Moje je iskustvo od prije nekoliko mjeseci (Matej je tada bio 1 i pol g) ovakvo: on isto spada u kategoriju non-stop cicomana, po noći sam imala scenarij "ova cica" pa za 5min "duga cica" i tako u nedogled. No, kako me trudnoća natjerala da malo više pažnje posvetim noćnom odmoru, odlučili smo: ok, ja ga i dalje uspavljujem, ali po noći spava s tatom. Frka je trajala par dana, doduše, budi se on još i sad, ali ipak mu je dovoljno da ga tata podraga i zagrli, on nastavi spavati. Inače spadam u onu vrstu mama koje ne podnose da dijete jako plače, probala sam ja i "cica aja" ali je on toliko plakao da sam dobila kontrakcije (možda bih bila dosljednija da nisam bila trudna). U svakom slučaju, izgleda da tu nema riješenja bez malo muke i šokova s obje strane ili pak izdržati dok dijete samo ne odluči (pod uvjetom da to onda ne bude izvor duboke frustracije u svakodnevnom funkcioniranju). Takvim mama se iskreno divim i skidam kapu