Podižem temu...

Prošli smo nekoliko epizoda noćnog straha, izgledalo je zastrašujuće to vrištanje iz petnih žila.... Nekad smo znali samo bespomoćno ja i MM sjediti na svom krevetu i paziti ju da se ne ozljedi dok bi mlatila rukama i nogama i trzala, to bi trajalo cca 20-ak minuta, poslije bi se ili uspjela probuditi sva uzbuđena, dezorijentirana, zbunjena, tražila bi vode i onda nastavila spavati, ili se uopće ne bi probudila već nastavila mirno spavati kao da ništa nije bilo. Užasno je gledati dijete u takvom stanju, imaš strašni poriv da mu pomogneš a ne znaš kako... Uglavnom dok traje vrištanje cijelo vrijeme me doziva a ne da blizu već me gura od sebe i vrišti još jače... Koji put sam je uspjela uzeti u naručje i smiriti, tiho joj govoriti da sam tu, da ne brine, neka samo spava mirno, upalilo je i pjevanje, jednom i nošenje po stanu ali uglavnom to je rjeđe... Kod naših epizoda je zanimljivo da možemo predvidjeti kada će se dogoditi jer započinju u fazi sna točno nakon 4 h nakon što zaspe... Zadnjih 20-ak dana nije bilo nijedne epizode i prospava cijelu noć bez problema...