 |
|||
Da li su ocjene vazne?
Da li su ocjene u skoli vazne, kao mjerilo znanja?
Nedavno me jako iznenadila prijateljica koja je uciteljica od 1.-.4. razreda, i mama dvije male skolarke (1. i 3. razred) izjavom da je i ona mislila i propagirala da ocjene nisu vazne, ali sad kad njezina djeca idu u skolu, shvatila je da jesu! Vazne su.
Da li mislite da je dobra (odlicna) ocjena garancija uspjeha vaseg djeteta u zivotu, u smislu upisa u dobru skolu i na fakultet?
Ja sve manje.
kao mjerilo znanja definitivni NE......kao nešto što će klincu biti potrebno za daljnji upis u školu DA........barem ja tako mislim jerbo kako inače objasniti sam sebi da ti klinac u prvom osnovne ima 4 iz likovnoga :? .....čega je to mjerilo.....likovni u prvom----meni su sve njihove žbrljotke jednako slatke.
Ocjene su neka vrsta kontrolne točke i zbog toga su važne. One bi trebale biti i mjerilo znanja, ali nekako me ova poplava odličnih baca u sumnju... U svakom slučaju, mislim da kod savjesnih učitelja i profesora one i jesu mjerilo znanja. Ja sam se kao profesorica na sveučilištu mogla osvjedočiti da su odlični studenti i uspjeli u struci. Uspjeli su i neki koji nisu bili odlični, ali ne znanjem, nego na druge načine. Nisam voljela one koji su "učili za ocjenu" - od takvih ništa. Ali oni koji uče jer žele znati dobiju i odličnu ocjenu.
ja vjerujem da je svrha ocjena u različitim stupnjevima školovanja različita. U prvih nekoliko razreda ona sigurno ne treba biti odraz samo znanja nego i truda tog djeteta i sredstvo na koji se dijete motivira na daljnji rad. Ne mogu vjerovati da se djeci za odgojne predmete dijele četvorke "eto, samo zato, da ne bi imao sve petice" i da ne bi netko učiteljici prigovarao da je podijelila previše petica. Ili brdo jedinica u prvom razredu (slučaj koji sada pratim) - mislim da je to jako kontraproduktivno.
Na žalost, ocjena sada i je jedino mjerilo upisa u više škole, nadam se da će, dok naši klinci poodrastu, zaživjeti državna matura i sl. u kojoj će djeca lakše pokazati koliko su stvarno naučila i koliko znaju.
Omina učiteljica uporno tvrdi kako NJOJ ocjene nisu važne, a ocjenjuje strašno strogo. 1 pogreška je 4 i slično.
Kakav je to stav? Ocjene nisu važne, ali se ne daju šakom i kapom? Ljuta sam što mi dijete ne može dobiti peticu i nakon što se jako trudila i puno učila i znala 99% toga. Kakav to pritisak pred nju stavlja da bude nepogrešiva da bi dobila 5? Naravno, meni nije važna 5, ali bit će važna kasnije... i ako su u drugim razredima lakše dobili 5-ce... to je sve nekako nepravedno.
Morao bi postojati nekakav fixni i čvrst sustav ocjenjivanja, a ne kako se kojem učitelju čini.
A ovo što kaže Bubica je stav naše učiteljice... da ne bi baš svi imali 5. Ma užas.
Ocjena mi nije važna, važno mi je da mi je dijete inteligentno i mudro što jest.... ali me rastužuje kad vidim da mojoj kćerkici jesu važne ocjene i da sve teže dobija petice i time se osjeća manje vrijedna i već ima stav "Ja sigurno neću dobiti 5"... A kako su u prvom većina imali 5.ce--- (druga učiteljica)... ovo je sad šok za njih.
meni nisu važne
ali možda i zbog toga jer mi je dijete ima savršene ocjene
kad ovaj mlađi krene u školu , možda ću imati drugo mišljenje
jer već znam da neće biti ko seka :?
Naravno da su važne, ali malo previše utjeću na njega i to najgore kad dobi 4. I kod nas 1 greška automatski spušta ocjenu s 5 na 4, ali ja nisam baš nikad puno komentirala njegove ocjene, jednostavno kažem dobio si koliko si znao, pa sad nekako normalno podnese. Ja se znam potiho zaćuditi kad recimo napravi iz hrvatskog nešto napisano pisanim slovima a ispod učiteljica napiše: BRAVO!!!! (5) , a ono slova svako na svoju stranu svijeta gleda, a tekst totalna "oranica" od pritiskanja olovke.
Ali nekako razmišljam da ona sama procjeni kad dati i kakvu ocjenu.
Kad je tako u Pravilniku o ocjenjivanju.rinama prvotno napisa
Ja slicno mislim.
Matilda , može neko pojašnjenje ovoga? Jedna greška u odnosu na što?Kad je tako u Pravilniku o ocjenjivanju.
koji je to pravilnik? kad je stupio na snagu? :?
ovak su mene uputili na roditeljskom......dakle tema je bio ovaj magični HNOS.....i po njemu se treba ocjenjivati napredak u odnosu na samoga sebe i trud, dakle ako netko napiše test s 60 % točnosti i to je bilo za 2 onda kad slijedeći napiše sa 80% točnosti dobit će 5 dok drugi klinac će za istih 80% dobiti možda 3 ili 4 pošto je do sada recimo bio stalno odličan.....dakle to me smeta, kriteriji----ispada da je bolje biti bedak koji polagano napreduje nego odlikaš koji nazovimo to tako stagnira(jerbo dalje od 5 nema)
Kao i par ljudi ovdje , ne mislim da su ocjene najbolji pokazatelj znanja i budućeg uspjeha u životu A sa druge strane grozno mi je što više nema prijemnih za srednje škole i užasava me pomisao da zbog loših ocjena dijete može doći u situaciju da se ne može upisati u solidnu školu, a to onda pokreće domino efekt. Ili sam paranoična?
nisi paranoična, to je fakat tak. ja sam jedna od prvih generacija koja se upisivala u srednju bez prijemnog. to je bilo koma. kad se pročulo da se upisuje na osnovu ocjena, većina profesora podjelila je ocjene šakom i kapom, pogotovo ovi malo van zagreba; čim bi čuli da im učenik ima plan ići u zg u srednju. onda su tu došla još i djeca branitelja i prognanici koji su imali direktan upis....i bio je kaos. uglavnom, ja sam imala sve 5ice i jednu 4orku (iz hrvatskog - dao mi ju je razrednik, ne zato kaj sam ju zaslužila, nego zato da me motivira da se više trudim) i nisam se uspjela upisati u srednju u koju sam htjela. e sad da li je bilo realno da u zg ima toliki broj 5.0 učenika? baš i nije. :/ znam da sam bila u komi, isfrustrirana, jadna. bilo mi je totalno šokantno kaj se nisam upisala. a zamisli kaj je tek sa djecom koja imaju koju 3ojku?!?
no, moja priča ima happy end
Primjera radi,na jednom seminaru o ocjenjivanju,bilo nas je 30-ak u grupi i svi smo dobili jedan test iz prirode učenika 3.razreda oš,test je imao recimo 20ak pitanja sa par abc potpitanja.Trebali smo ocijeniti taj test,načinom kojim inače ocjenjujemo.Što se dogodilo:2 topa,petšest dvojki,10-ak trica,isto toliko četvorki i 1 petica!A taj se test još koliko toliko da stavit pod neki sustav ocjenjivanja, a što je tek sa usmenim ispitivanjem?
Uglavnom mislim da se treba školstvo što prije promijenit ne samo ušminkat ko sa ovim hnosom nego uvesti duboke,temeljne promjene,početi od vrijednosti pa dalje...
Eto... netko isti test ocijeni peticom, drugi jedinicom.
Mislim da je ocjena bitna samom djetetu jer utječe na njegovo mišljenje o samome sebi. Važno je kakav efekt ocjena postiže kod djeteta i to se ne može zanemariti.
Što se HNOS-a tiče, ako se on temelji na približavanju tema i objašnjavanju kroz doticaj djeteta s raznim pojavama, stvarima i sl., oda je apsurdno ocjenjivati uspjeh djeteta, a trebalo bi ocjenjivati uspješnost učitelja.
Ali u sustavu u kojem je dijete odgovorno za povredu zadobivenu u školi, oštećenje školskog inventara i dr. (jer nije bilo odrasle osobe u blizini koja bi predvidjela ili spriječila situaciju) teško je očekivati svijest o učiteljevoj odgovornosti za stečeno znanje od 1. do 4. razreda osnovne škole.
Ja se već dulje vrijeme pitam o važnosti ocjena. Dobre ocjene bi trebale značiti lakši upis u željenu školu i faks, pa je to razlog da se mi trudimo oko toga da klinac ima što bolje ocjene.
Ali imali smo u petom razredu jednu traumatičnu fazu otpora prema školi i učenju, pa kad je to prošlo odahnuli smo iako ocjene nisu postale sjajne.
Ono što vjerujem svi roditelji žele jest sretno dijete koje će postati sretan čovjek, a koliko ocjene s tim imaju veze - to je pitanje. Uspjeh i osjećaj postignuća je važan za sreću, a uspjehu (na poslu, financijskom) dobre ocjene i dobra škola mogu doprinjeti. Uvjerena sam ipak da kad netko jako želi nešto postići, da usprkos slabijim ocjenama ima mogućnosti, ako se ne obeshrabri. Sve se to nekako vrti u krug.
Hoće li moje dijete biti sretno u ljubavi i obiteljskom životu, to je ono što me više muči, a ocjene tu ne znače mnogo.
Nekako ocjene više doživljavam kao pokazatelj stanja: gdje je sad i da li mu u školi ide na bolje ili ne. I pokazatelj sposobnosti da uči i izvršava obaveze.
Zasto je ocjena "bitna"?
i
Zasto je ocjena "bitna"?
Nekako ocjene više doživljavam kao pokazatelj stanja: gdje je sad i da li mu u školi ide na bolje ili ne. I pokazatelj sposobnosti da uči i izvršava obaveze.
Ja bi ovako mislila da imamo učiteljicu u koju imam povjerenja.
_______
Nego recite mi kako se u sustav HNOS-a moze uklopiti tako zestoko ocjenjivanje? Za 1 pogresku 4?!!
Ovo mi je totalna nebuloza.... :/
Zakonom logicnog zakljucivanja, po ovome ispada da su ucenici s losim ocjenama zapravo bolji ucenici koji su malo zakiksali, a odlicni losiji koji se popravljaju.
Je logicno zakljucivanje slijedom navedenog, al gdje je tu logika :?
Nadam se da to nije stvarno tako?!
Da, a što je to povjerenje. Subjektivan stav - paučina koju lako podere i najobičniji nesporazum. Nitko nema potpuno povjerenje. Stalno preispitujeme sebe, dijete, pedagoške radnike itd.
Objektivnu ocjenu mogu dati samo baždareni testovi kakvi niti ne postoje. Možda bi ocjene napredka djeteta do 4. razreda trebale biti interna stvar škole i ne predočavati se djeci. A opet, natjecateljski duh koji stvaraju ocjene među boljim đacima zapravo je jako poticajan.
Kako za koga.
Imala sam prilike vidjeti kako baš među najboljim đacima ocjene stvaraju nezdravu atmosferu kompetencije i uspoređivanja i loše međusobne odnose, kako u školi, tako i na faksu.
Mene osobno taj je natjecateljski duh ubijao u pojam (ali ja sam totalno nekompetitivna osoba, pa nisam mjerilo).
na mom faksu zato nije bilo natjecateljskog duha 8)
(osim mozda u nekim drugim 'disciplinama', hm...)
a zakaj, da nisi slučajno išla na Filozofski?
a zakaj, da nisi slučajno išla na Filozofski?
a zakaj, da nisi slučajno išla na Filozofski?
da, o filozofskom se radi, ali bila sam malkoc neozbiljna pa cu pojasniti.
ja se zaista ne sjecam nekog natjecateljstva koje bi bilo usmjereno ka ocjenama - ali to ne znaci da se nije znalo (i cijenilo) one koji su bili dobri studenti, koji su vise procitali, bolje shvacali, revnije diskutirali, ljepse pisali...
Isto tako je cinjenica da je druzenje+filozofiranje u studentskim danima cesto podrazumijevalo i opijanje, ali to ne znaci da takvi studenti nisu svoj studij ozbiljno shvacali - naprotiv.
Pa to je dio folklora na Filozofskom. Baš bih voljela znati statistiku, koliko ljudi završi grupe koje su upisali, u odnosu na broj upisanih. A sve su to uglavnom odlikaši u srednjoj i osnovnoj - da se vratimo na temu topića.
Tu bi trebalo imati kompletnu statistiku: odnos ocjena u srednjoj, ocjene na fakultetu, razlozi upisa, godine studiranja, kasniji uspjeh u struci...
Baš me zanima ima li na sociologiji netko takav projekt, makar iskreno sumnjam.
...nas se na pedagoškom i na smjer mat/fiz upisalo 40ak studenata a u roku nas je završilo 4.
ja bih rekla da se problem nezavrsavanja fakulteta poput filozofskog (nekih smjerova) i pmf-a svodi na problem motivacije i buduceg zaposljavanja.
Malo onih koji zavrse npr. knjizevnost, ili pov. umjetnosti, ili filozofiju... moze racunati da ce raditi bas u struci. Pa onda vec za vrijeme faksa pocnu raditi nesto, pa ih to povuce, pa nemaju vise vremena za faks...
Nema to puno veze s ocjenama.
Na filozofski se ne upisuju samo odlikasi. I nije pravilo da su odlikasi u srednjoj poslije najbolji studenti. Niti duzina studiranja ima stroge veze s kvalitetom studiranja.
Kao bivša studentica i profesorica Filozofskog fakulteta ja znam obje strane priče. Kad sam ja studirala, prolaznost je bila daleko niža i manje je studenata diplomiralo: od nas 100 32 se upisalo u drugu godinu, u treću 13, a tih 13 je i diplomiralo u roku. Kad sam bila profesorica, a to je bilo dugo vrijeme, mogla sam pratiti neprekidni pad kriterija iz više razloga. Najvažniji razlog je sve slabije znanje koje su studenti donosili iz srednje škole. Ja sam bila među onima koji su zadnji popuštali, ali sam i ja morala popuštati, jer prema kriterijima koje sam imala na početku svoje karijere, danas bi prolazilo 20% studenata. Drugi veliki pad uzrokovao je rat, odnosno propis da nema padanja godina - to nam je onemogućilo selekciju. Bila je čista katastrofa - imali smo apsolvente od kojih mnogi nisu bili položili ni prvu ili drugu godinu. Ne moram pričati kakve je to posljedice imalo po kvalitetu nastave, odnosno rada sa studentima. Zatim, pojavljivali su se pritisci na profesore, slično kao u srednjoj školi - ako imaš određeni postotak pada studenata na ispitu, ti si kriv/a, a ne oni koji nisu naučili (napominjem da su od mene dobivali kvalitetna predavanja i postojali su adekvatni udžbenici/knjige, dakle imala sam pravo i zahtijevati od njih). Još jedna stvar - upisivanje bez pravog interesa za predmet je postalo masovno - upisivalo se zbog studentskih prava i beneficija, iksice, doma itd. Pogotovo je to slučaj na velikim, a manje atraktivnim grupama, kao što je bila moja. Otprilike 10 % studenata su bili oni pravi zaljubljenici, sljedećih 20% su bili solidni, sljedećih 20% srednje žalost, sljedećih 50% živi užas. Nadalje, fakultet je nastojao na svaki način povećati upisne kvote, zbog zarade od onih koji su plaćali studij, iako je svakom pametnom bilo jasno da će to dovesti do srozavanja kvalitete i raspada sistema. Sad kad se sistem raspao, kvote se nastoje smanjiti... Ima još toga, npr. kadrovska politika na fakultetu, katastrofalno "provođenje" bolonjskog procesa...
Baš sam razmišljala o ovoj temi jer sam se ovaj tjedan vratila na posao nakon porodiljnog. I tako dođoh ja u ponedjeljak na posao i toliko se neugodno iznenadih da sam još u šoku! A priča ide ovako: djevojčica se uvijek trudila na mojim satima, bila vrijedna, radišna za mene petica. Nije bila loša ni iz drugih predmeta. Nije ni sad loša, osim što se na mene "okomila" čim sam došla u razred: da li je ona ispravila neku 2 iz nekog testa kojeg su pisali s mojom zamjenom, gledam ja piše 4 i kažem joj nema problema neka tako nastavi i biti će sve ok jer njoj treba 4 na kraju. Ali nije to sve..... na kraju nastave stoji na hodniku majka te iste djevojčice i govori mi: ma znate mi smo imali s njom nekih problema zbog drugog predmeta jer je imala loše ocjene pa je učila samo to, zapostavila ostalo..... i na kraju popila neke tablete?! A ja.... :shock:
Kaže mama sad ide kod psihijatra i bolje joj je, ali ja još ne mogu vjerovati.... Dijete u OŠ se želi ubiti zbog loše ocjene iz nekog predmeta... meni je to za nevjerovati....
Oprostite što sam odužila....
triba joj roditelje poslat kod psihijatra
trebalo bi... nije ona bez veze popila tablete. ni zbog ocjene. tu su dublji razlozi. svakodnevni.
snebila sam se kad sam čula da se cura na srednjacima (prije par godina) - bacila s balkona - jer je pala ispit. naime, roditelji su joj rekli da ne dolazi doma ako padne...
kako se zove učiteljica i od kuda joj taj naputak i koja je to škola ??
ne znaju ljudi da si brucoš dokle:
1. ne položiš ispit
2. ne padneš ispit
3 .. cenzura..
no nije uvijek baš i do roditelja, ima djece koja imaju izraženu ambicioznost
sa mnom u razred je išla jedna takva (roditelji ok) i nije se mirila s 4 , ispravljala bi slijedeći sat ... teže je podnila kaotičnost faxa
eto na mom faxu ima jedan predmet (ne usko vezan uz struku) kojeg se polaže revolverski: 1/6 prolazi usmeni
jednom se raspričala pa je prošlo 3/6 i onda su slijedeće grupe na usmenom popadale (valjda da popravi prosjek)
Govorim o usmenom ispitivanju.Matilda , može neko pojašnjenje ovoga? Jedna greška u odnosu na što?Kad je tako u Pravilniku o ocjenjivanju.
Učenik koji samostalno rješava zadatak, napravi ga bez pogrješke, vrlo lako zaključuje i objašnjava zaključeno je za odličnu ocjenu.
Ako učenik pogriješi, ali se uz pomoć učitelja ispravi, zadatak točno riješi, to je vrlo dobar.
Trebam dalje?
Ja tako ocjenjujem svoje učenike kod UI. Nema kod mene umjetnih petica.
A što se tiče PI, postoji bodovanje. Mora se riješiti 50% za pozitivnu ocjenu. Ostalo se dijeli na ocjene.
U diktatima je pravilo sve točno 5, jedna pogrješka 4, dvije pogrješke 3, tri pogrješke 2, ostalo 1.
Ja tu malo zažmirim pa za jednu pogrješku još uvijek dajem 5.
ja bi pogrijesila vec kod pogrjeske
ja stalno mljackam kad netko kaže pogrJeška... ko da nisam dobro prožvakala, pa ne mogu progutati... :?
a za jednu grešku dati 4 - za mene je grozno. pa ministar prosvjete bi imao minus stopedeset da se njegove gr(j)eške (mljack) ocjenjuju...
Prihvaćam i pogrešku. 8)
odoh pogrešivati!
Natjecateljski duh u dječici koja jedino u čemu se žele natjecati je u bržem izlasku iz razreda?
Znači, ovisno o kojoj dobi govorimo...
A naravno stvar je i karaktera... neki ljudi uređuju stanove i kupuju skupe aute da impresioniraju druge (natjecateljski duh), a neki jednostavno žive kako žele i kako im odgovara neometano željom da impresioniraju gotovo svakoga iz okoline.
_______
Ivana, ako se ne sjećam pogrešno, ti si na jednom drugom topicu rekla da su povremene kolektivne kazne također ok jer mogu motivirati pojedince da motiviraju druge da se ponašaju ljepše? Pa da... hm... moja kćerkica je taj pojedinac bila jer užasno pati kad se ružno govori o njenom razredu... pa je pokušala dečke motivirati da uđu u razred prije nego učiteljica dođe i objašnjavala im kako će opet imati dodatnu zadaću i umjesto tjelesnog matiku.... a dobila je šamarčinu. Pa je ona vratila.... Pa ju je drugi dječak uhvatio i gušio... onda je došla učiteljica.
Ne možeš motivirati neodgojenu djecu da budu bolja... možeš samo nastradati. To je nepravedan i težak teret za djecu! To je posao učiteljice (i roditelja naravno) - motivirati djecu da se ljepše ponašaju...
I pogodi tko je ZA kolektivne kazne?! Roditelji te djece radi kojih do njih i dolazi. Pogodi tko je ZA grublji odgoj i strogu disciplinu? Isti ti. Zar to ne bi trebalo biti dovoljno nekome da shvati da to očigledno ne funkcionira i stvara kontraefekt?
Sad sam malo skrenula s teme i nema sve veze naravno s tobom.... ali morala sam. Stvarno me opterećuje sve ovo. Sanjam učiteljicu i svoje razgovore s njom i tak... Odustala sam od pokušavanja otvaranja srca učitelici jer bilo bi totalno neiskreno...Uostalom, djeca nisu uspjela navesti niti jednu stvar koja im se sviđa kod nje.
_____________
Matilda - zar se koristi isti sustav ocjenjivanja od 1-8 razreda? :/
Ne znam kako je 1.-4., ja govorim za više razrede.
Re: Da li su ocjene vazne?
Ocjene su važne za upis u srednju školu, odnosno fakultet. A da li su mjerilo znanja....mislim da to ovisi o tome tko ocjenjuje.
Ali sigurna sam da ocjene nisu garancija uspjeha u životu.
Brojni su primjeri među poznatim književnicima, matematičarima, fizičarima....
U struci itekako mogu uspjeti "neodlikaši", i to znanjem. Pa nije valjda potrebno samo znanje stečeno na fakultetu/u školi? U gotovo svakom poslu čovjek mora stalno učiti, obrazovati se i "biti ukorak s vremenom". A da ne govorim o posjedovanju određenih vještina koje su nužne za uspjeh u nekim strukama, kao komunikativnost, snalažljivost...
U školi sam uvijek bila odlikašica, dok u indeksu ima svega, i dvojki i petica. Ono što me zaista zanimalo, učila sam bez problema, čak i čitala dodatnu literaturu. Ono što me nije zanimalo, nisam. To sam učila "da prođem". A i neki profesori su bili majstori za ubijanje svake želje za učenjem njihovog predmeta.
Žao mi je one jadne djece kojima roditelji prijete ako ne dobiju 5/polože ispit i sl.
Na faksu sam znala par cura koje bi još u sedmom mjesecu starcima rekle da su dale godinu, a sve im ostalo za deveti... Ne kužim ni njih ni te roditelje. Mislim, kakv je to odnos? :/
Re: Da li su ocjene vazne?
Opet ja
O ocjenama u školi ne bih ovom prilikom, jer je svima jasno da su one izgubile svoju težinu zbog utjecaja na kasnije upisivanje (osnovna/srednja, srednja/faks), i kao takve ne mogu biti jedino mjerilo znanja (sjećam se tolikih odlikaša iz osnovne koji su prvi srednje pali sa 7 i više jedinica).
Ali na faksu ocjene više ne bi trebale utjecati na kasnije događaje. Ili bi? Završila sam fakultet koji je poznat po odlikašima i, posprdno, "štreberima" (i dan-danas slušam komentare kolega s drugih smjerova). Mogu reći da tamo zaista vlada vrlo kompetitivna atmosfera i da je većini studenata jako stalo da se pokaže u što boljem svjetlu. Onda dolazi do situacije da preko 50% studenata prolazi s odličnim. Onda do situacije da studenti odbijaju četvorku na ispitu (znam da zvuči suludo, ali je vrlo česta situacija). Onda do toga da profesori sami sugeriraju studentima da ponovo izađu na ispit kako bi dobili odličnu ocjenu. Većina povlači za sobom i ostale... i tako s faksa masovno izlaze odlikaši, ali oni nemaju jednako znanje. I kasnije se njihov uspjeh mjeri nekim drugim kriterijima, a ne ocjenama.
Re: Da li su ocjene vazne?
Ja nisam govorila općenito nego isključivo o svom dugogodišnjem profesorskom iskustvu. "Odlični" za mene nisu oni koji nužno imaju sve 5 u indeksu, ali je činjenica da želja za znanjem uglavnom dovodi i do odličnih ocjena. Nije student jednako motiviran za sve predmete, ali sve u svemu, tko želi znati i uči ima i ocjene. Slažem se s ovim o drugim vještinama koje su potrebne za uspjeh, no ja sam mislila na nešto drugo, to jest na "dobro razvijene laktove", ulizivanje, političke igre i slično. Nažalost, kadrovska politika na Sveučilištu i te "kriterije" uzima u obzir.U struci itekako mogu uspjeti "neodlikaši", i to znanjem. Pa nije valjda potrebno samo znanje stečeno na fakultetu/u školi? U gotovo svakom poslu čovjek mora stalno učiti, obrazovati se i "biti ukorak s vremenom". A da ne govorim o posjedovanju određenih vještina koje su nužne za uspjeh u nekim strukama, kao komunikativnost, snalažljivost...
To o doživotnom učenju ne da potpisujem nego to živim.
Anita-AZ, potpuno se slažem s tobom i samo bih dodala da bi učitelji trebali kombinirati prihvatljive pedagoške metode poticanja, nagrađivanja i kažnjavanja (ovisno o okolnostima) jer stalno ista korištena metoda pomalo gubi efekt.
Slažem se sa svime što si napisala, Zdenka2.
Ne samo da se uzimaju u obzir nego mi se ponekad činilo da neki profesori i potiču i nagrađuju takvo ponašanje. :/
Ali da ne bi sve ispalo tako crno, ipak takvi profesori čine manjinu!
Na sreću da. Ali ta manjina jako zagorčava život ovoj većini. Ali to je već daleko od teme.Slažem se sa svime što si napisala, Zdenka2.
Ne samo da se uzimaju u obzir nego mi se ponekad činilo da neki profesori i potiču i nagrađuju takvo ponašanje. :/
Ali da ne bi sve ispalo tako crno, ipak takvi profesori čine manjinu!
Sve ovo što sam napisala o ocjenama tiče se ocjena na studiju, dakle odraslih ljudi koji su izabrali struku i sad se prema njoj odnose na ovaj ili onaj način.
Druga je stvar s ocjenama u srednjoj i osnovnoj školi, pogotovo u nižim razredima. Mislim da bi tu ocjena trebala služiti kao neka kombinacija motivacije, nagrade i mjerila. Slažem se s onima koji su rekli da u ocjenu treba uračunati i trud, jer to motivira djecu, pruža im pozitivan poticaj. Ali ne slažem se da to bude na uštrb djece koja znaju. Ne znam koliko je taj pravilnik o ocjenjivanju striktan, ali ja bih bila malo fleksibilnija u ocjenjivanju. Dijete se, npr. može zabuniti i ispraviti, ne iz neznanja nego iz trenutačnog gubitka koncentracije. To se obično vidi i ja to ne bih kažnjavala nižom ocjenom (to mi se događalo i sa studentima, nikad ih nisam kažnjavala nižom ocjenom; ako bi bili između dvije ocjene, uvijek sam davala višu). Bilo bi mi važno da kod djeteta uočim razumijevanje stvari o kojoj se radi, da ono to stvarno zna, a ne je li počinilo neku greškicu putem.
Mislim da su djeci ocjene važne, jer su one opipljivo mjerilo njihove uspješnosti i pozicioniraju ih u odnosu na ostalu djecu, mislim u tom obrazovnom segmentu. Moj M. ove jeseni kreće u školu i ozbiljno se priprema za to, po svojoj vlastitoj potrebi. On vrlo često priča o ocjenama i želi "imati sve 5". Mi smo mu objasnili što su to ocjene, a i teta u vrtiću, ali nismo puno govorili o tome niti smo iskazali bilo kakva očekivanja u pogledu ocjena. Dakle, on govori o tome, jer je njemu to važno. Kad uđemo u školsku praksu, moći ću više toga reći.
Iz mog iosobnog skustva, ocjene su uvijek bile na drugom mjestu - od prvog razreda osnovne škole, pa do daljnjega, ja sam htjela učiti, a ocjene su samo to pratile.
Anita AZ, mislim da se kod tvoje kćeri radi o problemu s učiteljicom, a ne s ocjenama. Izgleda da učiteljica nema dobru komunikaciju s djecom, kao niti metode rada.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom