Nemoj uopće tako razmišljati: a tko će se puno baviti djetetom ako ne roditelji!? Neka djeca su jednostavno osjetljivija i senzibilnija na promjene dok su druga prilagodljivija. Sva vaša pažnja će vam se i vratiti - možda ti se sada čini da si joj napravila medvjeđu uslugu, ali sigurna sam da će se dugoročno to pokazati kao bolji put. Samo znam da vam je sada teško, i žao mi je zbog toga.Adrijana66 prvotno napisa
Moj dragi puno spominjani nećak Andro (10 g.) je krenuo u jaslice s nepunih godinu dana (moja mama je tada još uvijek radila) - u mjesec dana je zaboravio hodati, nije htio ništa jesti ni piti, odmah se razbolio i opće stanje je bila živa katastrofa. Onda je moja mama () prestala raditi (tj. bolje rečeno ići na posao) i uzela ga pod svoje. Na svu sreću je šogi ubrzo ostala trudna s Rebekom, pa je ostala doma na održavanju trudnoće. Pa kada je Beki navršila godinu dana onda ih je oboje počela čuvati moja mama. Vrtić je već bio druga priča: s 3 godine su puno jači, tako da je to išlo glatko. Sada kada gledam Andru - mislim da je izrastao u jednog solidnog dečka: pametan je, voli društvo, voli biti u centru pažnje ali isto tako primjećujem da ne voli norme i kalupe. Tako da stvarno mislim da je to pitanje karaktera djeteta. Nema tako nečega kao previše roditeljske pažnje.
 |
|||
