznati da mene to vristanje vise ne izbacuje toliko iz takta (s toncekom mi je puno teze padalo).
Trudim se da joj, cak i kad provedem svoju volju silom, objasnim svoje postupke (i to mogu ponavljati bezbroj puta, kao papiga).
Ali toncek kad ju vidi kako vristi ili se baci na pod, sav se uznemiri, pa je ide umirivati, pa dizati s poda... na sto ona prozvizdi jos vise...
ah, cari obiteljske dimanike...

I kod nas slicno, sa Vedranom se obicno da porazgovarati argumentirano nesto postici, a vrlo cesto pruza otpor iz ciste dosad pa onda trebam samo izaci sa nekom pricicom koja ga zanima i eto uspjeha.
A ako iz nekog razloga divlja, tad je to obicno gluma pa ga treba pustiti 5 minuta i onda je OK. A ako je zaista nesto ozbiljno, tad isto se nista ne moze an silu i treba pricekati ma o cemu se vec radilo.

Bas zbog toga mi je sad bed sa Zrinkom sto za nju moram smisljati potpuno novi pristup (previse sam se ukalupio u ovaj prihvatljiv Vedranu pa ga sad automatski primjenjujem i na Zrinku, a kod nej to ne pali i zbog drugacije dobi i zbog razlika u osobnosti) ... to sam bas skuzio jucer navecer i jutros. Kad ni jedna od poznatih "udica" nije uhvatila njenu pozornost tad sam ostao kao riba na suhom i odmah posegnuo za silom (skidanje pidjame i oblacenje zbog doktorice) umjesto da smislim taj cas jos par fora ...

[a zakaj]

no postoji i opasnost da tvoje sadasnje reakcije protumaci kao: ma, mama ionako samo melje svoje, al nakon dvije sekunde ja se opet mogu dalje igrati (i raditi ono sto sam naumio/la).

pa ti sad - kao majka - budi pametna

ma nisam ja bas tako permisivni roditelj
igrati se nakon dvije sekunde moze, ali ako ce se opet tuci, provest ce vise vremna u tajm autu (mom zeljeznom stisku) nego na toboganu ili cemu vec.
za sad mi se cini da sam odabrala dobar pristup (vec sad se tuce puno puno manje nego prije nekoliko mjeseci), ali naravno da u to ne mogu biti sto posto sigurna.

[a zakaj]

a vidis, jedna druga frendica je svom malom, da bi ga smirila, jer je histerizirao, ponudila sladoled. veli ona sama da je ucinila pogresku, al joj je bila bitnije da popije kavicu na miru. pa eto, ako ti je bitnija kavica, nemoj se onda kasnije cuditi.

e, i na ovo se moram osvrnuti.
Sto mogu, kad mi je gust polemizirati s mamom courage

mi smo tonceku uvijek kad smo htjeli popiti kavicu koliko toliko u miru, kupili nekakvu igrackicu, ili nesto za citati.
To moze izgledati kao potkupljivanje, a opet, s druge strane, ako je meni gust sjediti u kaficu, pijuckati i cavrljati, ne mogu ocekivati da ce to biti gust i mojem djetetu, pogotovo ako nema djecjeg drustva. Ako sebi platimo kavu, onda mozemo i potrositi jos 10-15 kn i kupiti njemu neku sitnicu koja ce mu zaokupiti paznju neko vrijeme. Losa strana te taktike je da poslije imas djecju sobu punu nekvalitetnih igracaka, pa ih moras poskrivecki bacati.
Odahnuli smo kad je usao u slikarsku fazu, pa je bilo dovoljno nositi uvijek papir i bojice.

No slazem se da podmicivanje moze biti u nekim situacijama jako lose, ovisi i kako se izvede.
Npr. uskrs smo proveli kod baka i djedova, i toncek je izvodio scene, jer je za poklon od bake dobio krivo plazma jaje. Pa mu je muz, da instant smiri situaciju, obecao da cemo odmah u utorak nazvati ducan i pitati imaju li ono koje tona zeli, i ako ima kupiti ga.
Pa smo jucer imali histericne napadaje koji su zapravo bili logicna posljedica tog instant obecanja. Onda je muz pokusavao ugasiti vatru pregovorima, obecanjima, pogadjanjima... iako sam ja savjetovala mod ignore. Na kraju je revoltiran otisao leci 10 minuta.
Nakon tih deset minuta do njega je doslo dvoje nasmijane i razigrane djece, i njezno ga probudilo. Nije mu bilo jasno sto sam im radila

[Honey]

Noćas sam spavala ravno tri sata, a sad moram ići na posao :/

velkam to d klab, to ti se meni desava skoro svaki drugi dan u posljednja 2-3 mjeseca ...
I ne, nimalo mi se ne dopada, ali nikako da se to sredi ... i vjerojatno i zbog toga nikak da me puste na miru moji sinusi.

Tnx na dobrodošlici, al nažalost već sam starosjedioc u ovom klubu. Saznanje da nas ima više koji prolaze isto me niš ne veseli. Kod nas se to događa tjedan dana, pa tri dana mira. Taman dok pomislim da je prošla ta faza, zatim sve isponova. I mene prehlada drži još od prije nove godine. Šmrc.

[Stijena]

Evo još malo o izbjegavanju incidenata:
jučer naravno nagovaram Patrika pola sata da izađe iz kade sljedećim taktikama: idemo van????? a kad idemo van????sutra?????na to će on: cutja!!!!dobro ja sad idem a ti onda ostani!
iziđem iz kupaonice misleći kako je to jednom davno znalo upaliti, ali on ništa i dalje tovari bočice šampona, tušgelova u kadu ko da ga se to sve skupa ništa ne tiče.
Onda se dosjetih da ako ugasim svjetlo, ulovit ću ga na sekundu na faktor iznenađenja. i tako ja ugasih svjetlo i već zaustim: Patik idemo van, vidiš da nema s....(htjela sam reći struje, ali dosjetih se da ne smijem lagati)....vjetla (kako i zašto ga nema, nije važno, zasad ni ne pita)....taj čas je bio vani. Bez natezanja, bez vike, bez ikakve primjene sile
....e sad, gdje je ta granica i koliko je dozvoljeno "lagati" u slučajevima kad je procjena da je ovakav postupak ipak bolji nego natezati se još pola sata i na kraju npr. čupati dijete iz kade uz vrisku, silu i ostale "ljepote".

[tatek]

....e sad, gdje je ta granica i koliko je dozvoljeno "lagati" u slučajevima kad je procjena da je ovakav postupak ipak bolji nego natezati se još pola sata i na kraju npr. čupati dijete iz kade uz vrisku, silu i ostale "ljepote".

Hm ...

Kao tinejdzer sam cesto muljao starcima, te zasto sam dosao kasnije, te zasto sam prljev, te ovo te ono, poslije sam u jos nekim slucajevima u zivotu bio u toj "sivoj" zoni, izmedju istine i lazi, i nisam se osjecao ugodno, pogotovo kad su me ljudi pitali "a zar nam nisi ti rekao ...?". Naposlijetku mi se sve to ogadilo i rekao sam da to vise necu upotrebljavati i zaista, ima tome desetak godina, nikad nisam muljao na taj nacin i osjecam se nezirecivo bolje otkad to radim. S jedne strane, ja se osjecam bolje, a sa druge strane vjerujem da tako i na djecu prenosim poruku da nije dobro muljati. Vjerujm da je Vedran uhvatio poruku jer do sada nismo niti jednom imali problema sa laganjem, izmisljanjem i plivanjem po terenu "izmedju".

Jest da je Patrik jos mali, ali msilim da je tu bitno pitanje dosljednosti i automatizma - kad se naviknes na ne-muljanje tad ti to postane prirodno.

[traktorka]

Vidim da svatko ima svoje male brige oko odgoja djece. Ja mogu reći da je u globalu Roko dobro dijete i da ga uvijek na neki način uspijem motivirati na suradnju. Ipak,ako je pospan ili se ranije probudio ,e onda je situacija very bad. On zahtjeva stalnu komunikaciju,stalno želi pričati i kod nas je stalno kao na tržnici,hoću reći da ako npr. ujutro trebamo požuriti da stignemo negdje onda ja već pola sata ranije počnem govoriti gdje idemo,zašto idemo,tko će tamo sve biti i sl.,i onda je to uglavnom ok.
Najveći problem je odlazak kući iz grada ili odnekud,uvijek za to moram smisliti neki razlog,ali bez muljnja,jer to ne prolazi,probala sam mu reći idemo doma doći će nam taj itaj,pa kad smo došli a ono nikoga kod nas, napravila sam si medvjeđu uslugu.
Jedina stvar od koje zaista bježim su trgovine s igračkama,a i tu sam sama kriva. Jer,dok se vozio u kolicima ušli bi u trgovinu i ja bi na brzinu nešto izabrala,pa brzo van,a sad se ni ne usudim ući.
Mene od svega najviše umara što za neku radnju moram ponoviti 10 puta da se to treba napraviti,i tek onda posluša,ali ipak posluša.
Mislim da samo treba biti DOSLJEDAN i imati razumjevanja za njihove male,velike želje,ma kako se one nama čudne činile.....

[tanjads]

Filip se oduvijek rado dere, a otkako se problizio 2. rodjendanu svoju volju rado provodi deranjem (a kako ne prica bas, to me ni ne cudi). On se cesce dere kad on nesto hoce, a manje kad mi nesto trazimo od njega. Svako dijete isprati sa igralista jaucuci njegovim roditeljima da ga ne vode, bacanjem na koljena, prozanjem ruku... (slika i prilika slomljenog srca... i tako po 3 puta u sat vremena). Ako necu da ga nosim nego insistiram na kolicima (a on nece hodati)-urlanje iz petinih zila. Osim urlanja, plača, on se i tuce, shuta, te vrlo neutjesno lezi na padu. Hvala bogu prestao je lupati glavom o pod. :D
Uglavnom ne odustajem, ako sam rekla da moze hodati ili se voziti u kolicima, nema sanse da popustim. Neki dan smo se vratili u kucu, pa izasli kroz 15 minuta kad se smirio-onda je pristao na kolica. Ja ga znam maziti i drzati dok vristi, ali mu uglavnom ne popustam (nazalost svakodnevni boravak kod baka i djedova je sasvim druga prica, oni mu sve popustaju). Zgodno je kad MM uleti dok Filip meni urla, ili ja MM-u kad mu Filip shizi - nekako onaj koji u to uleti izvana je smireniji i lakse mu odvuce pozornost. Zapricavanje i odvlacenje paznje je super-ali ne ide uvijek. Najgore mi je kad me zvekne jer se i ja onda pocnem ljutiti-pa je tako teze smiriti situaciju.

[Lu]

jednom sam negdje procitala kako kad se djetetu ne moze objasniti tj kad zivcano inzistira na necemu sto je nemoguce treba samo potpuno monotono ponavljati jedno te isto. npr trazi bocu domestosa za igru a ti mu velis ljubavi nemoze to je opasno, a on inzistira i sve vise i vise urla a ti samo smireno ponavljas
"ne moze ljubavi to je opasno", dakle da ga se ne ignorira i da zna da ga slusas ali da ako nemoze ne moze. ja to naravno ne mogu meno nakon treceg ponavljanja dodje da skocim niz balkon


sad sam se sjetila jedne grozne zgode: mi vikendom imamo ritual sa frendovima da radimo rostilj kod nas i onda predvecer idemo kod njih i narucimo pizzu (hm, da prehrambeno ubilacki vikendi) i tako jedan dan mi krenuli k njima i dosli do kuce i skuzimo da su im kljucevi ostali kod nas , i kako smo procijenili da marko ne bi izdrzao cupkanje pred njihovim vratima jer je on beskrajno nestrpljiv zakljucili smo da je bolje da se mi vratimo po kljuceve tako da se vozi pa ce mu brze proci. i krenemo mi a on krene sa urlanjem "hocu u vilu jovanku (tako zovemo njihovu kucu)" i ja mu velim hocemo duso ali zaboravili smo kljuceve pa ih idemo uzet i odmah se vracamo. on je od njihove kuce do nase i natrag urlao bez prekida "hocu vili jovanku" i to tako jako da je kasljao, u dva navrata sam mislila da ce povratit i nije bilo sanse da ce prestat. ja sam mislila da ce mi mozak izletit. smireno sam mu objasnjavala a onda sam zasutila jer sam skuzila da ako se mentalno ne iskljucim da cu izac iz auta i klepit ga bilo je zaista prestrasno. mislila sam da ce se mm namjerno autom zabit u nesto. uglavnom uspjeli smo ga izignorirat i kad smo se vratili i zaustavili auto, ja sam ga otkopcala, iskocio je iz svoje AS i sav nasmijan poceo brbljat KAO DA NIKAD NISTA NIJE BILO. to je 15 km u jednom i 15 km u drugom pravcu u kojima on nije prestao ni na sekundu. urlao je, kasljao ,pucao mu je glas, bio je sav natecen. ja bih nakon toga bila toliko iscrpljena da ne bi imala snage ni za sta nego za spavanje a on fino pun energije ko da nikad nista nije bilo.

[Trixter]

Koliko mi se čini, većina vaših slučajeva su djeca od 2 godine. Moja curica je otkrila vrištanje prije cca 2 tjedna, a sada ima 13 mjeseci :shock: :shock:
Prvi put se to dogodila kada se probudila jedne noći kojih 15 minuta nakon što je zaspala na cici i mm ju je uzeo i htio s njom otići van iz spavaće sobe kako bi je uspavao nosanjem. Odjednom je počela tako vrištati da nisam mogla vjerovati da je to moje dijete
I tako se to nastavilo- valjda joj se dopalo (šalim se naravno). Sada niti jedan dan ne prođe bez barem 15-20min vrištanja. I to otprilike izgleda ovako- nas dvije se igramo, nakon što je a)spavala, b) jela c) bila na cici (znači sve sam razloge isključila) i odjednom posegne za nečim što ne smije uzeti (ključevi, daljenski za TV i sl), i ja ju odmaknem kako joj to više ne bi bilo na vidiku...i onda počne. Vriskanje iz petnih žila, sva se zacrveni, oznoji, počne nekako čudno disati (od sveg tog napora)...ja ju probam umiriti na sve načina kojih se sjetim-nosam, mirno objašnjavam da to ne smije, čak sam probala i s kratkim tajm outovima, ali ništa NIŠTA ne pomaže, dok ona ne odluči da je gotovo. Znači, samo odjednom, bez da sam nešto posebno napravila, ona prestane plakati, pogleda me (onako sva crvena i zajapurena) i nasmiješi mi se. A ja već poluluda od tog vriskanja, nekada nemam ni snage se njoj nasmiješiti, samo je čvrsto zagrlim jer sam sretna da je prošlo i da joj usvtvari ništa nije (da ju nešto boli ili sl.)
I što ja mogu napraviti u vezi toga? Imam osjećaj da ništa, da je ot samo faza koja treba proći.
Samo se nadam da joj ne šaljem krive poruke (uglavnom joj ne dam ono što je bio početni uzrok plača, ali moram priznati da nekada poludim, ne mogu izdržati i dam joj ključeve itd. SAMO DA PRESTANE .
Mislim da je jako teško biti pametan...

[Trixter]

Koliko mi se čini, većina vaših slučajeva su djeca od 2 godine. Moja curica je otkrila vrištanje prije cca 2 tjedna, a sada ima 13 mjeseci :shock: :shock:
Prvi put se to dogodila kada se probudila jedne noći kojih 15 minuta nakon što je zaspala na cici i mm ju je uzeo i htio s njom otići van iz spavaće sobe kako bi je uspavao nosanjem. Odjednom je počela tako vrištati da nisam mogla vjerovati da je to moje dijete
I tako se to nastavilo- valjda joj se dopalo (šalim se naravno). Sada niti jedan dan ne prođe bez barem 15-20min vrištanja. I to otprilike izgleda ovako- nas dvije se igramo, nakon što je a)spavala, b) jela c) bila na cici (znači sve sam razloge isključila) i odjednom posegne za nečim što ne smije uzeti (ključevi, daljenski za TV i sl), i ja ju odmaknem kako joj to više ne bi bilo na vidiku...i onda počne. Vriskanje iz petnih žila, sva se zacrveni, oznoji, počne nekako čudno disati (od sveg tog napora)...ja ju probam umiriti na sve načina kojih se sjetim-nosam, mirno objašnjavam da to ne smije, čak sam probala i s kratkim tajm outovima, ali ništa NIŠTA ne pomaže, dok ona ne odluči da je gotovo. Znači, samo odjednom, bez da sam nešto posebno napravila, ona prestane plakati, pogleda me (onako sva crvena i zajapurena) i nasmiješi mi se. A ja već poluluda od tog vriskanja, nekada nemam ni snage se njoj nasmiješiti, samo je čvrsto zagrlim jer sam sretna da je prošlo i da joj usvtvari ništa nije (da ju nešto boli ili sl.)
I što ja mogu napraviti u vezi toga? Imam osjećaj da ništa, da je ot samo faza koja treba proći.
Samo se nadam da joj ne šaljem krive poruke (uglavnom joj ne dam ono što je bio početni uzrok plača, ali moram priznati da nekada poludim, ne mogu izdržati i dam joj ključeve itd. SAMO DA PRESTANE .
Mislim da je jako teško biti pametan...