Porod na stolčiću koji to nije (Rijeka)
Geu sam rodila u 40+5 tjednu trudnoće. U 38. tjednu sam se u 3 dana otvorila 4 prsta. Liječnici su mahom prognozirali porod prije termina, ali da bi "potjerala" Geu van morala sam i u kino otići. Naime, i sina sam rodila nakon kina u 40+5 tjednu.
Tako smo se MM i ja uputili na Koji k.... uopće znamo!? i na povratku sam počela osjećati prve trudove i to iznenađujuće jake i duge. Doma sam obavila zaostale kućanske poslove, gledala TV, čitala forum i pokušala ustanoviti koliko često imam trudove, ali nikako da ulove pravi ritam. Dolazili su svake 3-6 minuta i trajali od 30-60 sekundi. Iskreno, malo sam se prepala i nisam imala pojma što da radim. Prvi put su mi trudovi počeli svakih 20-tak minuta i to vrlo slabi. Postajali sve češći, jači i dulji iz sata u sat i sve je izgledalo kao u knjigama. Ovaj put mi je sve to počelo prenaglo i cijelo vrijeme sam se podsjećala da ne smijem doći u bolnicu prerano.
Oko 2 ujutro sam se istuširala, provjerila imam li sve stvari za bolnicu (naravno, zaboravila sam četkicu za zube) i pokušala malo odspavati. Vjerojatno sam i uspjela pasti u polusan jer me trgnuo jak pritisak na debelo crijevo. Pomislila sam da ću roditi doma i ideja mi se niti malo nije dopala. Trudovi su tada bili takvi da nisam mogla pričati za vrijeme truda i morala sam se vraški koncentrirati na disanje i opuštanje. I tako smo MM i ja probudili sina i mamu i obavijestili ih da idemo roditi.
U rodilište smo došli u 4:50 i na prijemu sam rekla da imam trudove svakih 5 minuta (iako nisam imala pojma na koliko su mi), ali me sestra nakon 3 truda u 5 minuta potjerala u rađaonu da ne rodim na hodniku. Gore me primila primalja Milanka koja je vrlo strpljivo čekala da prođe svaki moj trud, pa tek onda nastavila obradu. Za to vrijeme MM je obavio papirologiju, prijavio se i platio 300 kn za prisutnost porodu i čekao pred odjelom rađaone.
Dok sam se ja presvlačila u iznenađujuće pristojnu bolničku spavaćicu, primalja je pregledala moju med. dokumentaciju i plan poroda (ključna točka: porod na stolčiću). Dala mi je obrazac za dozvolu za medicinske zahvate, a ja sam rekla da ne želim nikome unaprijed davati dozvolu da mi radi išta bez pitanja, ali mi je pokazala rubriku u koju se upisuje koje zahvate ne želim, obećavši da mi nitko neće raditi ništa protiv moje volje. Tako sam popunila da ne želim epiziotomiju i prokidanje vodenjaka i potpisala.
Vadila mi je krv, mjerila tlak i dr me pregledao (bez prigovora je čekao da mi prođe trud prije pregleda). Bila sam otvorena 7 cm sa dobrim trudovima. Stavila me na CTG i popričala sa mnom o vodenjaku i o tome koliko inzistiram da se ne prokida jer nakon nekog vremena nema više funkciju nego može biti smetnja. Rekla je da će mi ona voditi porod i složila sam se da procjeni kada vodenjak postane suvišan. Dr nije inzistirao na klizmi, ali i primalja i ja smo rekle da hoćemo klizmu, a rekla sam i da me obrije koliko joj je potrebno. Dakle obrijana sam, dobila sam klizmu, ispraznila crijeva i pod tušem provela sigurno 20-tak minuta. I još bih da se nisam sjetila da me MM čeka pred vratima.
U 6:10 došli smo u box u kojem je sve već bilo spremno za porod na stolčiću. Imali smo sa sobom ruksak s pićem, hranom, aparatom i telefonima. Odmah sam dobila i čašu vode i, nažalost, opet na CTG. Za razliku od prvog poroda ležeći položaj mi nikako nije odgovarao. Bolovi su bili puno jači nego u stojećem. Rekla sam primalji da me ne drži u ležećem više nego je potrebno i poštovala je to. Nakon CTG-a probali smo stolčić i zaključila sam da je vrlo ugodno sjediti na njemu. Donijela je i loptu i rekla da radim što mi paše i da ju zovemo ako što treba. Ona je u idućih sat vremena (do kraja svoje smjene) provirila tu i tamo kroz vrata da provjeri je li sve OK.
Ja sam šetala po rađaoni, odlazila na WC, pila, bila sam i gladna, ali kako mi se i povraćalo nisam htjela jesti. Virili smo i u susjedni box kako uređuju novorođenče i rodilju koja mi je kasnije bila cimerica. Na lopti mi je bilo jako ugodno sjediti dok nisam imala trudove, ali za trudove mi nikako nije odgovarala. Pokušala sam i klečeći prodisavati trudove, ali ni to mi nije odgovaralo. Najugodniji položaj mi je bio kada bih se naslonila na zid ili krevet ili klečeći na strunjači s glavom na stolici s velikim, mekanim jastukom. U tom položaju sam i spavala između trudova.
Na prvom porodu sam cijelo vrijeme imala pred sobom sat i CTG, sama sam si mjerila učestalost, trajanje i jačinu trudova. Ovaj put je za to bio zadužen MM. Trudovi su mi dolazili svake 2-4 min i trajali 45-60 sekundi. Upozorio bi me kada treba doći trud da se stignem namjestiti i za vrijeme truda govorio koliko još ima do kraja. To mi je puno pomagalo. Nije mi pasalo da me dira za vrijeme truda.
Iza 7 sati došla je druga smjena (primalje Bruna i Silvana, još nekoliko sestara/primalja, nekoliko doktora, studenata i školaraca) i opet CTG. Ovaj put sam se pobunila protiv ležanja i dobila odgodu od 15-tak minuta i obećanje da neću biti prikopčana dulje od 5 minuta. Tu negdje sam se i natezala s primaljom u vezi disanja. Tvrdila je da dišem preduboko, a ja da mi tako odgovara. Ispostavilo se da je ona ipak bila malo više u pravu. Kada su trudovi postali stvarno žestoki „njen“ način disanja je bilo puno lakši, a ja na njega nisam baš i nisam bila spremna.
Idućih sat vremena mi je bilo već dosta čekanja. Noć je prošla, a na nisam niti spavala niti rodila. Ne volim rano ujutro. Trudovi su postajali sve bolniji i dugotrajniji, a ja sve pospanija. Za razliku od mene, MM je bilo jako zanimljivo. Još uvijek ne znam što to.
Kada je došla sestra da me ponovo stavi na CTG nisam se niti malo bunila. Već me boljelo toliko da sam imala snage jedino ležati kao klada za vrijeme truda i čekati da prođe. (Bila je na krevetu neka šipka za koju mi se bilo super držati za vrijeme truda, a osoblje je cijelo vrijeme bilo u panici da je ne slomim. Neka važna šipka, očito.) Nisam se sjećala tolike boli iz prvog poroda. Tada sam se mogla koliko-toliko i opustiti za vrijeme truda i kontrolirati disanje, ali ovaj put je sve lagano izmicalo kontroli. Kako bi tko od osoblja ušao u box zaključio bi da imam dobre trudove i da ću brzo roditi. Prvi put su uglavnom zaključivali „neće ona tako skoro“. A na CTG-u je „mjerač trudova“ skakao preko 120, dok prvi put nije prešao 90.
Trudovi su dolazili u paru – jedan jaki od oko 75 s i jedan slabi od oko 40 s. Dok bi ja skvičala od boli MM mi je dlanom svom snagom pritiskao donji dio leđa i govorio kada sam na pola truda. Falilo mi je to kada su me skinuli s CTG-a. U pauzama više nisam imala snage pričati, ali sam vrlo intenzivno razmišljala o tome kako možda nisam trebala glumiti frajericu, nego lijepo ići roditi s epiduralnom. :/
Oko 8:30 počela sam osjećati sve jači pritisak na debelo crijevo (ne i nagon za tiskanjem) i MM je otišao po primalju. Pogledala me i zaključila da sam spremna roditi i da je vodenjak taj koji koči porod, pa je zvala dr da ga prokine. A dr smo dosta čekali, pa je i primalja, iako nije ništa govorila, već postajala nervozna i nekoliko puta išla po njega jer su mi počeli dolaziti i trudovi s nagonom za tiskanje.
Kada se konačno pojavio i gurnuo ruke u mene svi trudovi su prestali – bolio je samo pregled. Jako. Mislim da je i malo namjestio glavicu za izlaz, a prokidanje vodenjaka mu baš i nije išlo, pa je predložio da idemo roditi s vodenjakom, ali primalja se nije složila. Na koncu ga je ipak uspio probušiti, a kao rezultat Gea ima 3 ogrebotine na glavici.
Kako je krenula voda, krenuo je i izgon. Oko mene je nastala opća panika, krevet se u trenu pretvorio u stolicu (vrlo ugodan položaj), primalja se ispričavala što ne stignemo na stolčić (ali ja sam već neko vrijeme znala da nema šanse da se ikamo selim), a beba bi cijela izletila van u trenu da ju primalja Bruna nije zadržala. Cijelo vrijeme je jednom rukom zadržavala izgon, a drugom grijala međicu. Osjećala sam samo jako ugodnu toplinu obloga, a ne i pečenje međice. Zapravo, cijelo vrijeme izgona nisam osjećala bol. Više paniku kada bih osjetila da dolazi trud jer sam znala da nikako ne smijem tiskati, a užasno se teško suzdržati od toga. Svaki put bih pomislila: „Baš me briga, tiskat ću, pa makar se raspukla.“, ali bi razum uvijek pobijedio i svim silama sam nastojala biti disciplinirana i koncentrirana i slušati primalju Silvanu koja me smirivala i disala sa mnom.
Iako su mi govorili da mi ide dobro cijelo vrijeme sam imala osjećaj da mi nikako ne uspijeva ne tiskati, opustiti se i disati kako treba. MM je kasnije rekao da sam ipak dosta dobro slijedila upute.
I taman kada sam pomislila da porod traje čitavu vječnost – Gea se rodila, a ja nisam vjerovala da je već gotovo. Onog časa kada je primalja prestala zaustavljati izgon mala je u trenu rođena. Bilo je to u petak, 13.04.2007. u 8,52. :D
MM je kasnije komentirao da ga je Gea, onako zapakirana nakon poroda, podsjetila na stvaranje Sarumanovih Uruk-Hai orka.
Dok sam ja zbunjena čekala idući trud primalja je rekla „dignite se i pogledajte dijete“. Bila je prekrasna. Niti malo plava i zgužvana, čista, s prekrasnom kožom i frizurom. Čista desetka! Htjela ju je staviti odmah na mene, onako s pupkovinom, ali sam rekla da je puste ispod mene dok pupkovina ne prestane pulsirati. Kada ju je MM prerezao dali su mi dijete. Plakala je cijelo vrijeme i to me neugodno iznenadilo jer se sin na prvom porodu smirio istog časa kada sam ga uzela u ruke. Kasnije su mi rekli da se napila plodne vode i da je zbog toga više plakala, da pročisti pluća.
Dok je dijete bilo na pedijatrijskom pregledu primalja je popričala sa mnom o dojmovima, ispričala se što nismo stigli na stolčić i porodila posteljicu. Tada sam jedini put u cijelom porodu tiskala. Zapravo, više sam se nakašljala. Za usporedbu, nakon prvog poroda i 10-minutnog bjesomučnog navijanja: „Tiskajte, tiskajte!“, osjećala sam se kao poslije pretrčanog maratona. Ovaj put se uopće nisam umorila. (Ako se ne računa neprospavana noć i nekoliko sati trudova.) Svi su za vrijeme izgona mirno govorili: „Dišite! Samo se opustite!“, a ja sam se osjećala super dobro i odmorno.
Nekog studenta/stažistu koji se tuda motao sam pitala jesam li jako pukla, a on je rekao da je teško vidjeti, ali da nema krvi, pa sigurno nije ništa strašno. Procjena dr je bila 2 punta, dobila sam injekciju koje je i djelovala (za razliku od prvog puta) i ta predviđena 2 punta nisam osjetila kod šivanja, ali su iskrsnula još 2 čije šivanje sam osjetila. Malo sam negodovala, ali i dr i primalja su bili vrlo ljubazni i utješni, pa je ipak sve prošlo bez većih trauma. Šivanje nakon epiziotomije s prvog poroda još uvijek pamtim kao užas.
U boxu smo svi troje proveli još gotovo 2 sata, a Gea je i prvi put jela. Nakon toga smo, svatko svojim putem, otišli na 5. kat. Gore me dočekala i glavna sestra odjela, jedno 100 puta čestitala, otpratila me u sobu gdje me čekao MM sa stvarima, a ja sam s kolica odšetala do WC, pospremila ormarić, ugodno sjela na krevet i tražila dijete. Sestra je rekla da ću ga uskoro dobiti i da ne brinem, a ja sam zamolila da je ne dohranjuju na što je ona rekla da to ne rade više. Mala ja došla k meni u sobu za oko sat vremena i od onda smo stalno zajedno.
Na kraju, jako sam zadovoljna svojim porodom jer je ispunio sva moja očekivanja. Zapravo, ispunio je jednu jedinu želju koju sam imala, a ta je da ne budem rezana. Stolčić je bio samo sredstvo da to postignem, a ne cilj tako da mi nije žao što nisam rodila na njemu. Usprkos tome, moj porod se u med. dokumentaciji vodi kao porod na stolčiću. Ne znam zašto.
Osoblje u rađaoni i na 5. katu je bilo korektno. Neki su bili više, a neki manje simpatični, ali mislim da su svi redom vrlo profesionalno odradili svoj posao i koliko god se trudila ne mogu naći zamjerku nikome s kim sam se susrela u ta 3 dana boravka u bolnici.
 |
|||
Odgovori s citatom
:D
klia prvotno napisa
