Psihička priprema za porod

[Švedica]

Dakle, zanima me sve u vezi toga...
Forum sam pročešljala uzduž i popreko, bila na predavanju o porodu, čitala nešto knjiga, tuđa iskustva...dakle informacije i teorija su tu, ostajem dalje sama sa sobom.
Ušla sam u 27. tjedan i još se ne osjećam nimalo spremnom. Jel se uopće moguće osjećati spremnom? Kad krenu trudovi, bolovi, vodenjak pukne, počnemo se otvarati, dolazimo u bolnicu, tamo nas primaju totalni stranci, više ili manje humano, totalna neizvjesnost, briga za bebu, hoće li mi mm dati odgovarajuću podršku...kako je moguće ostati sabran, smiren, usredotočen?
Jeste li razmišljale o tome pred svoj termin? Kako si pomoći?
Mantram si i mislim pozitivno, vjerujem u pozitivan ishod, ali od ovih gore navedenih pitanja adrenalin skače kroz strop i za sad se ne znam umiriti... :/

[ana.m]

Ja ću ti za sada samo reći da kada sam dobila trudove i trebala krenuti u rodlilište, uopće se nisam osjećala spremno, kao da nikada ništa nisam pročitala, ma totalno nespremna .
E sada, se psihički nekako već pripremam jer znam kaj me otprilike čeka, samo ću se ovaj put potruditi da probam ispraviti neke stvari koje ne bih htjela da se ponove na drugom porodu...

[anima]

Cijelu trudnoću sam brijala pozitivno...Porod si nisam mogla ni zamisliti i mislila sam da ću otići u pakao i nazad...kad sam ušla u 9 mjesec 2 dana sam bila u.rana od straha...a kako je vrijeme odmicalo već sam jedva čekala da dođe i prođe, bude ti već dosta tog psihičkog pripremanja...
Cijelu trudnoću postila za lak porod...i gle čuda, porod zaista bi lak...
Psiha - najvažnija za lakši porod.

[bauba]

Za sada nemam nikakvih strahova jer mi se čini da do poroda ima još puno...
Kako se pripremam: tako da zamišljam da je to normalna stvar u životu i da fatum ima za mene epizodu koja će biti dobra i lijepa za mene i dijete. Naravno, upoznata sam i sa komplikacijama i neželjenim stvarima do koji vjerujem, neće doći. Nije me strah poroda, začudo.
Dok nisam bila T, mislila sam najstrašnije stvari o porodu. Sada mu se radujem jer ću ga doživjeti i tako donijeti voljeno dijete na ovaj zemaljski svijet.
Opet, kako bude. Sve ima svoje razloge.

[dorotea24]

Koliko god da sam čitala i znala opet sam se pred sam porod prilično uplašila i svo je moje "znanje" palo u vodu. Puno sam zamišljala svoj porod i planirala, a onda je na kraju ispalo potpuno drugačije. Moj savjet bi ti bio da se informiraš, pročitaš, ali na kraju pustiš prirodi da odradi svoje.
I moraš sama sa sobom vidjeti čega se bojiš. Boli? Komplikacija?...

[vissnja]

Termin prekosutra, a ja nisam nista vise spremna nego kad sam prvi put uradila test. Toliko toga sam naucila i procitala, ali sta to sve vredi kad ne znam sta tacno MENE ocekuje. Znam da je mnogo toga u glavi, al meni se cini da u mojoj trenutno nema nista :/ Samo se nadam da cu u tom trenutku naci snage da prevazidjem strah, jer on mi je najgori neprijatelj...

[teave]

Kad sam prvi put bila trudna uopće nisam o porodu razmišljala da je to nešto strašno, iako sam svašta čula. Jako sam puno toga pročitala, što u knjigama, internetu, časopisima, i to ne jednom, već bezbroj puta, a pogotovo faze poroda. Ja sam se jedino znala zapitati dal ću skužiti kad počnu trudovi. Na kraju mi je prvo puknuo vodenjak i baš je curilo (kod nekih to ide polako), pa sam se polako spremila u bolnicu, tamo su mi dali da se trudovi pokrenu i sve je bilo super. Strah me uopće nije uhvatio, babice i svi su mi govorili da sa mnom neće biti problema, jer vide da znam disati, da sam se pripremila, bila na tečaju (ugodno ih je iznenadilo kaj sam došla izdepilirana) i rekli da imam visoki prag boli! Tak je i bilo i zapravo dok nisu počeli pravi trudovi, zadnjih 2 sata, meni je bilo dosadno, a taj dan sam ja prva rodila vaginalno u 14,30 , sve ostalo su bili carski (5-6), tak da su bili zaposleni... Zapravo po meni je najvažnije da si upućena kak to ide i kaj sve može biti, a još važnija je psiha i kak si ti to posložiš u glavi. (Npr. moja sestra, kad su joj rekli da mora ostati, se mami rasplakala da kak će ona roditi, da ne može to ona, i porod joj je dugo trajao, nije se otvarala .... sad i sama kaže da ju je uhvatio strah, da kad je trebalo surađivati, ona nije...).
Sad naravno također nemam negativnih misli, a mislim da je razlog i to kaj je prvi puta sve bilo super!
Zato draga Švedice, samo si ti u glavi posloži da će sve biti super, da neće biti komplikacija, pa se nadam da će ti se to i ostvariti. Još jednom naglašavam: jako je važna psiha!!!!

[Eci]

Mene nikada nije bilo strah poroda, postojao je strah dal će sve proči ok za bebicu (toga se bojim kroz cijelu trudnoću), ali to sam nekako potisnula.
Najviše me bilo strah da neće pustiti MMa samnom, ali kad je on ušao u rađaonu sav strah je nestao. Nakon poroda sam se uvijek bojala da mi neće donjeti bebu i da rooming in neće funkcionirati.
Porod me oduševljava i kao iskustvo mi je nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Bol je u tom slučaju potpuno zanemariva.

[mlukacin]

evo da se i ja oglasim....
u prvoj trudnoći nisam ni mislila na porod, rekla sam kako bude, bude... nije bilo baš najbolje radi sepse (već sam pričala o tome) al radi suradnje s babicama, sestrama i doktorima prošlo je sve u izvrsnom redu... tak da ja mislim da je baš ta suradnja i komunikacija s osobljem dosta bitna...
mene je sad jedino strah da mi se ne ponovi ista priča... to sa sepsom... a što se boli tiče-- skoro ne ni sijećam... meni je sva bol prošla kad je mali Tadi izašao van i počeo plakati i kad su mi ga dali u ruke... eto...

[mimazg]

Probaj što manje misliti na porod. Šetaj se, shopingiraj bodiće, benkice, pelene..... A kad taj trenutak dođe od uzbuđenja srce će ti kucati 100 na sat, napokon ćeš upoznati malu lupalicu iz trbuha. Iskustva iz bolnice su ti svakakva, probaj ne slušati ona negativna. Dal boli? Boli. Al samo misli na bebača, njoj je puno teže. A kad izađe i kad ti ju stave na prsa, nema ljepšeg osjećaja. Zaboravit ćeš sve kaj si prošla do tada.
A sad uživaj još ta tri mjeseca u trudnoći i slatkom lupkanju iznutra.

[TeinaMama]

Jel se uopće moguće osjećati spremnom? Kad krenu trudovi, bolovi, vodenjak pukne, počnemo se otvarati, dolazimo u bolnicu


Samo si, molim te, nemoj zacrtati taj redoslijed... I ja sam imala takvu predodžbu, a onda se dogodilo sve naopačke: pukao vodenjak, plodna voda iscurila u trenu, otišla u bolnicu, nema trudova, nakon dripa počnu trudovi, a otvaranje niotkuda....
Poanta je koliko kod da budeš spremna uvijek se iznenadiš. I na kraju sve ispadne dobro, samo nekim drugim redoslijedom.

[ana.m]

Mene nikada nije bilo strah poroda, postojao je strah dal će sve proči ok za bebicu

Ustvari ovako, baš zapravo strah za bebicu, ne bojim se da neću podnjeti bolove ili nešto, sada sam i sigurna da to mogu jer sma prošla, ali nekako samo strah za bebu...

[marta]

Porodjaj se ne moze planirati. To nije dogadjaj na koji mozemo puno svjesno utjecati. Kao sto ne mozemo puno svjesno utjecati na to kako nam recimo radi zeludac, tako ne mozemo utjecati previse ni na razvoj situacije u porodu.
To je fizioloska stvar, kojoj mozemo pripomoci tako da se opustimo i prepustimo sto vise. Uzbudjenje, adrenalin, 200 otkucaja srca u minuti, trcanje u bolnicu, nervozni muz, sve su to stvari koje porodjaj usporavaju i otezavaju.
Zato se pobrinite za izvanjske faktore za koje se mozete pobrinuti, znaci poci u bolnicu sto kasnije, u miru i opustenoj atmosferi, onaj glavni faktor, tj. vase tijelo, zna sto mu je ciniti. Prepustite se.

[anny42]

Termin mi je za dva dana. Na trenutak se osjećam sasvim spremna i jedva čekam da vidim to malo biće s kojim sam već mjesecima u tako intenzivnoj vezi.
Dok sljedeći trenutak imam dojam kao da se to treba nekom drugom dogoditi i da imam još vremena, taman sam se naviknula na svoju mrvicu i mislim da bih i dalje mogla ovako.
Nadam se da ću kad porod krene biti svjesna situacije u kojoj jesam, da ću si uspjeti posložiti sve kockice kako bi se što bolje usredotočila na ono bitno, a to je što lakši dolazak bebice na svijet.

[blis]

Mislim da je 27. tjedan trudnoće stvarno premalo da bi se osjećala spremnom.
Ja se nisam osjećala spremnom roditi niti 2 dana prije drugog poroda (prenešena trudnoća), ali kada su krenuli trudovi jednostavno više nema mjesta strahu i nedoumicama. Jednostavno duboko udahneš i - spreman si!
I da, najvažnije, treba misliti pozitivno o svemu cijelu trudnoću i pozitivno će se dogoditi.

[Maxime]

Nisam razmisljala o samom trenutku kad porod krene. Meni je bilo bitno da slozim 'logistiku' ... Dugo smo razmisljali dali cemo roditi nasu principessu u HR ili u inozemstvu i nakon sto smo odlucili da ce se u Zg roditi, nasli ginekologa (u bolnici) kojemu silno vjerujemo, razgledali bolnice i utancili sve detalje, tema poroda za mene je bila 'ad acta' i dalje sam uzivala u trudnoci. Porod mi je bio puno manje bolan dogadjaj nego sto sam si zamisljala, odmah nakon sto sam primila nasu ribicu u narucje sam rekla da bi ja jos

[lejla]

Ja sam oba puta bila SPREMNA za porod. Planirala kako cu i sta da radim. I tako je i bilo. Drugi porod sam morala u bolnicu pa mi to nije bilo bas po planu - ali prihvatis to sa saznanjem da je tako bolje. I nastavis po planu.

[Hera]

Čuj, kak god se spremaš, u tom zadnjem dijelu te u nekom trenu uhvati to razmišljanje da nisi spremna, sjetiš se da ima nešto o čemu nisi čitala, pa misliš stvari tipa kak ću znati da je to to, pa imaš neke fix ideje možda..

Ja sam kao i ti, sve pročitala, hodala na vježbe, učila disati, dogovorila s doktorom nemedikaliziran prirodan porod na stolčiću i pripremala se za to, namjeravala doći od kuće u zadnji tren. I mislila da neću iznijeti trudnoću do kraja (dosta teško sam to podnosila u početku) - to je bila moja fix ideja, prenijela sam punih 15 dana na kraju.

Došla ujutro na pregled i mislila da ću valjda tu noć završiti tamo jer su me počeli hvatat trudovi koje sam osjećala, samo ne još jaki. I onda je ispalo da slabe otkucaji i nakon razgovora s doktorom i razmatranja opcija, pristala na indukciju jer nije bilo izbora. Bio mi je to malo šok, prošlo za desetak minuta i dalje me nije hvatala panika, ni strah.

U boxu sam čitala knjigu 2 sata dok se stvari nisu počele komplicirati, a ja sam i dalje bila smirena (ili, kako mi je doktor rekao, "veoma razumna žena" jer smo razgovarala i o opcijama čitavo vrijeme i dogovarali se što dalje). I kad mi je nakon 6 sati rekao da ipak moramo završit carskim i da je opasno dalje odgađati, mene i dalje nije uhvatila panika, samo znam da sam mislila, zašto više nisam čitala o tom carskom, pa ne znam kaj smijem/ne smijem nakon njega, kak to ide...

I došlo je vrijeme za carski, dobila spinalnu, sve prošlo ok - ja sam čitavo to vrijeme nekak prihvaćala razvoj situacije kako je sve to dolazilo jer sam komunicirala s osobljem i razumijela što i zašto se sad dešava i zato sam bila spremna na svaki korak. Da mi je netko prije toga rekao da ću imati takav porod, vjerojatno bih mislila da neću biti tako spremna. Međutim, ako to želiš i spremila si se na to, bit će ti lakše kakav god porod imala, pa i ako se nešto zakomplicira.

Ja sam čitavo vrijeme brijala pozitivno i bila sasvim uvjerena da će sve ići super, i nakon ovog svega, mogu reći, nije to uopće bilo ništa strašno ili nešto što ne bih mogla opet. Čak sam i pri kraju imala i jače trudove, ali nije to bilo nešto strašno, mogla bih opet (ja sam unatoč dripu odbila apaurin i spazmex, tj. uzela samo ono što sam morala). Meni jedino fali to što nemam nekako taj osjećaj potpunosti porođaja, imam dojam kao da mi nešto u svemu tome fali, jer ustvari nisam zapravo rodila.

I znam da će mi idući put vjerojatno biti kao i prvi - neću znati što očekivati, bit ću malo više svjesna onog što može poći krivo, ali još više uvjerena da će sve proći ok i da ja to mogu.

A mislim da je sasvim normalno da se ne osjećaš spremnim potpuno za nešto što ti je nepoznato. Nemoj misliti da je to čudno. Samo se ti spremi koliko možeš i misli pozitivno i sve će biti ok, kako god išlo.

[Švedica]

Evo, ja mogu reći da se iz dana u dan osjećam sve spremnijom i mirnijom. Doista autosugestija čini čuda. Ali čitam sad onaj topic "što su vam govorile dok ste rađale" i mislim si : bože, kako se pripremiti na takvo nešto :? Takve situacije su mi jako dobro poznate jer se liječim i hodam po bolnicama već 10 godina, samo što mi je tako nešto nepojmljivo prolaziti u vlastitom porodu kada život i zdravlje tvoje bebe ovisi o takvim ljudima! Kako se spreminti na to? Pa te primalje, pa kako je njima bilo dok su rađale, voljela bih vidjeti da jednu takvu bezobraznjaču porađa druga bezobraznjača!

[ornela_m]

Svedice, "expect the unexpected".

Potpuno razumijem o cemu govoris kada se pitas kakve su te primalje, meni osobno za puno toga nije jasno kako se neki medicinski radnici mogu ponasati na odredjeni nacin.

Ja sam imala srecu roditi u bolnici koja ima status prijatelja djece i osjecala sam se kao kraljica cijelo vrijeme, osoblje se s puno postovanja odnosilo prema majkama, uvazavajuci svakim potezom da smo prosle kroz porod i da nam treba pomoc, razumijevanje, ohrabrenje. I moram priznati da sam se pod dojmom mnogih losih iskustava o kojima sam citala ovdje cesto tih prvh dana provedenih u bolnici pitala pa zar moze i smije majkama i bebama biti drugacije nego sto je bilo nama. Zar smije biti bolnica nego sa roomin-inom, zar se neko usudi odvesti dijete od majke i donositi ga na nekakve podoje po rasporedu, zar se usude biti grubi prema majkama, obeshrabrivati ih, zar ih smiju poradjati mimo zelja i ocekivanja, petljati se u jedan tako prirodan dogadjaj, a sve samo da bi njima bilo lakse?!?

Da se vratim tebi - uz najbolju volju, postoji samo ogranicena kolicina priprema koje mozes obaviti. I to je u redu, dok ti daje osjecaj sigurnosti i mira znajuci da si ucinila sve sto si mogla. No, porod je dogadjaj koji se tesko moze predvidjeti. Zapravo je malo toga pod tvojom kontrolom, od toga kako ce sve krenuti (primjera radi - nakon svega procitanog ja uopce nisam skuzila da mi je pukao vodenjak, jer nije pljusnulo nego je curkalo citav dan), kako ces se osjecati, do toga koga ces imati uza sebe ili kako ce sve teci.

Zato se opusti se i uzivaj, lijepo je da se osjecas mirnijom i spremnijom. Vjeruj svom tijelu, prirodi i bebi

[Švedica]

Ornela, potpuno razumijem što želiš reći, slažem se s tobom i hvala ti na mišljenju i lijepoj sugestiji.

[pomikaki]

ja se isto psihički pripremam, čitam po netu... u jednom sam si trenutku postavila pitanje je li mi to dobro? toliko sam se prepala od nekih priča s poroda da sam pomislila kako bi mi bolje bilo da ništa ne znam! Čitajući postove na rodi zaključila sam da ću pokušati odbiti drip, bušenje vodenjaka i rezanje, ali mi se postavlja i pitanje kako ću znati do kada da to odbijam? U trenutku kad budem tamo u trudovima neću imati forum da tražim informacije nego će biti samo pitanje vjerovati ili ne vjerovati doktoru.
I sad je tu pitanje psihe. U takvoj frci čini mi se da neću moći roditi od straha... na kraju sam odlučila da ću se informirati ali i pokušati uvjeriti sebe da će ipak ići sve po planu i nadati se da će mi što manje tog zanja trebati.

[ornela_m]

...U trenutku kad budem tamo u trudovima neću imati forum da tražim informacije nego će biti samo pitanje vjerovati ili ne vjerovati doktoru....

Jednostavno ces znati. Ne znam to drugacije objasniti, ali kad dodje do tih odluka onda ces ih biti u stanju donijeti i imaces za to potrebnu snagu.

Opet iz svog iskustva: nisam htjela nista od intervencija, zamisljala sam kako cu roditi najprirodnije moguce. No, morala sam dobiti drip jer uopce nisam imala trudove, a vodenjak je bio pukao i jos se bebac pokakao u plodnu vodu. Dakle, nema u tom trenutku puno razmisljanja, nego ides s onim sto ne ugrozava bebu i tebe.
Za vrijeme poroda nudili su mi epiduralnu jer su se po intenzitetu trudova uplasili da necu moci izdrzati. Nisam htjela.
Takodjer sam u jednom trenutku cula babicu kako spominje vakuum, na sto sam se najezila. Rekla sam "ne" i samo gurala jos jace nekom novom snagom. Nedugo kasnije nas mali djecak je bio vani bez ikakvih dodatnih intervencija.

I da, u pravu si. Postoji i previse informacija, i ja sam imala osjecaj da mi se od silnih prica zamaglilo poimanje poroda i onoga sto ja hocu/mogu/ocekujem. Sve treba dozirati, pa i pripreme, tj. ne dopustiti da tudja iskustva budu vaznija i dojmljivija od onoga sto u bilo kojem trenutku osjecas.

[bauba]

U takvoj frci čini mi se da neću moći roditi od straha... na kraju sam odlučila da ću se informirati ali i pokušati uvjeriti sebe da će ipak ići sve po planu i nadati se da će mi što manje tog zanja trebati.

Pomikaki, strah nije potreban. Tako počni razmišljati. Naravno, potpisujem ornelu_m da uvijek treba očekivati neočekivano.
Strah od boli upravo ukruti mišiće maternice i žena se ne otvara iz toga razloga. Moramo vjerovati našem tijelu, procesu rađanja, biti potpuno predane i opuštene i moliti liječnike da se ne upliću dokle god to nije potrebno: makar trajalo satima. Zaista, ne opterećuj se tuđim pričama sa poroda jer ih je na žalost više neugonih iskustava nego ugodnih. Tako ja činim i jedva čekam iskusiti porod. :D

[Švedica]

Meni nejde sljedeće u glavu; kako se istovremeno skoncentrirati na porod, trpjeti bolove i umor, rađati i natezati s osobljem i izboriti se za svoja prava, nastojati da te njihova nehumanost i bezobraznost ne uznemire i ne ometa tijek poroda? :?

[pomikaki]

otprilike se i ja tako pitam. Pokušavam se ufurati u verziju da će biti sve ok, da ću roditi sama od sebe i da će doktori biti ok... mislim da mi nema druge.

[marta]

Meni nejde sljedeće u glavu; kako se istovremeno skoncentrirati na porod, trpjeti bolove i umor, rađati i natezati s osobljem i izboriti se za svoja prava, nastojati da te njihova nehumanost i bezobraznost ne uznemire i ne ometa tijek poroda? :?

Tako sto ces doci sto kasnije, ako treba setat ispred rodilista i tako im skratit vrijeme za uznemiravanje.

[ana-blizanci]

nije loša ideja....

[maremama]

ženske moje samo da vam kažem - ja se već sada bojim ponovno otići u rodilište, a trudna sam 23 tjedna. rodila sam već jednom i zbilja blago vama kojima je to prvi put. ja nemam baš dobro iskustvo, mislim doktori su bili ok bez daljnjega, ali na žalost ja sam se namučila dobrih 15 sati, zato me sada već hvata jeza, ali ipak se nadam da će ovaj put sve biti brže gotovo. sretno vam svima.

[tibica]

Najčešće pitanje koje čujem zadnjih dana je: Koliko još? i Je li te strah? Ja svaki put kažem sigurno: Još malo i NIJE ME STRAH! I sama sebe sam uvjerila da me nije strah, da ljudi i životinje to rade milijunima godina, da je nama danas puuuno lakše nego što je bilo našim mamama i bakama, da imamo puno mogućnosti, podršku, dobre doktore i dobre bolnice i što je najvažnije puno više vjere u sebe kao žene i majke. Ja vjerujem u svoje tijelo i svoju psihu. A pogotovo vjerujem u svoje majčinske i ljudske nagone.
Ne daj da te itko uvjeri da ti to ne možeš, da tvoje tijelo nije sposobno, da nećeš znati što treba raditi...! Priroda nam je namjenila tu ulogu u životu i mislim da smo mi definitivno sposobne to odraditi. Nemoj se mučiti suvišnim pitanjima. Najvažnije je da se informiraš i da znaš točno što želiš a što ne želiš. Sve ostalo će ti doći prirodno.
To je moja mantra.

[Elinor]

Na početku trudnoće nisam od panike mogla ni gledati slike s poroda, ili nedajbože, video. Preokret se dogodio kada sam shvatila čega me u stvari strah; da to nije sam porod ili bol nego bespomoćnost rodilja u raljama interventno orijentiranog medicinskog osoblja. A onda sam višemjesečnim informiranjem došla do saznanja da je bespomoćnost rodilje stvar izbora, da se - iako to nije lako - moguće izboriti za savršeni porođaj i ovdje, u Hrvatskoj. Pošto mi je ovo prvi porod, ne mogu znati kako ću se pritom osjećati i ponašati, pa sam zato svog muža detaljno uputila u sve moje želje, potrebe i strahove, i on je zauzeo "borbeni" stav. Sad imam povjerenja da ništa neće ići protiv moje volje, da će se netko boriti za mene i bebu i ako ja "prolupam" za vrijeme porođaja. Znam da je porođaj nešto što moram sama odraditi, ali saznanje da imam zaleđe me smiruje. Sada, 30 dana prije termina, smatram da sam dovoljno pročitala i da ostatak vremena trebam provesti u šetnjama, udisanju svježeg zraka, opuštanju... Treba se prepustiti ženskoj intuiciji i imati vjeru u svoje tijelo.

[Yuna]

mene je u pocetku bilo strah, ali kako vrijeme prolazi sve me je manje i manje strah.

[mamuška]

Na početku trudnoće nisam od panike mogla ni gledati slike s poroda, ili nedajbože, video. Preokret se dogodio kada sam shvatila čega me u stvari strah; da to nije sam porod ili bol nego bespomoćnost rodilja u raljama interventno orijentiranog medicinskog osoblja. A onda sam višemjesečnim informiranjem došla do saznanja da je bespomoćnost rodilje stvar izbora, da se - iako to nije lako - moguće izboriti za savršeni porođaj i ovdje, u Hrvatskoj. Pošto mi je ovo prvi porod, ne mogu znati kako ću se pritom osjećati i ponašati, pa sam zato svog muža detaljno uputila u sve moje želje, potrebe i strahove, i on je zauzeo "borbeni" stav. Sad imam povjerenja da ništa neće ići protiv moje volje, da će se netko boriti za mene i bebu i ako ja "prolupam" za vrijeme porođaja. Znam da je porođaj nešto što moram sama odraditi, ali saznanje da imam zaleđe me smiruje. Sada, 30 dana prije termina, smatram da sam dovoljno pročitala i da ostatak vremena trebam provesti u šetnjama, udisanju svježeg zraka, opuštanju... Treba se prepustiti ženskoj intuiciji i imati vjeru u svoje tijelo.

isto tako , samo što imam malo više dana do termina.

[pomikaki]

nakon poroda... prošlo je dobro ako se računa da smo obje žive i zdrave, ali ja ne bih nikad više rađala ležećki, zbilja je neprirodno i jako naporno. Dobro sam napravila što sam krenula u zadnji čas pa sam bila unutra manje od 3h, ali loše to što nisam bolje uputila m-a što da brani doktoru, tako da mi je protiv moje volje probušen vodenjak pa su mi tiskali trbuh i ispucala sam. Ostalo mi nisu stigli napraviti. U tom trenutku nisam imala snage da se dogovaram a unaprijed nisam znala tko će mi biti na porodu. m je sve jako dobro podnio a ja ga prije nisam htjela plašiti, bilo mi je bitno da bar bude tamo. Ovaj put bih ga bolje informirala, a sad su dobili stolčić u Puli, i to samo par mjeseci nakon što sam rodila. Ali samo jedan. Drugi put ako bude zauzet rodit ću na parkingu. Ili ću donijeti svoj stolčić. Koliko ta spravica može koštati? Vidjela sam fotku, zbilja ne izgleda nešto posebno da se ne može nabaviti. Evo, htjela sam dodati što bih promjenila u pripremama da idem ponovo.

[kristina_zg]

evo ja još 8 dana do termina, i samu sebe sam iznenadila. Iako sam po prirodi paničarka , što se tiče samog poroda više sam uzbuđena nego što me strah. Jer, znam da nisam ni prva ni zadnja, i da je to tako strašno ne bi žene više rađale...to je prirodna pojava za svaku ženu, a kad ugledaš svoje djetešce..vjerujem da nema ljepšeg osjećaja. Brojim i dane i sate do tog trena

[kristina_zg]

ja se nisam ničeg bojala prije poroda, ali se zato bojim sad- nakon....bila sam spremna na to da će boljet, i doživljavala sam to kao normalnu stvar...no nisam onakvu bol nikad zamišljala...možda je to samo od osobe do osobe, no meni je bilo užasno bolno...i nakon što je porod prošao bilo mi je svejedno kaj mi rade jer sam znala da ništa neće toliko boljet ko što su me trudovi boljeli. No unatoč tome planiram još djece imat.. :D

[kristina_zg]

hm da...opet ja eto me sa punih 35 tjedana i lovi me frka i panika. Sto misli mi prolazi glavom, a najviše što me brine jest kako će moje starije dijete koje je još uvijek jako malo -14,5 mjeseci prihvatiti dolazak seke, kako ću se ja snaći s njima dvjema, a i prije svega frka me poroda. Pripremila sam plan porođaja i molim Boga da bude sve išlo glatko pa da ne bude potrebe za bespotrebnim intervencijama. I duboko se nadam da neće toliko boljeti...

[pomikaki]

hej, ti to sama sa sobom pričaš
Ide li tm s tobom? Ima li šanse za koliko - toliko prirodan porod?
Možda je čak i bolje da je starija još mala, ima to svojih prednosti, samo treba izdržati početni period...

[kristina_zg]

više ne, spasila si me (već sam se počela osjećat ludom )
ne ide sa mnom, solo sam- to mi i je nekako najgore, nisam hrabra osoba i samo tražim da bude netko pored mene jer mi je tada lakše, ali eto i ovaj put ću morati biti sama. Ak niš drugo hvatat ću sestre za ruke ko što sam i prvi puta Nadam se prirodnom porodu, i da mi počne trudovima kao što je i prvi puta počeo, no tada sam se sama zeznula jer sam prerano otrčala u bolnicu. Sad planiram doći u zadnji tren pa da izbjegnem neželjeno. A što se tiče odnosa starije-mlađe dijete, baš se grozno osjećam, umjesto da uživam što ću uskoro na svijet donijet još jedno malo prekrasno biće ja se brinem kako će biti starijoj, ne bih voljela da se osjeća zapostavljenom ni u jednom jedinom trenutku..pa se brinem hoću li ja to moći, pogotovo kad vidim koliko mi je ponekad teško samo s jednom, a u zadnje vrijeme to ponekad je postalo puno češće
(tješim se da je to sve zbog trudnoće i da ću nakon poroda imati više energije..)

[pomikaki]

Što se tiče poroda, razmisli možda o douli? Možda bi neka od doula s foruma išla s tobom? Ili dobra prijateljica, sestra, bliska osoba koja ima iskustva s porodima, barem svojim? Raspitaj se svakako da li bi to prihvatili u bolnici u koju ideš.

Doći u zadnji tren je svakako dobra stvar. Imati plan poroda, također, samo budeš li sama nisam sigurna koliko će ga poštovati.
Hoćeš li rađati na stolčiću? Ja najviše ne želim nikad više leđno

A nakon poroda, hoćeš li imati kakvu pomoć? Zvučiš kao da ćeš se brinuti sama za njih dvije. Svakako pokušaj i stariju što više uključiti u sve, budite skupa po krevetu, pokušaj ih skupa dojiti, tako će se prije naviknuti na manju a da se ne osjeća isključenom...

[srecica]

Jedna super stvar za opustanje i osnazivanje
Blagoslov majcinstva
sapnite najboljoj prijateljici da vam organizira jedan dobar opustajuci babinjak, gdje cete pricati samo lijepe stvari o porodu i snazi zenskog tijela.

[Lili75]

Cure,

ja ne znam jesam li ja normalna al mene uopće nije strah poroda, nekako sam spremna, vjerujem svojoj intuiciji i svome tijelu da će odradit prirođeno mu, vjerujem majci prirodi. Termin mi je za 17 dana, a ja full cool, kupujem zadnje sitnice tipa spavaćicu kratkih rukava s gumbiam za dojenje, idem na kavice u šetnje, itd.

Dok sam bila mlađa porod je bio nešto čega sam se uzasavala grrrr...ni pomislit, a onda je slijedila naša borba s neplodnosti, MM je imao dijagnozu i nakon što smo poslije 3 godine začeli prirodno našu vrtirepku, ničeg me više nije strah samo žudim za danom kad ćemo je već jednom upoznati.

Nadam se uz Božju pomoć da će mi se sve zvijezde posložit i da ću imat primalju i doktora iz snova (znam da brijem al ne dam se..) koji neće forsirati tijek događanja i da ću svoje čudo dočekat tijekom što prirodnijeg poroda, MM naravno ide sa mnom i koliko god se užasava doktora i bijelih kuta, potrudio se saznati i naučiti sve o fiziološkom tijeku poroda i svojoj ulozi i spreman je, a to mi puno znači.

ne znam vidjet ćemo hoće li me uhvatiti panika pred sam porod, al sad sam fakat cool i razumna, kako reče gore neka od cura. Psihički sam jaka osoba i nadam se da će mi to pomoći samo da moje zlato a bome i ja budemo žive i zdrave i imamo što brži oporavak.

[gita75]

Cure,

ja ne znam jesam li ja normalna al mene uopće nije strah poroda, nekako sam spremna, vjerujem svojoj intuiciji i svome tijelu da će odradit prirođeno mu, vjerujem majci prirodi. Termin mi je za 17 dana, a ja full cool, kupujem zadnje sitnice tipa spavaćicu kratkih rukava s gumbiam za dojenje, idem na kavice u šetnje, itd.

Dok sam bila mlađa porod je bio nešto čega sam se uzasavala grrrr...ni pomislit, a onda je slijedila naša borba s neplodnosti, MM je imao dijagnozu i nakon što smo poslije 3 godine začeli prirodno našu vrtirepku, ničeg me više nije strah samo žudim za danom kad ćemo je već jednom upoznati.

Nadam se uz Božju pomoć da će mi se sve zvijezde posložit i da ću imat primalju i doktora iz snova (znam da brijem al ne dam se..) koji neće forsirati tijek događanja i da ću svoje čudo dočekat tijekom što prirodnijeg poroda, MM naravno ide sa mnom i koliko god se užasava doktora i bijelih kuta, potrudio se saznati i naučiti sve o fiziološkom tijeku poroda i svojoj ulozi i spreman je, a to mi puno znači.

ne znam vidjet ćemo hoće li me uhvatiti panika pred sam porod, al sad sam fakat cool i razumna, kako reče gore neka od cura. Psihički sam jaka osoba i nadam se da će mi to pomoći samo da moje zlato a bome i ja budemo žive i zdrave i imamo što brži oporavak.

E takva sam ja bila prije prvog poroda...
Za drugi nisam bila spremna ni kad mi je puko vodenjak i bilo je evidentno da ću uskoro roditi. U tom trenu sam bila spremnija otići na Velebit nego otići u rodilište...

[kristina_zg]

da, ista ja prije prvog poroda, ničeg se nisam bojala, uzbuđena što je uopće počelo odmah sam potrčala tamo i požalila. Neću biti sama nakon poroda, imam veliku pomoć i od svekrve i šogorice, malena nije samo za mene vezana, pa ne bi trebalo biti traumatično...A dojiti ih ne mogu obje jer sam stariju već odučila polovicom trudnoće kad mi je prijetio prijevremeni...

[pomikaki]

pročešljajte malo forum i neku literaturu pa napišite svakako plan poroda. To smatram svojom velikom greškom na prvom porodu što sam se oslanjala na usmenu komunikaciju od koje brzo nije bilo ništa.
Neke cure su objavljivale na forumu svoje planove poroda pa ih možete preurediti prema svojim željama.
Svakako je dobro biti opušten i optimističan, ali ne bih se više prepuštala u ruke sudbini niti osoblju u bolnici. Na drugom porodu moram što bolje uzeti stvar u svoje ruke. I tek onda biti opuštena.

[call me mommy]

ja sam spremila torbe, ispale su 2 nakraju :/ , trudnicka i plan poroda su na vrhu.

odslusala tecaj, posjetila rodiliste, procitala gomilu literature, sve casopise koji su izasli.

od samog pocetka brijem kako ce to sve ici glatko, normalno, bez nekih horor prica, kako cemo Brunči i ja TO odraditi bez beda. a nadamo se i da ce tatica uspjeti biti.

sanjanje poroda i strah je nestao kada sam skuzila da sam napravila sve kaj sam mogla.

e sad kako ce biti, cut cete.

[Lili75]

ja sa sobom obavezno nosim plan poroda i možda probam dogovorit svog doktora (znam da će na ovo neki zavrtiti glavom al ja se tako sigurnije osjećam).

izgleda da je lakše prvi put biti spreman jer ne znaš što te čeka unatoč silnim radionicama, tečajevima koje si pohađao, knjigama koje si pročitao, svoj edukaciji u koji si uložio puno truda i vremena....a opet s druge strane nisam si zabrijala bit će točno onako kako sam zamislila, po mome, jer nikad se ne zna što se može događat kad budemo u rađaoni, ja se nadam najljepšem scenariju ali neću biti razočarana u sebe ako ne ispadne kako sam željela, naravno uz dobra i jasna obrazloženja od strane doktora zašto se nešto radi.

Mislim da znam što se sve može dogodit bar teoretski i što slijedi iza čega,
pa se bar u tome neću iznenadit i nastojat ću adrenalin zadržati na što nižoj razini a u bolnicu idem u zadnji, zadnji čas, sanjam neku otvorenost od cca 5cm pri dolasku.

[bubimira]

izgleda da je lakše prvi put biti spreman jer ne znaš što te čeka unatoč silnim radionicama, tečajevima koje si pohađao, knjigama koje si pročitao, svoj edukaciji u koji si uložio puno truda i vremena....

da, prije prvog poroda sve prođeš u teoriji al u drugi porod ipak uđeš bogatiji za prethodno iskustvo.

meni je drugi put bilo ne lakše, nego sto puta ljepše. znala sam što me čeka, znala sam što i kako želim za bebu i sebe, poduzela sam sve što je bilo u mojoj moći da osiguram stvari koji su mi po tom pitanju bile bitne i onda pred kraj trudnoće samo meditirala i opuštala se što više, bez briga. i nestrpljivo očekivala svoju novu mirišljavu glavicu. puno je toga u "našim glavama" i u eliminaciji samog straha koji je definitivno najveći neprijatelji pri porodu.
kristina_zg...neznam jesi li čula za knjižicu duhovni pristup rađanju al ona dosta daje odgovore na ova pitanja koja tebe muće i kako sagledati na bol iz drugog kuta. meni je ova knjižica bila jako od pomoći i obavezna literatura pred porod

[kristina_zg]

izgleda da je lakše prvi put biti spreman jer ne znaš što te čeka unatoč silnim radionicama, tečajevima koje si pohađao, knjigama koje si pročitao, svoj edukaciji u koji si uložio puno truda i vremena....

da, prije prvog poroda sve prođeš u teoriji al u drugi porod ipak uđeš bogatiji za prethodno iskustvo.

meni je drugi put bilo ne lakše, nego sto puta ljepše. znala sam što me čeka, znala sam što i kako želim za bebu i sebe, poduzela sam sve što je bilo u mojoj moći da osiguram stvari koji su mi po tom pitanju bile bitne i onda pred kraj trudnoće samo meditirala i opuštala se što više, bez briga. i nestrpljivo očekivala svoju novu mirišljavu glavicu. puno je toga u "našim glavama" i u eliminaciji samog straha koji je definitivno najveći neprijatelji pri porodu.
kristina_zg...neznam jesi li čula za knjižicu duhovni pristup rađanju al ona dosta daje odgovore na ova pitanja koja tebe muće i kako sagledati na bol iz drugog kuta. meni je ova knjižica bila jako od pomoći i obavezna literatura pred porod

Posudit ću si onda još i tu knjigu. Pročitala sam od Odenta Preporod rađanja i jako me se dojmila. Pročitat ću još i ovu sad pred kraj da budem smirenija. Hvala

[kristina_zg]

Tko je napisao Duhovni pristup rađanju?