U strahu od bolesti i nesreća!

[tileo02]

Dok nisam rodila moj strah od bolesti bio je u racionalnim granicama tj. manje više nisam o tome razmišljala iako mi je tatina smrt uvelike obilježila život.
Pa ni u trudnoći nisam bila previše s tim opterećena.
Prvi šok su mi bili lavićevi bronhitisi s tendencijom da prijeđu u astmu. Ja ih nikad nisam imala, mm isto niti itko u užoj obitelji.
U nekim situacijima, moram priznati nisam ni znala kako reagirati, jer neke simptome nisam nikada ni vidjela (recimo napad astme).
Od tog saznanja, i straha od mogućnosti da mi dijete možda ima kroničnu bolest počela sam paničariti oko svega.
Moram priznati da je tome uvelike pridonjeli i mediji koji u zadnje vrijeme posebno pažljivo i revno iznose sve slučajeve neobičnih dječjih bolesti, smrtnih slučajeva djece bilo od bolesti bilo zbog nesretnih slučajeva.
Uključila sam se i na forume koji su za mene izvor dragocjenih informacija, i mislim da kao majka moram biti informirana.
U zadnje vrijeme, strah od bolesti i nesreće počeli su me jako opterećivati, svi simptomi, bilo bezazleni, bilo stvarni koje primjetim na svom sinu, dovode me do iracionalne panike. Tome u prilog idu i neki slučajevi teških bolesti u našoj životnoj okolini. Taj strah me ometa u normalnom funkcioniranju i nikada nisam sigurna da li pretjerujem ili ne, jer par puta se dogodilo da sam neki simptom onako laički odbacila kao nešto normalno, a na kraju mi je dijete završilo u bolnici. I koliko takvih slučajeva ima...
Problem je i u tome što je lavić oduvjek boležljiv, i uvjek nas nešto tlači.
Okolina me uvjerava da je to normalno, da djeca "moraju biti bolesna, da bi bila zdrava", ali danas ni prehlade ni dječje bolesti nisu ono što su nekad bile, sve je popraćeno nekim komplikacijama.
Dragi roditelji, da li i vas muče ovakvi strahovi i u kojoj mjeri ? Mislite li da mediji utječu na vas u smislu da ste više opterećeni takvim strahovima i možete li se s time nositi ?
Molim moderatora, ukoliko smatra da temu premjesti ukoliko smatra da ne pripada ovdje.

[Luna Rocco]

Uh, reći ću ti samo da te jaaaaaaaaaaako dobro razumijem. Dijete mi do sad još nikad nije bilo bolesno, no bez obzira na to ne dopuštam pustiti prisilne misli s lanca jer me svaki put odvedu u napad panike.

Roditeljstvo na predivan i poseban način začini život, no osjećaj bespomoćnosti zbog nemogućnosti utjecaja na sudbinu djeteta koji dolazi u paketu je (bar meni) strašno težak teret...

[rinama]

ja sam ta koja sam razbila auto dok sam jurila doma iz laboratorija sa nalazom leukocita 30, da bi malog što hitnije odvela u bolnicu.
ja sam ta koja noću spava s jednim okom otvorenim.
ja sam ta koja od panike na poslu zovem doma ili u vrtić samo da čujem tetinu potvrdu da mi je dijete ok.
ja sam bolesna. trebam psihijatra i to zaozbiljno.

[Luna Rocco]

Joj, da, sad me rinamama podsjetila, provjerava li još netko noću svakih pola sata diše li mu dijete?

[rinama]

Joj, da, sad me rinamama podsjetila, provjerava li još netko noću svakih pola sata diše li mu dijete?

[tileo02]

rinama

Kad jednom shvatiš da imaš boležljivo dijete, začarani krug straha i panike je zatvoren.
Taman se skuliram, mjesec dana bez panike i onda krene nešto.... i gotovo.
Ja ozbiljno razmišljam o odlasku k psihijatru.

[suzyem]

Ne kužim, čemu to? Čemu strah od nečega što se nije dogodilo, nego da će se dogoditi?
Vjerujem da ako si zabrijemo o nekim nesrećama da ih tek tada privlačimo....
Cure, majka pozitiva, sve ostalo zaboravite!
Moje djevojčice su negdje prije prohodale, i ako smo u parku a još je netko s nama, stalno su svi u strahu, joj past će! Ja kažem, neće pasti, a ako i padnu, sjest će na guzu i dignut će se! Naravno, pratim i svjesna sam svake situacije koja je potencionalno opasna, al ne vidim u svojoj glavi da one padaju baš na taj oštri rub od stola...
Jednom sam gledala na tv-u emisiju, nemam pojma koju, bilo je nešto o djeci. Uglavnom, spika je da ako damo djetetu čašu soka i kažemo, pazi da ne proliješ! Šanse da će ga proliti su 90%!
I zato, opustite se, od panike nikakve koristi, samo vam može naštetiti i to dobrano!

[Luna Rocco]

suzyem, mene ne brinu svakodnevne situacije, jako sam opuštena i ne strepim nad njim. Ne bojim se padova, udaraca, suza, prehlada. Ja se bojim mogućnosti da on umre - dakle, prometna nesreća, rak, meningokok, SIDS i slično.

[Anita-AZ]

Ja razmisljam (u svojim boljim danima) kao suzyem... ali promet mi ne sjeda i bojim ga se... i za MM i za nas općenito...

Bolesti se ne bojim jer imala sam oca koji je bio opsjednut bolestima. Nisam smjela zakašljati jer ne bih smjela van... kad sam imala neku misterioznu povišenu temperaturu 37.4. godinama, napravili su mi sve moguće pretrage, ostavili me u zaraznoj bolnici tjednima.... bilo mi je užasno. A naravno, bila sam zdrava i izgleda da je to jednostavno moja tjelesna temperatura (i bila je takva dok nisam postala vegetarijanka.... iako mi uopće nije jasno kakve to veze ima!)

Živjela sam s mamom i tatom - oboje opsjednuti s rakom od kad se sjećam. Bojala sam se da će mi mama i tata umrijeti od raka kao mala djevojčica, a nisam ni znala što je rak. Sjećam se da sam zamislila morskog raka koji hara iznutra po tijelu i jede ga polako. Evo, znači od tada su moji starci opsjednuti tom bolešću.
Ishod? Tata mi upravo prolazi kemoterapiju, a mama je prije 6 godina imala karcinom na maternici (upravo se tog i bojala cijeli život)....

Doduše, trebalo im je jedno 25 godina da se njihovi strahovi materijaliziraju, ali to se dogodilo. Stoga, oprez, oprez! Ponekad je strah (naša) bolest koju treba liječiti!! U neku ruku na njihovim licima čak možeš vidjeti dozu pačeničkog zadovoljstva što su oni "ipak znali cijeli život"....

Intuicija ili materijalizirani strah? Ponavljam, oprezno s bilo kakvim (negativnim) opsjednutostima!

[Luna Rocco]

Kao da možeš utjecati na prisilne i/ili opsesivne misli...

[Angie75]

Kao da možeš utjecati na prisilne i/ili opsesivne misli...

Ali trebalo bi!!! Moja susjeda ima dečkića od 11 mjeseci, otkako se rodio priča o nekim bolestima, mali je išao na stotine pregleda kod stotina stručnjaka, i na kraju mu je dijagnosticirana astma (iako se ne može sa sigurnošću dijagnosticirati tako rano). A ona kao da se smirila... Cijelo vrijeme je tražila neku dijagnozu, i sad je napokon zadovoljna. Mali je od tad na lijekovima svaki svakcati dan (ventolin ili nešto takvo), iako mu to možda uopće ne treba... Hipohondrija je po meni grozna stvar.

[sbuczkow]

Kao da možeš utjecati na prisilne i/ili opsesivne misli...

Naravno da možeš samo se treba potruditi i naučiti opustiti. Imaš brojne tehnike smirivanja uma, npr. autogeni trening. Sve se može izvježbati pa tako i neukroćene misli.

[tileo02]

Ma dobro, pozitiva je u redu, ali nekako imam loša iskustva bez obzira na to.
Evo primjer: Rodila lavića, sve za 5, i malac i ja.
Drugi dan dolazi dr., lomeći ruke i pita me: Gdje je otac djeteta, možete li ga pozvati ? Možete misliti šok. Pitam: Šta je bilo, kako je dijete? Ona kaže da ne zna, i tupi da zovem mm-a.
Malac se vjerojatno nagutao plodne vode, dobio proljev. Stavili ga na rtg, nije bio ni jedan dan star, mm ga je morao držati. Na sreću sve je bilo o.k., ali strah je ostao.
Dobro, desi se svakome, ne mogu reći da uvijek i u svakom trenutku paničarim zbog razbijenog koljena i sl., ali po pitanju zdravlja nisam na čisto kada trebam paničariti, a kada ne.
Isto tako, prošle jeseni, dobili dijagnozu astme, i počeli koristiti Flixotide, 5 dana poslije toga, stvarno prestao kašljati, da bi ga nakon 14 dana uhvatila takva "zaduha", ono kao ostajanje bez zraka, da sam bila u komi. To mu se uopće nije događalo kad je bio bez Flixotida. Pitala pedicu, nema pojma, pitala Richtera - ništa, na kraju odustala i prošlo samo. A šta sve može biti...svašta, pa čak i od manjka željeza.
Kako da onda ne paničarim, pa kod svake bolesti je važno da se što prije reagira. Na kraju uvjeravam sebe da sam luda jer vidim i ono čega nema.

[tanja_b]

Ja sam odrasla uz majku koja je stalno strepila nad zdravljem djece(sustavno zanemarujući svoje vlastito zdravlje). Nisam smjela ni zakašljati, odmah bi mi uvalila toplomjer, za svaku sitnicu slala me doktoru, itd.
Posljedica je bila ta da sam s 15 godina namjerno prešućivala bilo kakve simptome, skrivala sam od nje da sam prehlađena, držala sam andole u ladici za slučaj da dobijem temperaturu, da mama ne primijeti. Par puta sam pod temperaturom išla u školu, samo da sakrijem od nje da mi je loše - da se ne brine. Jer sam vidjela koliko je bilo kakva bolest opterećuje i kako je sva izbezumljena strahom od bolesti djece. Ne želim ni misliti što bi bilo da sam stvarno imala neku tešku bolest (kroničnu ili sl.)
I znam sigurno da ne želim to napraviti svojem djetetu. I mene je strah prometa i ne volim voziti, ali kad se vozimo, jednostavno ne razmišljam o tome što bi se moglo dogoditi. Imaju pravo cure koje kažu da nesreće možemo i sami prizvati negativnim mislima. Dok je Andrej zdrav - želim uživati što je zdrav. Kad se i ako se razboli, znam da ću učiniti sve što mogu da mu bude bolje. Dalje od toga ne mogu i neću misliti.

[thalia]

Kao da možeš utjecati na prisilne i/ili opsesivne misli...

Naravno da možeš samo se treba potruditi i naučiti opustiti. Imaš brojne tehnike smirivanja uma, npr. autogeni trening. Sve se može izvježbati pa tako i neukroćene misli.

Kad dođu negativne misli, osvijestiš ih i počneš misliti na nešto lijepo. Bilo što. Ali ne pod svaku cijenu, nego da ti bude ugodno. Ako se ružna vrati, osvijestiš je i ponovno misliš na nešto lijepo.

Probaj baby-steps; prvo probaj sat (dva, tri, koliko možeš) misliti pozitivno pa sve duže i duže. Inače, i ja imam iste fobije, ali ako im popustim, odosmo kvragu i dijete i ja i obitelj mi. Ja ne samo da provjeravam jel mi dijete diše, ja imam i monitor za disanje Ali pokušavam se opustiti od drugih stvari, jer ako samo ova ostane, dobro je.

Inače, na sve to ne možemo utjecati tj. možemo utjecati da nam djeca žive bez straha, jer ako im prenesemo te glupe strahove koji postaju fobije, neuroze i slično, upropastit ćemo im život.

[thalia]

E, da, odlazak psihijatru/psihologu je super stvar. Ja sam išla 4 godine u zgu, a sad u ri pokušavam "osjetiti" pravoga da opet krenem. Naime, teže je krenuti s nekim novim, nego odmah otpočetka. Tako da ako imate volje, super je ići na terapiju :D, naravno ako je potrebna. I to je zdravlje.

[ronin]

Ja uopće nisam paničarka što se dječje svakodnevnice tiče,no imam gomilu iracionalnih strahova:što ako mi se dijete naglo teško razboli(ta me misao proganja otkad je Rokov vršnjak iz jasličke grupe dobio leukemiju),što ako doživimo tešku prometnu nesreću,ako nas zadesi potres(mjesec dana nakon ovog posljednjeg potresa ja sam svaku večer odmicala stolice od masivnog hrastovog stola da bih mogla skloniti klince),što ako se JA razbolim(u obitelji imam bolesti:mamin brat umro sa 29.god od aneurizme a mama sa 34 dobila Non Hodkin limfom)....takve me misli izluđuju.

Što ako nas opet zadesi nekakav rat....drugačije sam to doživljala kao dijete...ali kad zamislim zračne uzbune,granate i skloništa i mene samu s malom djecom....jeza me hvata.

Bolje da se okanim takvih misli.

[Strobery Shortcake]

Drage žene, sad mi je jasno da sam zapravo normalna. A sad se opustimo jer ono što će nas snaći ne možemo izbjeći i ono što nas neće snaći ne možemo nikako prizvati. To ja sebi ponavljam ali ne ide uvijek. Imam isti problem sa tim alergijskim bronhitisima koje nigdje u familiji nemamo. Ali drage moje tješim se da uvijek ima i gorih stvari, pa budem zahvalna na svojim problemima. Uskoro idem sa MM na put, i na trenutke mi padne na um "šta će E. ako se nama nešto desi". Mislim koja je poenta toga, a želimo malo ugoditi sebi.

[summer]

I ja sam kao ronin. S tim da su nam u obitelji zdravi i srecom nemamo uopce teskih bolesti.
Ali to je tako logicno, moje dijete mi je najvece blago, sve, moj zivot - i nista gore mi se ne moze dogoditi nego da ga izgubim ili da bude tesko bolesno. Ja nekad mislim da jednostavno ne bih imala snage zivjeti bez njega - sve bi bilo bezvrijedno. Ali takvim mislima kvarimo sadasnjost - koja je potpuno drugacija. Zivot ne dolazi s garancijom, ni za nas, ni za nasu ljubljenu i najvredniju djecicu. Prema tome, treba se drzati one 'carpe diem' - zivjeti svaki dan u potpunosti bez bespotrebnog opterecivanja - a s nikakvim stvarnim utjecajem na buducnost.

Bar se ja tako tjesim kad mi pocnu gluposti padati na pamet.

[tinkie winkie]

I mene je strah prometa i ne volim voziti, ali kad se vozimo, jednostavno ne razmišljam o tome što bi se moglo dogoditi. Imaju pravo cure koje kažu da nesreće možemo i sami prizvati negativnim mislima. Dok je Andrej zdrav - želim uživati što je zdrav. Kad se i ako se razboli, znam da ću učiniti sve što mogu da mu bude bolje. Dalje od toga ne mogu i neću misliti.

Potpisujem.

[anima]

Drage moje, ja kad čujem za leukemiju i dr., mene to toliko izbezumi da ne smijem niti pomisliti na takve stvari jer mi se čini da ću umrijet istog trena. Tako da odmah tjeram takve misli iz glave jer ih doslovno ne mogu promisliti. Sigurno i vi paničarke tako osjećate pa probajte. Funkiconira.

I živim lijep život sa svojim divnim djetetom. Bez straha. A bit će šta bude. Točka

[ronin]

Kada se meni navedeni misli počnu motati po glavi,pokušam ih izbaciti realnim percipiranjem sadašnjosti:Imam dva preslatka zdrava dečka,skladne obiteljske odnose(dobro,to nije ni čudno s obzirom da mi muž svaka dva tjedna dolazi kući,ni ne stignemo se posvađat... )
Nego...što sam htjela reći....pomišljanjem na neke moguće negativne stvari ne vidim "šumu od drveća" ,pa baš mi je sad predivno sa dječicom koja su još tako nevina i dječje neiskvarena....život ih još nije ni dotakao...a ja sam im sve što znaju i sve što vole,početak i kraj.
Kako budu rasli,biti će drugačije,ali rekla bih nikad više ovako,ne na ovaj način.
Ne znam jel vam ima smisla ovo što sam sad napisala,da se nadovežem na summer,baš treba ići za onom Carpe diem,uživati u današnjem danu a ne bojati se nečega što vjerojatno nikada neće biti...a baš to nas priječi da do kraja uživamo u sunčanom danu i blistavim osmijesima svoje dječice!

[jadranka605]

Ne želim ni početi nabrajati sve svoje strahove za djecu, a doživljaj pokušavam umanjiti racionalnim objašnjenjem...ali s druge strane da nemam brige, kakav bi roditelj bila ...iako kad-kad ti crvići straha ugrizu kad se najmanje nadaš (dok se voziš, dok dijete spava i sl.)
sve vas potpuno razumjem....

[Lea L.]

Ajme cure kako ste me piknule s ovom temom.I ja sam jedna od paranoičnih.Isto me nije strah nekih normalnih,svakodnevnih ozljeda i bolesti,ali bojim se i same pomisli da bi mu se moglo dogoditi nešto strašno.
Provjeravanje dali diše?O da.Koliko sam ga puta samo probudila dok je bio u laganom snu,provjeravajući ga.
E sad,nije to neki konstantan strah,dođe s vremena na vrijeme.
I da,od kad imam svog malenog puno me je više strah i za samu sebe,jer eto mislim si kako bi on bez mene.No,dobro taj strah kod mene ima i svoju pozadinu jer sam i sama vrlo rano ostala bez oca,mama se udala za gada pa se eto nisam baš dobro provela.

[Loryblue]

sve mi je ovo poznato o cemu pisete.
dok se mala nije rodila nije me uopce bilo nicega strah niti sam o bolesti razmisljala. ni za vrime trudnoce jer sam od pocetka nekako podsvjeno znala da kad samostala trudna nakon tolikog broja pokusaja i toliko dugo vrimena da nema tofa sta bi moglo u trudnoci poci na krivo. i tako je bilo. trudnoca super, porod jos bolji, ali drugi dan nakon poroda SOK. dolazi pedijatrica i samo kaze: vi ste xy? jesam! vase dijete nije dobro i ide hitno na neonataologiju. e tad mi se srusio svijet oko mene. ni sta joj je, ni je li ozbiljno, ni kako to nije dobro. samo je uzeli, doveli mi je da je poljubim i odveli bez mogucnosti da je u skorije vrime vidim.
e tad sam shvatila kako je zivot krhak, kako se sreca iz trenutka okrene u nesrecu i koliko je majka (ja) vezana za svoje dva dana staro dite. 24 sata nisam imala pojma sta mi je sa ditetom, nitko ne zeli nista govorit samo da nije dobro i da rade sve sta je u njihovoj moci da.....ne zelim vise ni mislit o tome. na kraju se ispostavilo kako je mala imala zabrinjavajuce visok bilirubin, dobila visoku tempreaturu i pao joj secer na 0,1. hvala bogu i predivnoj i srtucnoj pedijatrici kojoj je dopala u ruke, koja je nad njom bdila ko sokol i 8. dan mala ide kuci. :D

nakon toga sam stalno visila nad kreveticem, gledala ima li temperaturu, dise li, je li zuta, je li plava, je li crvena.....
sa nekih misec i pol mi se cinilo da nekontrolirano trza glavom u snu. opet nadgledanje male dan i noc, opet bdijem nad njom, opet stalno gledam zasto i zbog cega trza glavom. i na kraju (posto mi nitko nije vjerovao) jednu noc sam cilu prisidila kraj krevetica sa kamerom u ruci i cekala kad ce pocet trzanje. i pocelo je, a ja snimila. i sutra ujutro mama dogovorila za taj dan hitan uzv mozga i eeg.
srica i bog i jedan i drugi nalaz potpuno uredan. a sta, ja malu stavljala spavat na bok i podbocila bi je jastukom, a ona se samo zelila okrenit i lec na ledja. i ne bi li uspila maknit taj jastuk ona trzala glavom da ga izbaci. eto kakav sam bila kreten neuki. vodila dite na pusta snimanja i maltretiranja radi obicnog jastuka.

danas sam puno mirnija i opustenija. ako padne, dobro je pala. proci ce udarac. o prometu ne zelim niti razmislajt jer smo stalno u autu. o bolestima isto ne zelim razmisljat jer imam osjecaj kao da cu ih prizvat.
jedina me panika uhvati kad dobije fibru. e tad sam napola luda sve dok doktorica ne potvrdi kako je opet skupila upalu grla.

ali vidim da sam sa panikom i strahovima i bdijenjem nad malom u granicama normale, pa cak i opustenija od puno drugih majki i to me smiruje.
cak mi je bila smisna jedna poznanica koja bi kad bi isle u setnju sa dicom nosila 5 duda. kako koja padne na pod ona vadi drugu, sterilnu. mojoj padne na pod, ja je dignem, stavim u svoja usta, malo produdlam i onda dam maloj.
super sam opustena. :D

[Vanchy]

Joj, da, sad me rinamama podsjetila, provjerava li još netko noću svakih pola sata diše li mu dijete?

Pravit cu se da nisam vidjela ovo pitanje.
Mene uhvati panika kad dugo spava. Preksinoc zaspao u 18.00 probudio se u 8.30. Milijun puta sam provjerila dise li.

[mama courage]

nije me strah bolesti. iz nekog razloga si mislim da /skoro/ za svaku bolest ima lijeka, al se bojim... bojim se one jedne sekunde. jedne sekunde koja je dovoljna da ti se promjeni cijeli svijet... u nepovrat. da u sekundi okrenem glavu, da u sekundi ju izgubim iz vida, da mi se otrgne, popne na balkon, pukne guma na autoputu, iskoci drugo auto, ... (a inace uopce nije tip koji se penje i sl, inace se ne bojim kad ja vozim)...

bojim se onog obicnog dana, kad se ujutro probudim, ne znajuci sto ce me cekati, ne znajuci da ce se tog dana nesto strasno desiti... i na neki nacin... imam strah ako se opustim, da ce se onda upravo to desiti... da ce nestati... kad sam u strahu, kad brinem, kao da eliminiram mogucnost da se nesto desi... a opet u strahu da ako previse mislim, da zlo prizivam... mislim da bi bila u stanju iste sekunde sebi presudit, ako bi se bilo sto desilo... ne bih mogla zivjeti s to prazninom.



malo sam zabrijala. al to bi bio sukus mojih razmisljanja... kad razmisljam, a nastojim da ne razmisljam, al nastojim i da se ne opustim previse... i tako u krug... :/

[Luna Rocco]

Ma joj, MC, na upravo to sam mislila, samo si ti to neusporedivo bolje opisala.

[aleksandra70vanja]

... imam strah ako se opustim, da ce se onda upravo to desiti... da ce nestati... kad sam u strahu, kad brinem, kao da eliminiram mogucnost da se nesto desi... a opet u strahu da ako previse mislim, da zlo prizivam...

MC ja osjećam ti pišeš

[zmaj]

nikad u životu nisam bila ni blizu padanja u nesvijest....al, kad nam je jedna dr prim napričala tam neš o mozgu....prvi put mi se počelo crnit pred očima...ipak, nisam pala....ma zaboli me za bolesti i za sve...
gospođo prijeti vam spontani...mirovanje...nemoj ovo, ajd ono...bolila me jedino moja "luda" psiha....no nakon što mi se svašta izdogađalo...od želje za stolčičem na porodu...do totalno induciranim porodom...upalama, zastojima, mastitisima, astmom, upalom pluća....mogu reć da sam apsolvirala i sad mislim ovako "što bude bit će" AMEN... mali taman da će 3miseca...kad li temp 39,1...moje ponašanje?? totalno cool!! oblazi, hladi, doji....ama suze nisam pustila!! (dok mi ona dr prim s početka nije srušila ).... meni je bilo žao što nije s nama...i što nekih 6sati mora bit sam u bolnici...
baš sam ovih dana dosta razmišljala o tome...što bi bilo kad bi bilo.... a bio bi to što bi bilo i gotovo...ne želim bit rob strahu jer od toga definitivno nemam ništa...nisam provjeraval dal diše...spava sa mnom...
vjernik sam i u kontekstu vjere prelazim preko strahova...ima netko puno važniji i od diteta, muža, bolesti...mene to osobno puno podigne....pomaže da ostanem prizemnija....
o da itekako pratim sve "simptome"....ak mi se učini toplim provjerim temp i sl... al, uvijek s naglaskom zauzdavanja sebe...jer ak sam neurozična i sva u panici ne pomažem ni ditetu ni sebi....
(npr moja stina prije xy godina trči sva u panici, viče "guši se guši se"....dok je moja mama skužila da se radi o nećaku, lipo dite "dobro istambura" i mali ok...) panika ne pomaže...nit čovjek može imat potpunu kontrolu....

[ljiljan@]

... imam strah ako se opustim, da ce se onda upravo to desiti... da ce nestati... kad sam u strahu, kad brinem, kao da eliminiram mogucnost da se nesto desi... a opet u strahu da ako previse mislim, da zlo prizivam...

MC ja osjećam ti pišeš

Potpuno, ali potpuno isto je i kod mene bilo prije nekih desetak godina. Strah me u potpunosti zarobio!
Danas se molim svakodnevno, velika je snaga molitve, pogotovo kad roditelj moli za dijete. Smirena sam i vesela, a takav je i moj I. - stalno se smije ili vrišti od veselja!!!
Nažalost, blizancima nisam bila tako dobra majka . Nisam bila sigurna luka i utočište. Ali, Bog sve okreće na dobro, on ispravlja moje greške...

[Timmy]

MC , to je to . Suprug mi uvijek kaze da se pomolim kad me obuzme strah za malu ali ja bih se onda mogla molit po citav dan, uvijek mi je nekakav oblak u primozgu. Mama mi je rekla nakon sto sam se jedan dan rasplakala rekavsi da me ubijaju te lude misli da je taj moj strah bogohuljenje i da budem sretna sto sam dobila i imam divno dijete i da uzivam u njoj i u svakoj sekundi jer da je to jedino ispravno. Pokusavam se toga drzat ali ne ide mi bas najbolje. Ja stalno zivim s tim mislima i trpim ih (tj sebe) i cekam dan kad ce me proci.

[Strippy]

Drage moje, potpuno vas razumijem, jer me i samu ponekad (hvala Bogu vrlo rijetko) uhvati onaj strah, neopisivi, koji oduzima dah, uz osjećaj totalne nemoći. To je skroz normalno, bitno je samo pronaći način da takvih trenutaka bude što manje i da ne traju dugo. Meni kao vjernici dovoljno je da pogledam na Križ i zahvalim Dragom Bogu na tom neopisivom daru - prekrasnoj curici, i odmah osjetim potpuno olakšanje, kao da je netko skinuo ogrmnu kamenčugu s mojih leđa. To je to. Shvatim da moje dijete nije samo mojom (i suprugovom ) zaslugom na ovom svijetu - ona je neprocijenjivi dar što nam ga je Gospodin darovao. On za svakog ima plan, tu je da nas nosi kada klonemo, obriše suze i nikada nam ne daje križ koji ne možemo nositi. A što nas čeka sutra? To samo On zna. Na nama je da volimo svoju dječicu svim srcem, da se trudimo ispravno ih odgojiti i pomoći im da, sa pouzdanjem da ćemo mi uvijek i bezuvjetno biti tu uz njih, krenu u život. Sve ostalo ja prepuštam Bogu - imam potpuno povjerenje u Njega, i s osmijehom krećem u novi dan.

[M&T]

o nesrećama se trudim ne razmišljat puno, ali ja sam opterećena bolestima, ono dišu li noću, strah od nedajbože ostavljanja u bolnici...i sl.
ma ja sam ustvari toliko prestrašena da sam svima oko sebe već postala opterećenje

[klara]

Razlog zašto volim ovaj forum - po stoti puta otkrivam da nisam jedina s nekim problemom. Tako i ovdje - nisam jedina koja se boji.

[babyiris]

sve mi je ovo poznato o cemu pisete.
dok se mala nije rodila nije me uopce bilo nicega strah niti sam o bolesti razmisljala. ni za vrime trudnoce jer sam od pocetka nekako podsvjeno znala da kad samostala trudna nakon tolikog broja pokusaja i toliko dugo vrimena da nema tofa sta bi moglo u trudnoci poci na krivo. i tako je bilo. trudnoca super, porod jos bolji, ali drugi dan nakon poroda SOK. dolazi pedijatrica i samo kaze: vi ste xy? jesam! vase dijete nije dobro i ide hitno na neonataologiju. e tad mi se srusio svijet oko mene. ni sta joj je, ni je li ozbiljno, ni kako to nije dobro. samo je uzeli, doveli mi je da je poljubim i odveli bez mogucnosti da je u skorije vrime vidim.
e tad sam shvatila kako je zivot krhak, kako se sreca iz trenutka okrene u nesrecu i koliko je majka (ja) vezana za svoje dva dana staro dite.

kao da o meni pišeš. Samo, meni su došli da potpišem suglasnost za hitne intervencije, a ja postavljala preizravna pitanja. Kad bih pitala je li stabilno, satro bi me odgovor da nije pa bih ukočena stajala pred inkubatorom. Izašli nakon deset dana, vratili se istu noć, pustili ju s neonatologije s akutnom upalom srednjeg uha, na pedijatriji je pokupila još svašta, mislili upala pluća pa na rengen s bebom od 19 dana. Koje su to jeze1 Bio bronhiolitis. I onda s mjesec dana prije otpustana hitni UZV mozga jer kao nešto nije u redu, ispod porođajne težine je, ne reagira kako bi morala...dystoni sindrom. Ja drhtim. Svako malo kad bih se skockala nova pljuska. Toliko sam bila izbezumljena da sam je pazila kao kap vode na dlanu, umalo što nisam počela dijeliti maske pri posjetama. Naoružala se znanjem o svemu i svačemu, no opet mi nešto promaklo pa ju cijepili socijalnim i baš ona dobila komplikacije na MPR, a mi na novu hospitalizaciju, sad 18 krvavih dana zatočeništva bez normalne komunikacije sa svijetom. Srušili joj imunitet pa je svako malo bolesna, uvijek dišni sustav, svaki put iznova ista gušenja. Postala je jako osjetljiva i vezana na mene i moje nošenje. Ljudi me pomalo izbjegavaju jer sigurno je opet bolesna pa da im ne prenese pa makar bila super zdrava, na neke sam stvari imuna, ali...

Volim svoje zahtjevno dijete i sretna sam što je upravo takva i nikakva drugačija, pomoći ću joj da pronađe kreativnu sebe, da se zaputi svojim putem, onim koji sama odabere jer shvaćam da slušati druge i pokoravati im se nema smisla, ako time kršiš svoja načela i svoju slobodu koja ti je tako jako potrebna.
Ako si žalostan dopusti si suze, možda se iza njih krije nešto više.

Kako bi Khalil Gibran rekao:
Kada svoju tugu svom bliznjemu povjeris
poklonis mu veliki dio svoga srca.
Ukoliko mu je dusa velika, bit ce ti zahvalan.
Ukoliko mu je dusa malena, on ce te poniziti...

[Strippy]

Eto mene noćas bez ikakvog povoda uhvatio nekakav strah. Svako mali sam se dizala da provjerim diše li i onda sam se uhvatila kako sjedim na krevetu i buljim u kindač. MM se nakon nekog vremena probudio i vidimo me takvu pa me upitao jesam dobra. Rekla sam da ne znam koji mi je jarac, ali uhvatio me nekakav neobješnjiv strah i sad se nemrem odljepiti od malene. Nije ništa komentirao, samo je došao i sjeo do mene, zagrlio me i uhvatio za ruku pa smo zajedno izmolili Očenaš. Nakon toga sam zaspala ko beba.

[lucky day]

Ne kužim, čemu to? Čemu strah od nečega što se nije dogodilo, nego da će se dogoditi?
Vjerujem da ako si zabrijemo o nekim nesrećama da ih tek tada privlačimo....
Cure, majka pozitiva, sve ostalo zaboravite!
Moje djevojčice su negdje prije prohodale, i ako smo u parku a još je netko s nama, stalno su svi u strahu, joj past će! Ja kažem, neće pasti, a ako i padnu, sjest će na guzu i dignut će se! Naravno, pratim i svjesna sam svake situacije koja je potencionalno opasna, al ne vidim u svojoj glavi da one padaju baš na taj oštri rub od stola...

I zato, opustite se, od panike nikakve koristi, samo vam može naštetiti i to dobrano!

drago mi je da mogu ovo od sveg srca potpisati!

ali prvih godinu i pol nakon lukinog rodjenja - ne... i cijelu trudnocu...

dobra strana panike je da sam dosta naucila... puno toga i nepotrebnog...
losa - da sam postajala osoba pokraj koje sama ne bi htjela biti, niti bi htjela sama sebi biti mama...

konacno se vracam u svoj stari element...
pazim ali brijem pozitivu...

[lucky day]

a o kontroli misli cu samo reci - tko ima sposobnost koncentracije ( a to smo vecinom svi -pogotovo ovdje) ima sposobnost promjene fokusa sa nezeljenog na zeljeno...
to bi bilo ukratko

pa k'o voli nek izvoli... 8)

[Točkica]

Joj, da, sad me rinamama podsjetila, provjerava li još netko noću svakih pola sata diše li mu dijete?

Ne baš svakih pola sata ali često.....

[dinosaur]

Ja još uvijek često provjeravam diše li dok spava, a to mi je već drugo dijete