Prije nekoliko mjeseci rodila sam na Svetom Duhu. Tamo ne pripadam prema mjestu stanovanja, ali odlučila sam da me ništa neće spriječiti u nakani da rodim baš tamo. Iako sam sramežljiva, odlučila sam se izboriti za ono što sam željela i što sam smatrala važnim, a to je što prirodniji porod, dakle porod sa što manje intervencija. Napisala sam svoj popis želja (sintagma "plan poroda" zvuči mi malo pretenciozno) i nisam se dala smesti, čak ni kad sam dežurnom liječniku morala objašnjavati stavku po stavku zašto želim to što želim, a on je sve to skupa lagano ironizirao. I na kraju nije bilo nikakvih problema: CTG-om praćena sam samo povremeno (kad bih mislila da su zaboravili na mene i aparat, ljubazno bih pitala mogu li se sada malo kretati jer je tako lakše), skakutala sam na lopti, odbila drip, probijanje vodenjaka i epiziotomiju i zaista nije bilo nikakvih problema. Bitno je reći što želite. Jedina želja koja mi nije ispunjena je izgon u okomitom položaju; rekli su mi da primalje nisu spremne na to. Ovaj mi je porod ostao u zaista dobroj uspomeni, za razliku od prošlog, tipičnohrvatskobolničkog, punog nepotrebnog petljanja u prirodan tok stvari.

Beba je bila sa mnom čitavo vrijeme, osim kad su je odnijeli na kupanje. Zahvaljujući tome uspostavili smo dojenje bez ikakvih problema. Osoblje je bilo uvijek ljubazno i moje cimerice u sobi i ja imale smo samo riječi pohvale za njih.

Eto, sretno budućim mamama!