Duhovnost i roditeljstvo (ljubav)

[Anita-AZ]

Drage moje (i"i" naravno...)...
posljednjih dana, tjedana i mjeseci mi se čini da u nečemu griješim, da sam se lagano izgubila. Ne, u svojim ciljevima, oni su jasni. Ne, u jasnoći uma, nauma, želja, žudnji... fali mi jedan osjećajni temelj kojeg sam nekad imala, zato i znam da ga sad nema.
To su bile godine kad mi je meditacija bila od bitnijih stvari u životu i bila sam daleko, daleko, neusporedivo zadovoljnija nego sad. Imala sam onaj slatki, mali, ali neodoljiv smješak na svom licu gotovo uvijek. Nešto iznutra me "škakljalo"... znala sam da sam ok i da je sve u mojem životu ok, imala sam svoj temelj i bezuvjetnu ljubav prema samoj sebi.

Nikad mi nije išlo prihvaćanje Boga, pa čak niti te riječi, u paketu sa onim kako mi je prikazan putem crkve. To mi je neprihvatljivo. Neprihvatljive su mi mnoge, ako ne i sve religije. To nije moj put. Ali jednostavno ne mogu, a da ne zamjetim (a posljednjih dana su mi ušle 2 osobe u život koje su "duhovne".. jedna je kršćanka, a druga je sljedbenica Sai Babe...) da su osobe koje vjeruju u Boga (samo ga nazivaju različitim imenima) neodoljivo sretne! Po osmijehu ih možeš izdvojiti od ostalih i to na 10 km udaljenosti!

Razgovarala sam s MM o tome. I slažemo se oboje. Puno su toga obje prihvatile što nama nalikuje na čisto ispiranje mozga. Puno toga nalikuje zaluđenosti.... no, niti jedna od njih nije glupa, niti neinteligentna osoba, dapače! Unatoč toj znanstveno nedokazivoj ljubavi prema Bogu.... one su obje nevjerojatno sretne. I ne fali im ništa. I ne treba im ništa. Možda postižu daleko manje nego što je meni osobno dovoljno (jer ne osjećaju potrebu za time), ali jedna od njih je mama i to prekrasna (spontana AP) mama! Vjerojatno daleko bolja mama od mene, koja ne razmišlja o vlastitim ambicijama. Njena ljubav su obitelj i Bog i ona je sretna!

Promatram stvari oko sebe... sve što imam je ono što sam oduvijek željela.... ima tu još puno toga što želim postići, no glavnina je ovdje, ma i više od toga... zašto ja onda nemam osmijeh na licu poput žena koje imaju nešto u pozadini ili dubini?

Što vi mislite o ovoj temi?

_________

Aha i još nešto.... U trudnoći sam srela jednog čovjeka koji me zaustavio da mi kaže kako su njemu trudnice najdivnija stvorenja na svijetu i kako on ima 5-ero djece i kako se Bog brine za sve njih i kako se uvijek nađe dovoljno za svako dijete... Uglavnom, u par rečenica skužiš da je i on neki vjernik. A poanta je da je i on imao taj isti neodoljiv smješak na licu! Neusiljen i neodglumljen!

Ti ljudi su istinski sretni!

Ako ću ja ići putem zadovoljavanja svega što mislim da moram da bih bila sretna, mislim da bi to značilo da imam pravo biti sretna negdje u 76.godini života... A oni kao da idu prečicom... sretni su sad, a postići će sve usput... a nije ni bitno ako neće... život je tu, oni su sretni. Zar ne bi to tako i trebalo ići?

[AdioMare]

Ako ću ja ići putem zadovoljavanja svega što mislim da moram da bih bila sretna, mislim da bi to značilo da imam pravo biti sretna negdje u 76.godini života... A oni kao da idu prečicom... sretni su sad, a postići će sve usput...

Ja bih boldani dio formulirala ovako:
Sretni su sad jer su zadovoljni onim što trenutno imaju, iako teže višem.
I ne idu prečicom jer se nikamo ne žure.
Kada imaš vjeru ne treba ti prečica, jer si već puno postigao. Ideš laganini i uočavaš stvari koje bi ti promakle da juriš. Obično su to stvari koje život znače.

Vjerojatno daleko bolja mama od mene, koja ne razmišlja o vlastitim ambicijama.

S ovim se ne slažem.
U skladu sa osobnim uvjerenjima gradimo osobne težnje koje ukomponiramo tako, da naša savjest, obitelj i vjera budu mirni.
Nema tu lošijeg/boljeg.

[abonjeko]

Drage moje (i"i" naravno...)...
posljednjih dana, tjedana i mjeseci mi se čini da u nečemu griješim, da sam se lagano izgubila. Ne, u svojim ciljevima, oni su jasni. Ne, u jasnoći uma, nauma, želja, žudnji... fali mi jedan osjećajni temelj kojeg sam nekad imala, zato i znam da ga sad nema.
To su bile godine kad mi je meditacija bila od bitnijih stvari u životu i bila sam daleko, daleko, neusporedivo zadovoljnija nego sad. Imala sam onaj slatki, mali, ali neodoljiv smješak na svom licu gotovo uvijek. Nešto iznutra me "škakljalo"... znala sam da sam ok i da je sve u mojem životu ok, imala sam svoj temelj i bezuvjetnu ljubav prema samoj sebi.

Nikad mi nije išlo prihvaćanje Boga, pa čak niti te riječi, u paketu sa onim kako mi je prikazan putem crkve. To mi je neprihvatljivo. Neprihvatljive su mi mnoge, ako ne i sve religije. To nije moj put. Ali jednostavno ne mogu, a da ne zamjetim (a posljednjih dana su mi ušle 2 osobe u život koje su "duhovne".. jedna je kršćanka, a druga je sljedbenica Sai Babe...) da su osobe koje vjeruju u Boga (samo ga nazivaju različitim imenima) neodoljivo sretne! Po osmijehu ih možeš izdvojiti od ostalih i to na 10 km udaljenosti!

Razgovarala sam s MM o tome. I slažemo se oboje. Puno su toga obje prihvatile što nama nalikuje na čisto ispiranje mozga. Puno toga nalikuje zaluđenosti.... no, niti jedna od njih nije glupa, niti neinteligentna osoba, dapače! Unatoč toj znanstveno nedokazivoj ljubavi prema Bogu.... one su obje nevjerojatno sretne. I ne fali im ništa. I ne treba im ništa. Možda postižu daleko manje nego što je meni osobno dovoljno (jer ne osjećaju potrebu za time), ali jedna od njih je mama i to prekrasna (spontana AP) mama! Vjerojatno daleko bolja mama od mene, koja ne razmišlja o vlastitim ambicijama. Njena ljubav su obitelj i Bog i ona je sretna!

Promatram stvari oko sebe... sve što imam je ono što sam oduvijek željela.... ima tu još puno toga što želim postići, no glavnina je ovdje, ma i više od toga... zašto ja onda nemam osmijeh na licu poput žena koje imaju nešto u pozadini ili dubini?

Što vi mislite o ovoj temi?

_________

Aha i još nešto.... U trudnoći sam srela jednog čovjeka koji me zaustavio da mi kaže kako su njemu trudnice najdivnija stvorenja na svijetu i kako on ima 5-ero djece i kako se Bog brine za sve njih i kako se uvijek nađe dovoljno za svako dijete... Uglavnom, u par rečenica skužiš da je i on neki vjernik. A poanta je da je i on imao taj isti neodoljiv smješak na licu! Neusiljen i neodglumljen!

Ti ljudi su istinski sretni!

Ako ću ja ići putem zadovoljavanja svega što mislim da moram da bih bila sretna, mislim da bi to značilo da imam pravo biti sretna negdje u 76.godini života... A oni kao da idu prečicom... sretni su sad, a postići će sve usput... a nije ni bitno ako neće... život je tu, oni su sretni. Zar ne bi to tako i trebalo ići?

i ja se osjecam poput tebe....nisam zadovoljna vise kao sto sam prije bila...cak se ne znam vise ni opustiti...sve je napeto i stalno je neko iscekivanje boljih dana prisutno.....

a zapravo odgovor na svoje pitanje si i sama dala (negdje izmedju redaka)....u biti ljudi su sretniji sto manje imaju ciljeva u životu, sto manje teze vecim i boljim...ambicioznost je, kao sto sam procitala u brojnim knjigama o reinkarnaciji, strasno losa stvar za duh...napreze ga i tjera da ide sto dalje u potragu za materijom i upravo su zato ljudi nezadovoljni jer im nikada nije dovoljno...zelje treba ograniciti tek ce se tada svijet prikazati u pravom svjetlu zadovoljstva!!!!!

[suzyem]

Ja jako zavidim ljudima koji imaju vjeru! Njima kao da je sve lakše, lakše prihvaćaju sve nedaće, jer Bog je uvijek uz njih, on im daje snage... i da, oni uvijek zrače nekim optimizmom... mislim da je lakše u životu kad imaš vjeru i žao mi je što ja to još ne mogu pronaći... možda s vremenom, al jednostavno, sad mi je jako teško vjerovati u nešto...
Ima ovdje na forumu par ljudi koje sam primjetila, a koji imaju to nešto, kao npr. TATA MATA i voljela bi da se jave na ovu temu... kako su uspjeli?

[Shiny]

U sličnoj sam situaciji...
I ja kao da tražim nešto, nekoga kome bi olakšala dušu, onako u mislima, kao da sam sama a nisam..ako me razumijete...
I katkada kao da se ne mogu nositi sa svim stvarima koje su me pogodile (majčina smrt me dotukla iako toga, do sada godinu dana poslije, nisam bila baš svjesna)...
A ne mogu reći da vjerujem u Boga..iako bi voljela.
Hm..ali imam jako dobru prijateljicu koja vjeruje, ide u crkvu, duhovne obnove, ma svašta nešta. I ona je također imala stresnu situaciju nedavno i vidim da se dosta dobro iz nje izvlači. Što vi kažete, maltene sa smješkom na ustima.
I iskreno mi kaže kako joj vjera u Boga daje snagu jer ako je on odredio za nju takav put, to je to..
I dala mi je jednu knjigu da pročitam..a ja nikako da počnem
A moram se pokrenuti..u bilo kojem smislu...
Moram se nekako mentalno ispucati, (ha, o fizičkom da ne pričamo...)..
Ma mogla bi satima o ovome...

[abonjeko]

U sličnoj sam situaciji...
I ja kao da tražim nešto, nekoga kome bi olakšala dušu, onako u mislima, kao da sam sama a nisam..ako me razumijete...
I katkada kao da se ne mogu nositi sa svim stvarima koje su me pogodile (majčina smrt me dotukla iako toga, do sada godinu dana poslije, nisam bila baš svjesna)...
A ne mogu reći da vjerujem u Boga..iako bi voljela.
Hm..ali imam jako dobru prijateljicu koja vjeruje, ide u crkvu, duhovne obnove, ma svašta nešta. I ona je također imala stresnu situaciju nedavno i vidim da se dosta dobro iz nje izvlači. Što vi kažete, maltene sa smješkom na ustima.
I iskreno mi kaže kako joj vjera u Boga daje snagu jer ako je on odredio za nju takav put, to je to..
I dala mi je jednu knjigu da pročitam..a ja nikako da počnem
A moram se pokrenuti..u bilo kojem smislu...

bas maloprije ucim i mislim si kako smo svi ocito jako usamljeni kada tako cesto imamo vremena komunicirati s "virtualnim" osobama.....
Moram se nekako mentalno ispucati, (ha, o fizičkom da ne pričamo...)..
Ma mogla bi satima o ovome...

bas maloprije ucim i mislim si kako smo svi ocito jako usamljeni kada tako cesto imamo vremena komunicirati s "virtualnim" osobama.....

[MGrubi]

ka šta reče Mile:
"lagodno su tekli dani
poslovi dobro uhodani
garant d.o.o. - zastita lokala
od pozara i budala

sve manje se gusto na poslu
kad bi lomio noge uredjivao lica
u srcu nesto poslo mu po zlu
i peklo iznutra ko zgaravica

....

jednog mu dana
zakucala na vrata
neka starija dama
s kulom strazara

o kakav bijase sok
kad rece da je svjedok
jer on kada roka
tu nema svjedoka

radi za nekog jehovu
za njeg cuo nikad
a da mu duguje lovu
znao bi nadimak

nije sve ni u pari
koliko god neki vicu
oprostite ako davim
samo da cujete pricu
nije sve ni u pari
u hrani i picu
najljepse su stvari
u duhovnom bicu

te su rijeci ostavile trag
sad stoji u cosku u sandalama
srce mu vedro a osmijeg blag
dok tumaci budalama

nije sve ni u pari..."

[summer]

Ja sam sretna. Nisam vjernik, ne meditiram. Zadovoljna sam svojim zivotom opcenito i radim na tome da nam skupa bude jos bolje. Ali ne pod svaku cijenu. Ne osjecam nemir iznutra, sve moje tuge/ljutnje/razocaranja leze na temelju srece i prolazne su.
Ne bih nuzno srecu i zadovoljstvo sobom povezala sa vjerom - poznajem suprotnih primjera u oba pravca.

[pujica]

puno sam puta s mnogim ljudima razgovarala o ovoj temi i zao mi je sto na forumu ne mogu iznjeti sve sto mislim (ne jer ne bi htjela nego jer je ovo tema za pravi dijalog, koji ipak svoju dubinu doseze samo uzivo).

i zato bih vam samo preporucila knjigu "The life of the beloved" Henria Neuwena koja po meni na vrlo jednostavan, nenametljiv, iskren i dubok nacin progovara upravo o ovim pitanjima

i stavit cu vam samo neke recenice ovdje, da dobijete mali uvid, nadam se da se moderatori nece ljutiti

[pujica]

In our world, when one is chosen it means for the others, "Too bad for us, we are not chosen." In God's mystery, being chosen doesn't mean excluding anyone. In fact, the more we know we are chosen, that we are seen in our preciousness, the more we will realize that our friends and all people are seen in their preciousness.

The life of the beloved starts by trusting that we are chosen in our uniqueness, that we are unique in God's eyes, precious.

The second aspect of the quality of the life of the beloved is that we are blessed. It is so important that you and I experience that we are blessed. To bless someone means to say good things about them. "You are good." We need to know that good things are being said of us. We really have to trust that, otherwise we cannot bless other people. So many people don't feel blessed.

Then we are broken. We are broken people. You and I know that we are broken. A lot of our brokenness has to do with relationships. If you ask me what it is that makes us suffer, it is always because someone couldn't hold onto us or someone hurt us. I know each of us can point to a brokenness in our relationships with our husband, with our wife, with our father, our mother, with our children, with our friends, with our lovers. Wherever there is love, there is also pain. Wherever there are people who really care for us, there is also the pain of sometimes not being cared for enough. That is enormous.

What do we do with our brokenness? As the beloved of God we have to dare to embrace it, to befriend our own brokenness, not to say, "That should not be in my life. Let's just get away from it. Let's get back on track."

No. We should dare to embrace our brokenness, to befriend it and to really look at it. "Yes, I am hurting. Yes, I am wounded. Yes, it's painful."

I don't have to be afraid. I can look at my pain because in a very mysterious way our wounds are often a window on the reality of our lives. If we dare to embrace them, then we can put them under the blessing. That is the great challenge.

Quite often we want to solve people's problems and tell them to do this or to do that, that we will help them out and let's get over it. The main task we have is to put our brokenness and the brokenness of the people with whom we live under the blessing. If you live your brokenness under the curse, even a little brokenness can destroy your life. It is like an affirmation that you are no good and suddenly you say, "You see what has happened? I lost my job. This friend didn't speak to me. He rejected me." We can hold on to it and see it proven that we are no good. We always thought so.

The great call is to put our brokenness under the blessing, to live it as people of whom good things are being said.

If we live our life as people who are taken, blessed and broken, then we can give ourselves. We are taken, blessed and broken to be given. I want to tell you something that may sound a little strange, but I really believe deeply that our greatest human desire is to give ourselves. Quite often we say that we want to have a lot for ourselves then we will give a little bit. No, I think the greatest fulfillment of our heart is in the giving, to give ourselves. It is letting go. The mystery is that as we let go for others our lives start bearing fruit. That is a great mystery.
When we are people who are chosen by God -- blessed, broken -- we can give ourselves to others. Our life can bear immense fruit. The people who have lived as the beloved, continue to bear fruit generations after they have died. When we think about certain great people in history, they still give us life. They still give us hope because their lives became fruitful, fruitful in the giving.

[anchi]

Ja vjerujem da je Bog energija koja nas okružuje, ponekad volim razmišljati o njemu kao o bezgraničnoj ljubavi. Crkvu kao instituciju sam odavno prekrižila. Moj duh raste svakim danom koji ispunim srećom i ljubavlju. Svi smo mi ponekad izgubljeni i trebamo ponovno naći svoj put. Bitno je samo da se ne prestane tražiti.
Nažalost, suvremena civilizacija i napredak nas odvlači od prirode. Baš sam jučer pričala MM kako ne volim činjenicu da su mi misli nemirne i ispunjene melodijama koje mi se non-stop vrte u glavi. Znate onaj osjećaj kad neku pjesmu ne možete izbaciti iz glave? Već sam umorna od glasne muzike (pogotovo basa), bučnih susjeda, dosadnih reklama... Danas sam cijeli dan slušala klasiku i odmah se osjećam bolje.
Ja sam uglavnom sretna, a postotak sreće raste kada se poklopi par stvari: dobra prehrana (hrani tijelo i smiruje duh), kvalitetno vrijeme koje provedem sa mužem i djetetom, mrvica vremena samo za mene...

[AdioMare]

bas maloprije ucim i mislim si kako smo svi ocito jako usamljeni kada tako cesto imamo vremena komunicirati s "virtualnim" osobama.....

Ili imamo lufta na poslu više nego je potrebno

[maria71]

adio mare, čitaš mi misli

[Davor]

Neispavanost bi i Budhu skinula s duhovnog puta. Duhovne dvojbe ostavi za neko duhovnije vrijeme i obrati pažnju da svi trgovci imaju sličan osmjeh na licu, prodavali oni jabuke, kineske majice, kršćanstvo ili budizam.

Shvati roditeljstvo kao Dharmu.

[tambek]

Jooj, Anita AZ, bas sam se jucer tako tuzno, gotovo ocajno osjecala,
sve mi je bilo bez smisla, cemu?
Bila sam na granici placa.
Pa, naravno, potpisujem Davora, neispavana sam, ono sto sam prije
sa lakocom obavljala, sada mi je koma.
I nije to samo san i vrijeme za posvecenost djetetu, skupi se svega po malo i samo se rastuzim, a onda ipak sretna sam zbog mnogih
"sitnica i krupnica", ali to jucer nisam vidjela.
Ma, hormoni nama dojiljama luduju i cine svoje.

[k2007]

ovako ja to vidim...

vjera ne podrazumijeva odlaske na mise, i molitvu prije spavanja...
vjera u Boga (bilo kojeg) ustvari je vjera u nas same...
...i svi mi, nazivali se vjernicima ili ne nazivali, imamo u sebi svog Boga, samo ga trebamo naučiti primijećivati i voljeti - on je u osmjesima naših najbližih, zagrljajima, pogledima... on je u našoj želji za napretkom, u našim nastojanjima da nekog usrećimo i bezuvjetno volimo, on je i u nečijoj ljubavi prema nama...

čim poželiš osjetiti dubinu, toplinu, dobrotu, znaj da si ga pronašla. svog anđela koji te ispunjava samo najljepšim mislima, i prosvjetljuje te korz tvoja dobra djela...

[MaKla]

Anita AZ,
ako bas imas potrebu nesto konkretno uciniti,
preporučam odlazak na TABOR u Samobor.
Tu ti je sve o tome
http://www.ofm.hr/tabor/
http://www.ofm.hr/tabor/BILTEN.doc
- imas i raspored seminara (najbolje ti je kao pocetni seminar izabrati jedan seminar ozdravljenja i oslobodjenja).
Potvrđujem da crkva (kao institucija) ima i mnogo grešaka, ali različiti su ljudi u njoj, različita stajališta, osobito od svećenika do svećenika, i teško je razlučiti... osobito ako se pod vjerom smatra samo odlazak nedjeljm na misu. To je vjeruj mi, skoro najmanji dio - a prava vjera, duboka vjera, pruza stvarno mnogo toga, toliko toga je sto prosječan vjernik ne zna uopće, zato ljudi i odlaze u te druge, daleke vjere jer su puno otvorenije i znas svasta o njima,
a nasa krsćanska vjera u Isusa Krista je isto tako puna cudesa, iscjeljenja, meditacija...

Vjeruj mi, probaj, ne moras biti neki teski vjernik ili sto slicno, tamo ti je atmosfera puna ljubavi i mira, a fra Zvjezdan je stvarno otvoren za sve mogucnosti... Otiđi barem na par sati, da vidiš...
Meni je puno pomoglo kad sam otišla prvi put (bila sam na lijekovima protiv anksioznosti, u teskoj depresiji, i trazila neki drugi nacin da mi bude bolje) - i slušajući svoje srce i primajući Božju ljubav riješila sam se problema u 2 mjeseca i više mi se nikad nije vratilo!
I sad svako malo odem, barem jednom godisnje, kad osjetim da mi je opet potrebno... i to ti je prava duhovna hrana...

A ima tamo i puno mladih, obitelji, djece, vidjet ćeš, bas je lijepo...

[tatek]

Lako je biti smiren i zadovoljan u smirenim situacijama, onima u kojima sve imas pod kontrolom.
Biti roditelj definitivno nije uloga u kojoj sve ide glatko i u kojoj mozemo rutinski obavljati posao i posvecicati se svojim potrebama, duhovnim ili fizickim. Sa djetetom (pogotovo malim) ne mozemo sklopiti nikakav dogovor, niti nam ono moze reci sto zeli, kako je ... iznenadjenja su tu svaki dan, kako ugodna, tako i neugodna ... kao sto rece Davor, ajd ti budi smiren, cool i zadovoljan kad nisi spavao 5 dana kako treba, jedno dijete ti je bolesno, drugo je u nervoznoj fazi ...

I ta dinamika ne posustaje ... dok su najmanji tad pratimo razvoj, zubice, cijepljenja, prehranu ... posliej dodje vrtic, nadohrana, razvoj licnosti, opet bolesti ... pa onda upisi u skolu, ocjene, pubertet, opet upisi ... sve to iziskuje od nas veliki angazman i tesko je sve to izgnati iz glave i posvetiti se, makar i malo, sebi i svojem razvoju ili jednostavno stati na casak i reci "danas sam bas sretan!" ... jer uvijek vrtimo neku brigu u glavi, raspitujemo se o boljem vrticu, skoli, novom lijeku ili citamo neki potpuno nevezani post na ovom Forumu "nek se nadje".

To ne znaci da smo nesretni, ali definitivno nemamo vremena za uvid u sebe same da vidimo da u stvari jesmo sretni (ili mozda nismo).

Rjesenje: usporimo malo.
Kako? ne znam ... da znam vjerojatno ne bih bio ovdje za PCijem vec negdje uzivao u nirvani ...
(ali, da, ulovim se tu i tamo da sam zaista sretan ... :D )

[babyiris]

Važno je osjećati se dobro u svojoj koži i biti poztivan i u najmračnijim scenarijima. To izvlači smiješak na lice.

[lucky day]

To ne znaci da smo nesretni, ali definitivno nemamo vremena za uvid u sebe same da vidimo da u stvari jesmo sretni (ili mozda nismo).

)

ja ovo nikad ne uspijevam razumjeti: KAKO uspjevas ne uvidjeti?
jedino ako si:
a) jako sretan pa ni ne skuzis da si sretan
b) zivis po nekoj automatici i nesretan si, znas to , i priznavanje toga samom sebi bi te (mislis) dotuklo
c) :?

nadam se da je pod a)


moja duhovnost ima puno veze sa kvantnom fizikom...
'B' rijec mi je izrazito odbojna....

[tatek]

To ne znaci da smo nesretni, ali definitivno nemamo vremena za uvid u sebe same da vidimo da u stvari jesmo sretni (ili mozda nismo).

)

ja ovo nikad ne uspijevam razumjeti: KAKO uspjevas ne uvidjeti?
jedino ako si:
a) jako sretan pa ni ne skuzis da si sretan
b) zivis po nekoj automatici i nesretan si, znas to , i priznavanje toga samom sebi bi te (mislis) dotuklo
c) :?

nadam se da je pod a)


moja duhovnost ima puno veze sa kvantnom fizikom...
'B' rijec mi je izrazito odbojna....

Jednostavno nemam vremena razmisljati o takvim stvarima ... dogadjaji jure jedan za drugim i naprosto nemam snage na kraju dana razmsliti 5 minuta o sebi ... jer zaspim cim mi ledja dotaknu ravnu podlogu ...

[Riana]

Moram priznati da ni ja dosta puta nemam ni vremena stati i misliti o sebi, ali s vremena na vrijeme ipak napravim neku inventuru...
Generalno sam sretna i zadovoljna okolnositima u kojima jesam.
da želim bolje - želim. da mogu bolje - mogu. ali sam zadovoljna.
grijesi - oprošteni (i prošli i potencijalni)
vječni život - osiguran
kako je to rješeno, odnosno temelji su mi čvrsti, preostaje mi ovo ovdje i sad. nadogradnja.
desi se kiks s vremena na vrijeme, nekad češće, nekad rjeđe, ili kad me uhvati neki blues, ali kako ima brdo stvari koje me ispunjava i duhovno i materijalno i ono svakodnevno, mogu reći da me depresija ili neko dublje stanje razočaranosti ne dira.
ali mi definitvno svako rješenje ima ishodište u Bogu. kao i utjeha i snaga i podrška.

jedno bih da sam malo organiziranija što se tiče čitanja Biblije i sl. navečer odmah zaspim, ujutro nemam kad jer se mala budi samonm, a ranije se dići - e to je pothvat. a što se tiče molitve - to ionako rješavam u hodu... u crkvu idemo u srijedu na molitveni i u nedjelju na službu i to mi uvijek dođe kao spas, odnosno u velikoj većini puta to vrijeme je rezervirano za to i konstantno.
jedva čekam kad ću maloj čitati složenije priče za laku noć, jer sam joj već nabavila knjigice poput Moje prve Biblije i sl. - to će biti od koristi i njoj i meni.

[lucky day]

ok, tatek...
mene je, doduse, kad sam procitala ovo sto si sad napisao tako stegnulo oko srca...

ma ustvsari, mislim da ti se divim da mozes tako zivjeti... ja i da hocu - ne mogu... probala sam...

[tatek]

ok, tatek...
mene je, doduse, kad sam procitala ovo sto si sad napisao tako stegnulo oko srca...

ma ustvsari, mislim da ti se divim da mozes tako zivjeti... ja i da hocu - ne mogu... probala sam...

Pa i ne mogu ... pisao sam na nekoliko topika o tome kako se osjecam premoreno i kako me tu i tamo gnjavi probava na psihosomatskoj bazi ... sve su to znakovi da radim na rubu "crvenoga". No, s druge strane - gdje prerezati? Djeca? Nema sanse (nit zelim, nit mogu) Zena? Tako malo smo vec i ovako zajedno ... Posao? A nosim 80% kucnog budzeta. Onda covjek otpili prvo kod sebe koliko moze ... :/

Znam da nije dobro, ali pozitivno je sto sam se malo "izmjestio" na poslovnom planu (preuzeo manje zahtjevan posao umjesto napredovanja), ni guzvetina na poslu ne bi smjela vjecno trajati (vec traje nekoliko mjeseci),a onda ce biti lakse i na drugim poljima ljudskog djelovanja.

A i nije da si bas nikad ne priustim malo introspekcije ... odem navecer malo na balkon 5 minuta pa uzivam u tisini. A zadnji put kad sam svjesno uzivao u zivotu, ali onako, bas iz svega srca, bilo je prije 10 dana ... i nije tako davno.

[tatek]

nemam snage na kraju dana razmsliti 5 minuta o sebi

odem navecer malo na balkon 5 minuta pa uzivam u tisini

Ovo je sad vec kontradiktorno.

Al znate sto hocu reci ... uglavnom je takva guzva da se i ne sjetim kako bi bilo lijepo malo ohanuti ...

[AdioMare]

nemam snage na kraju dana razmsliti 5 minuta o sebi

odem navecer malo na balkon 5 minuta pa uzivam u tisini

Ovo je sad vec kontradiktorno.

Tatek,
Fakat ti je "previše" tih 5 minuta!

[lucky day]

tatek, skroz si smotan

ali sad ozbiljno:

pisao sam na nekoliko topika o tome kako se osjecam premoreno i kako me tu i tamo gnjavi probava na psihosomatskoj bazi ... sve su to znakovi da radim na rubu "crvenoga". No, s druge strane - gdje prerezati? Djeca? Nema sanse (nit zelim, nit mogu) Zena? Tako malo smo vec i ovako zajedno ... Posao? A nosim 80% kucnog budzeta. Onda covjek otpili prvo kod sebe koliko moze ... :/

gle, imas znak - ne pustas zdravlje u svoj zivot... tijelo ti daje milijon upozorenja prije nego ti otkaze...

a znas gdje ces prerezati ako tijelo jako otkaze - na SVIM poljima koja si naveo...

sad jos imas opciju i nista ne treba rezati - trebas samo dozvoliti si da si malo obojas zivot tako da te istovremeno puni i prazni... znaci, svakodnevno, vise-puta-dnevno punjenje baterija ---- obitelj kakva te ispunjava, posao kakav te ispunjava, dom kakav te ispunjava, prijatelji koji te inspiriraju, cipele, glazba, slike na zidu, odjeca, vokabular, sjecanja, mastanja, sitnice, hrana - zivot u tebi i oko tebe koji te puni...

a ne tamo neki hobi, zanimacija kojem se nemas vremena posvetiti...

dobro, nekad je mastanje sasvim solidan punjac baterija - ali nekima je mastanje izvor frustracija... pa umjesto da mastarije ispune, ili uporno pokusavaju ispuniti - oni od njih odustanu... majke ti - koja logika!

i da, naravno da ovo govorim i sebi...

[AdioMare]

Sve si to lijepo i istinito opisala, lucky day

[tatek]

lucky day, hvala ti na trudu za objasnjenja ... razumijem tvoju poziciju i nacin razmisljanja, no moja je situacija nesto drugacija, tesko mi je to sada objasniti u nekoliko recenica ...

... al ipak da razgovor ne ostane visiti, pokusat cu sazeti to u par recenica: mene ispunjava moja obitelj, ispunjava me u nekoj mjeri i posao, no ja sam veliki individualac i osjecam potrebu za izvjesnim vremenom samo za sebe - za samostalno otkrivanje i tumaranje, razmisljanje, kreativni rad (fotkanjem, pisanjem itd), no za to ne nalazim (dovoljno) vremena u sadasnjem svakodnevnom rasporedu. Uz ritam budjenje-polazak-vrtic-posao-vrtic-vrijeme s djecom-spavanje uspijevam i uz najbolju moju i MZ-inu volju pronaci otprilike 4-5 sati mjesecno za biti sam sa sobom i svojim sitnim zadovoljstvima. Bez toga sam, ako je situacija na drugim poljima uglavnom OK (trenutno nije vec nekoliko mjeseci, zbog velikog pritiska na poslu i MZ-ina novog zaposlenja koje je promijenilo dnevnu rutinu na koju se jos nismo navikli ni ja ni klinci), i ja uglavnom OK, iako ne i sasvim zadovoljan. A kad je guzva i stiska kao sad, onda pretezno nisam OK i zivotarim dok se ne ukaze prilika da makar malo ispunim svoje potrebe, prvo one za normalnim spavanjem, pa one za kakvim takvim vremenom sa MZ,a na kraju valjda i te svoje osobne.

Na kraju krajeva, ja se ipak osjecam relativno sretan, ali mi fali onaj "preljev na torti" da to mogu opsjetiti u punom sjaju.

Capischi?

[sbuczkow]

Neispavanost bi i Budhu skinula s duhovnog puta. Duhovne dvojbe ostavi za neko duhovnije vrijeme i obrati pažnju da svi trgovci imaju sličan osmjeh na licu, prodavali oni jabuke, kineske majice, kršćanstvo ili budizam.

[lucky day]

kuzim, tatek...

ja i govorim o tom preljevu... nisam aludirala da si nesretan...
ali taj preljev je nuzan i TO ti tvoje tijelo govori...

zato sto je 'samo' preljev, govori ti njezno , laganim simptomima i ujedno ti time govori da imas vrmena an tome poraditi..

da si u velikoj banani - ne bi bilo dileme - iz bolnice ti se tvoji prijasnji problemi cine tako minorni...
no, bas kao sto anita kaze: nekad nam stvarno treba pregoiti da bi nesto poduzeli...

a duhovni put mi se cini korisnim tako sto ti briga za svoju obuhvatnu srecu i zdravlje bude stavljena na vise, ako ne i najvise, mjesto na ljestvici prioriteta...

[lucky day]

ma, tatek, ustvari... mozda ja tebe stvarno uopce ne kuzim pa te tako ne mogu niti doprijeti... bar ne tamo gdje tebi treba...

naspavaj se... 8)

[tatek]

ma, tatek, ustvari... mozda ja tebe stvarno uopce ne kuzim pa te tako ne mogu niti doprijeti... bar ne tamo gdje tebi treba...

naspavaj se... 8)

Sad sam jos jednom procitao svoj post pa mi se cini nedorecen, nema poante.
Stvar je da mi, dakle, fali vremena za sebe. Njega bih mogao dobiti da malo prisarafim MZ da se pobrine ona vise za djecu odnosno da pustim djecu vise sebi samima ... no, to je u proturjecnosti sa mojom prirodom koja se protivi prebacivanju posla na druge (preko neke imaginarne granice nazvane "ravnopravna podjela" uz koju se ja osjecam dobro) ili zanemarivanju djece.
Dakle, ili imam vise vremena za sebe, ali nemirnu (necistu) savjest ili pak imam cistu savjest, ali nemam dovoljno vremena za sebe.

Kada su normalna vremena, tada uravnotezujem te dvije strane i sve je OK. Kada vremena nisu normalna (kao sada, zbog posla, mog i MZ-inog) tada nemam dovoljno vremena za sebe,a moja savjest mi sprecava da ravnotezu postignem opterecujuci drugu stranu (MZ, djecu).

Za ovo nema nekog savjeta, recepta, lijeka osim da ja u dogovoru sa samim sobom i MZ nadjem neku novu ravnotezu ... ali to vise nije tema za ovaj Forum.

Eto, mislim da sam sad dobro objasnio sto mi fali za puni osjecaj srece. 8)

[a zakaj]

ja skroz kuzim kaj tatek hoce reci - bar mislim.

meni, u ovom mojem novom zivotu s djecom (koji se zaista radikalno razlikuje od mojeg starog zivota) ne fali ispunjenosti - zivot mi je skroz ispunjen, i to najcesce lijepim dozivljajima. Ja se osjecam sretno, i (uglavnom) uzivam u tome sto imam.
Ono sto meni fali nije sreca - vise mi fali tuga, sjeta, samoca.
Fali mi samovanje, ljencarenje, idle time... jako mi to fali. Da na kraju dana/tjedna/mjeseca iskljucim sve senzore, pogasim masine, i okrenem se sebi.
A to sad ne mogu, i tocno znam zasto ne mogu, ali imam plan - kad cu moci.

I jos - uzasno, uzasno mi fali Virgo na ovakvim topicima.

[lucky day]

tatek, sad mi je bas drago da te nisam skuzila - i jako mi je drago da imas ideju o tome sto mozes napraviti...

[dijanam]

Meni se cini da mogu dobro razumijeti i kako je bez vjere i kako je s njom jer sam u fazi rane mladosti mislila da svijet biva pametniji i da ce vremenom nestati ljudi koji vjeruju... A onda polako otkrila svoga Boga

I sad je on kao os koja se provlaci mojim bicem, mojim zivotom, zivotom moje obitelji. Sve radim, sve gledam, sve mislim kroz Njega i cini mi se da bi drugacije bilo jako jako tesko. Ovako je sve neopisivo jasno, neodoljivo jednostavno. I ono sto ne razumijem, znam da ima ko razumije i da mi je to spremio jer zna zasto je to za mene dobro. Mislim da se u tom pouzdanju krije ona sreca o kojoj pricas na pocetku Anita.

Ako mislim da moja zivotna sreca ovisi o meni i mojim aktivnosti, o mom uspjehu, ma kako ga definirala, o sreci ili nesreci, o ljudima oko mene... onda mi je tesko, jako tesko zivjeti jer uvijek, bas uvijek nesto moze krenuti kako ja ne zelim.

A ako sa zahvalnoscu primam darove koji su mi dani i dajem sve od sebe da tim darovima sluzim ljudima oko sebe - dovoljno. Znam da ce se Onaj koji zna sve pobrinuti za ostalo. Ma kako to ostalo meni izgledalo, vjerujem da mi je dao ono sto je u tom trenutku najbolje za mene.

[titimita]

Što vi mislite o ovoj temi?

Ja mislim da ti vec razgovaras s Bogom, a cini se i da ga prihvacas, makar mislis da to nije za tebe

[titimita]

Ovako je sve neopisivo jasno, neodoljivo jednostavno.

Potpisujem

[AdioMare]

ja skroz kuzim kaj tatek hoce reci - bar mislim.

meni, u ovom mojem novom zivotu s djecom (koji se zaista radikalno razlikuje od mojeg starog zivota) ne fali ispunjenosti - zivot mi je skroz ispunjen, i to najcesce lijepim dozivljajima. Ja se osjecam sretno, i (uglavnom) uzivam u tome sto imam.
Ono sto meni fali nije sreca - vise mi fali tuga, sjeta, samoca.
Fali mi samovanje, ljencarenje, idle time... jako mi to fali. Da na kraju dana/tjedna/mjeseca iskljucim sve senzore, pogasim masine, i okrenem se sebi.
A to sad ne mogu, i tocno znam zasto ne mogu, ali imam plan - kad cu moci.

I jos - uzasno, uzasno mi fali Virgo na ovakvim topicima.

[Zdenka2]

Mislim da ne treba banalizirati pitanje Anite AZ. Ona može biti umorna i nezadovoljna zbog nekih objektivnih razloga, ali njezino pitanje nije bilo usmjereno prema tome. Ona si je počela postavljati pitanja o dubokim uzrocima osjećaja praznine, a to su pitanja koja znače put traženja Boga, tu se slažem s titimitom. Ne bih htjela govoriti o vlastitim vjerskim osjećajima, jer to smatram duboko intimnom stvari. Ali, istina je da oko sebe gledam mnogo ljudi koji na prvi pogled nemaju nikakvog razloga da budu nezadovoljni i osjećaju se praznima, a oni se ipak tako osjećaju i ne znaju zašto je to. A, po mom mišljenju, to je zato jer žive bez Boga, a čovjek treba Boga.

[mama courage]

Ja sam sretna. Nisam vjernik, ne meditiram. Zadovoljna sam svojim zivotom opcenito i radim na tome da nam skupa bude jos bolje. Ali ne pod svaku cijenu. Ne osjecam nemir iznutra, sve moje tuge/ljutnje/razocaranja leze na temelju srece i prolazne su.
Ne bih nuzno srecu i zadovoljstvo sobom povezala sa vjerom - poznajem suprotnih primjera u oba pravca.

potpisujem.

[Bubica]

meni pomaže vjera u sebe, zadnjih godina se generalno dobro osjećam sama sa sobom, zadovoljna sam sobom i svojim postignućima (na različitim životnim planovima), tako da kroz sva događanja - dobra i loša, sada puno lakše prolazim...

[Anett]

Ali, istina je da oko sebe gledam mnogo ljudi koji na prvi pogled nemaju nikakvog razloga da budu nezadovoljni i osjećaju se praznima, a oni se ipak tako osjećaju i ne znaju zašto je to. A, po mom mišljenju, to je zato jer žive bez Boga, a čovjek treba Boga.

[ljiljan@]

Ali, istina je da oko sebe gledam mnogo ljudi koji na prvi pogled nemaju nikakvog razloga da budu nezadovoljni i osjećaju se praznima, a oni se ipak tako osjećaju i ne znaju zašto je to. A, po mom mišljenju, to je zato jer žive bez Boga, a čovjek treba Boga.

[anek]

zdenka2, tako si to lijepo napisala....

[seni]

ne mislim da je biti sretan nuzno najvazniji zivotni cilj.
odnosno neki ljudi imaju srecu za cilj, neki ne.

moj osobni izbor je ispunjen i smislen zivot.

[seni]

Vjerojatno daleko bolja mama od mene, koja ne razmišlja o vlastitim ambicijama.

:? :?
zasto?

[a zakaj]

Ovako je sve neopisivo jasno, neodoljivo jednostavno. I ono sto ne razumijem, znam da ima ko razumije i da mi je to spremio jer zna zasto je to za mene dobro. Mislim da se u tom pouzdanju krije ona sreca o kojoj pricas na pocetku Anita.

bez ikakvih zlih misli, ili omalovazavanja, ali ja moram reci da si ovakav osjecaj nikad nisam prizeljkivala.
Zapravo, nadam se da se nikad necu tako osjecati.
Sreca (ili bolje ispunjenje, kako kaze seni) koje sebi zelim je sasvim drukcije vrste...

[lucky day]

Ovako je sve neopisivo jasno, neodoljivo jednostavno. I ono sto ne razumijem, znam da ima ko razumije i da mi je to spremio jer zna zasto je to za mene dobro. Mislim da se u tom pouzdanju krije ona sreca o kojoj pricas na pocetku Anita.

bez ikakvih zlih misli, ili omalovazavanja, ali ja moram reci da si ovakav osjecaj nikad nisam prizeljkivala.
Zapravo, nadam se da se nikad necu tako osjecati.
Sreca (ili bolje ispunjenje, kako kaze seni) koje sebi zelim je sasvim drukcije vrste...

potpis...

s tim da je moja definicija srece ono sto seni zove ispunjen i smislen zivot + malo emotivnih zacina i juiceva tipa strasti, zezancije, glupiranja i besmisla koji s vremenom dovedu do velikih a-ha efekata...

[vertex]

Ja bih voljela dokučiti što to znači vjerovati u Boga, ili da čovjek treba Boga, kako kaže Zdenka2. Ja to, izgleda, ne razumijem. Kad čujem da nekoga umiruje to što ima netko veći od njega tko sve razumije i zna, meni to zvuči nekako vrlo proizvoljno i, ne znam, pragmatično. Nadam se da ovim nikog ne vrijeđam i, kao što rekoh, dozvoljavam mogućnost da tu ima nešto što ja suštinski ne razumijem.
S druge strane, ja jako vjerujem u važnost ljubavi, nisam opterećena materijalnim niti društvenim statusom, trudim se biti što manje tašta, trudim se biti što manje sebična, trudim se dosegnuti neke standarde koje smatram ispravnima...Ukratko, postoje neki principi u koje vjerujem i čini mi se da me to čini sretnom i da me to čini dosta smirenom, barem u usporedbi s većinom ljudi koje vidim oko sebe. I još često osjetim veliku zahvalnost za ono što imam. Uzrečica da "Čovjek ne zna što ima dok to ne izgubi" me uvijek rastuži i razljuti svojim besmislom. Pa daj, šta se ne sitiš na vrime! I zato ja sebe često podsjetim na ono što imam. I doslovno zahvalim Nečemu, jer ne vjerujem u Boga.
Dakle, sve skupa, nekako kao summer... a zakaj, ajme, ljenčarenje...