Izljevi bijesa kod 14-mjesecnjaka

[Nina]

Kod dorucka silom hoce noz.Kad joj ga,naravno nedam,pocne vristanje i dernjava.
Ili:vani u setnji hoce sama trcat,pa kad krene prema cesti zaustavim je,na sto pocne opet isti scenarij.
Ili: Jucer u ducanu,kupujemo sesiric,ona ih naravno ne zeli isprobavat,nego ih iste sekunde baca s glave i bjezi prema izlozenim igrackama koje redom rusi.Kad je zaustavim,vristi,baca se unazad,lupa nogama.... Cujem prodavacice kako sapucu-uzas,kakvo nemoguce dijete.
I jos masu slicnih prizora...
S tim je pocela s 13 mjeseci i sve je gore.
Cula sam da dvogodisnjaci rade takve stvari,pa me ovo,moram priznati zateklo,nisam ocekivala takvo ponasanje tako rano.

I sad,kako se postaviti? Objasnjavanje ne kuzi,skretanje pozornosti je tesko,pali samo ponekad.
MM vise naginje tome da joj onda dopusti to sto zeli(naravno ne po zivot opasne stvari i sl.),a ja nekako mislim da to nije u redu,jer tako joj zapravo saljemo poruku da ako se dovoljno dugo dere,sve ce biti po njenom.
Sto vi mislite? Sto mi savjetujete?

[mitri]

Isto je i kod nas. Kad ne dobije što želi, počne histerizirati, lupati nogama, izvijati se. To ne traje dugo - kad skuži da neće dobiti to što želi, prestane. MM ili bake joj odvuku pažnju nečim drugim i to većinom pali. Ja joj kažem da to ne može i probam joj objasniti zašto, mislim da baš ne kuži, ali se većinom ubrzo smiri. Situacija je gora ako je umorna. Kad se tako ponaša u parku ili vani, ljudi nas malo čudno gledaju. Kod nas je to počelo s 12 mjeseci.
I ja bi neki savjet iskusnih mama.

[clumsy mom]

Ne iznositi nož na sto prilikom obroka - hleb iseći van njenog vidokruga, za sto doneto već namazanu parčad. Ili joj, kao u našem slučaju, dodeliti smao njen nož - onaj najmirotvorniji i to samo za stolom. Ukoliko bi se valjala zato što ne može da ga odnese među igračke dozvolu bi dobila samo za valjanje inače bi u suprotnom ostala bez svog noža forever.

Ne šetati je tamo gde je prometno.

Ne voditi je sa sobom po dućanima pa ni po cenu da bez veze bacite novac za premalu/preveliku stvar.

Ja imam blizance i nikad mi na ulici nisu pravili scene, prosto jer sam u startu izbegavala sporne situacije. Ako znam da će ih iznervirati čekanje na semaforu radije pređemo ulicu tamo gde je samo pešački, kontaš?

[clumsy mom]

I, naravno, pričati, pričati, pričati, dok ti se usta ne osuše. Objašnjavati iznova i iznova dokle god ne skapira.

I, možda najvažnije od svega, upoznati ostatak porodice sa metodom koju nameravaš sprovesti. Ako joj ti ne daješ nož i rešena si da istrpiš njeno urlanje dokle god ne odustane a baka nema srca pa joj ga ipak pruži kad ti ne vidiš onda vodite mrtvu trku. Srećom pa se meni niko nije mešao u zavođenje pravila ali znam x slučajeva gde se voda tera na dve vodenice pa je dete u živom zbunu šta se sme a šta ne.

[Pina]

Kod nas za sada uspijeva odvracanje paznje na nesto drugo kad pocne dreljiti da nesto hoce sto ja smatram da nije za nju i ne zelim joj dati. I naravno pricanje pricanje. . . mada razumije jednostavne stvari, mislim da te moje beskrajne price ne kapira skroz ja ipak pricam i pricam i objasnjavam. . . jednom ce skuziti. . .

[Nina]

Zapravo i kod nas je pocelo s 12 mjeseci,al od 13 mjeseci bas jako :/
Jesmo li mi tu zakazali jer smo skroz popustljivi? Jer kaze se da se bebine potrebe trebaju ispunjavati odmah,pa je tako ona do sad dobivala sve sto je htjela.

[Nina]

Zapravo i kod nas je pocelo s 12 mjeseci,al od 13 mjeseci bas jako :/
Jesmo li mi tu zakazali jer smo skroz popustljivi? Jer kaze se da se bebine potrebe trebaju ispunjavati odmah,pa je tako ona do sad dobivala sve sto je htjela.

[Storma]

Jer kaze se da se bebine potrebe trebaju ispunjavati odmah,pa je tako ona do sad dobivala sve sto je htjela.

Nina, u ovoj recenici se krije paradoks koji objasnjava tvoj problem.
Vidi.
Bebine potrebe se trebaju ispunjavati odmah. TOCNO.
Medutim, sa 13 mjeseci ona nije beba. Osim toga, postoje razlicite potrebe, koje nisu isti rang "hitnosti". S godinu dana ona moze razumjeti da nesto nece dobiti odmah sada, i sve ok.

...pa je ona do sad dobivala sve sto je htjela. POGRESNO.
Sama si rekla, zadovoljiti POTREBE, ne ZELJE. Nauci razlikovati jedno i drugo, pa na prvo reagiraj najbolje sto mozes, a na drugo u skladu s mogucnostima.

Tvoje je da joj nesto ne das. Njeno je da se ljuti i pokaze frustraciju. Tvoje je da to prihvatis, i da ju volis. I objasnjavas, objasnjavas, objasnjavas...

Mi smo puno puta nosili neku igracku po ducanu, i na kraju je vratili, jer je izgubila interes. U situacijama kada je neispavana, nervozna, obavaljamo soping brzinom svjetlosti. Pazim se situacija kada sam ja umorna, napeta...jer onda pogotovo imamo problema.

...moram ic - ajde mama ide maca oko tebe..cekala je cijeli post, srce mamino

[sanja74]

I kod nas su krenuli izljevi bijesa..

Skuliram se, mirno je udaljim (ili što već) i pokušam joj objasniti zašto se ne smije penjati u kamin, trčati po prometnoj ulici, igrati se nožem..

Prije je palilo prebacivanje pažnje na nešto drugo..

Zadnjih mjesec dana ima nove osjećaje, i ne zna se nositi s njima. Povremeno samo skaće na mjestu i viče "ne, ne. ne..". Ali kako mi ne dramimo previše oko toga, smiri se.
Stvatno bi joj htjela pomoći da "kanalizira" tu ljutnju, bijes..
Kažem joj da je ok da bude ljuta, ali da i dalje ne može to dobiti/raditi zbog (razlog).. I da pokuša razumjeti. Ponudim joj da pronađe drugu zanimaciju u kojoj i ja sudjelujem (najčešće donese knjigicu nakon malo durenja), pa čitamo.

Izbjegavam neke situacije, npr. kad je umorna voditi je u shoping, ili šetnju prometnom ulicom.. jer znam da tada dogovor ne uspjeva.

[Luna Rocco]

Evo i nas.

Meni se u principu sviđa da je takav, da mu ne mogu samo tako odvratiti pažnju od nečega i trudim se ne sputavati ga. Noževe i opasne stvari mu ne pokazujem - znam da će ih htjeti dirati. Trudim se da okruženje uvijek bude tako da može nesmetano istraživati. Ako nešto ne želi (tipa to isprobavanje šeširića) - ne mora. Baš smo nedavno imali sličnu scenu i to sam riješila tako da sam mu stavila jedan šeširić br. 50 da vidim odgovara li mu (veličina mu je odgovarala) i onda sam napamet izabrala neki drugi te veličine bez isprobavanja. Bitnije mi je da ga ne frustriram nego da mu lijepo stoji šeširić (a na kraju mu je stajao predivno).

Veeeeeliki problem je s cestom. Kaleb je nedavno prohodao, ali vani inzistira na držanju za jedan moj prst i uvijek me vuče prema cesti. Ako ga pokušam usmjeriti na drugu stranu, poludi. Koji put me pusti i počne puzati k cesti. Koma. Fasciniraju ga auti i naravno da ne razumije zašto im ne smije prići skroz blizu. Ta cesta nam je trenutno jedan od rijetkih, ali velikih, izvora frustracije.

Dakle, slažem se s TM-om - ne smije samo po život opasne stvari. Ako pustiš Lauru da nesmetano istražuje, neće imati potrebu toliko protestirati, pa neće ni dobiti poruku da deračinom dobije što želi. Nju jednostavno sve zanima, otkrila je svijet oko sebe i želi ga upoznati necenzuriranog. Ja mislim kako je to posve ok - i jako bitno. Kod nas u parkić dolazi jedna curica Kalebove dobi koju stalno drže u kolicima (uvijek je lijepo uređena, pa da se ne isprlja ) - njoj je to toliko normalno da uopće ne pokazuje interes za istraživanjem okoline, samo premeće igračkicu po rukama. Koma. Budi sretna da imaš znatiželjno dijete i omogući joj sigurno okruženje koje će moći istraživati sa što manje frustracija.

Doći će vrijeme za "ne", ali to još nije sad.

[Luna Rocco]

E, da, jako bitna stavka - na komentare drugih jednostavno morate oglušiti. I za svoje dobro i za dobro djeteta.

[Luna Rocco]

Još sam se nečeg sjetila.

Pusti da sudjeluje u svakodnevnim radnjama, bit će manje fokusirana na opasno. Npr., danas je Kaleb sa mnom rasprostirao veš. Naravno, moraš biti svjesna da to uvijek znači da pola veša ide natrag na pranje (uživa uzeti mokri komad veša i brisati njime pod), ali on uživa, a i osjeća se korisnim (doda mi svaki peti komad da objesim).

Probaj osvjestiti za koliko stvari automatski djeci govorimo da ne smiju, a u principu nema razloga (osim naše komocije ili uvriježenog mišljenja da nešto nije u redu).

[momtobe]

Brvao, Luna

Baš sam trebala pročitati tvoj post... U nekoj sam krizi jer su svi okolo počeli govoriti da moje dijete treba naučiti što je "ne"... ali ja kažem "ne", a ona me gleda i zbunjeno ponovi "ne"...onda se osjećam grozno. Kod nas još uvijek pali odvraćanje pažnje, nema izljeva bijesa, a kad i to stupi na snagu, što mislite, kad dijetetu početi govoriti ne? Mislim na opasne i neriješive situacije? Da li je potrebno verbalizirati sa "ne" ili maknuti dijete i gotovo? Mrzim "ne", mislim da će se ionako naslušati u životu te riječi.

[momtobe]

Ono je bilo "bravo Luna"

Da li je kome dospjela pod ruke nova knjiga J. Juula "Reći ne bez osjećaja krivnje "(ili tako nekako)?

[sbuczkow]

Cula sam da dvogodisnjaci rade takve stvari,pa me ovo,moram priznati zateklo,nisam ocekivala takvo ponasanje tako rano.

A jesi vidjela ovo:

http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=156&Show=1981

[Nina]

Hvala za ovaj tekst,nisam prije vidjela!

A za NE sam citala,neznam gdje,da je potrebno djetetu reci ne,i nije dovoljno maknuti dijete od neke npr. opasnosti. Jer dijete time ne nauci sto mu mi zapravo zelimo poruciti samim tim sto ga odmaknemo od vatre ili sl.
Slazem se da se NE ne koristi radi vlastite komocije ili tko zna cega,nego stvarno za stvari koje su bitne i zasluzile NE. I ja mrzim ponavljati ne.A u okolini dosta srecem ljude koji po 50 puta vicu ne u pola sata,i to cesto za banalne stvari.
Ajme koliko puta sam sad ponovila NE

Da se vratim na temu-danas je otvorila ormar s slatkisima i izvadila Rafaelo(znam reci cete,moja krivnja jer moze do tog ormara);i kad sam joj ga uzela,pocela me tuci rukama po licu i cupati kosu.
Nikad nije mogla dozivjeti ili vidjeti nesto slicno. Grozno! Nisam ocekivala da cu bas ja uz sav trud i vrijeme i paznju koju joj poklanjam dozivjeti ispade kakve rade tzv. razmazena djeca po ducanima. Potpuno isto.
I gdje je granica izmedu bebe i djeteta? S godinu dana ili?
I kako djetetu objasniti da je do jucer mogla dobiti sve,a sada mora nesto cekati?


Sve pisem i citam ovo i mnoge nedoumice i pitanja naviru,a do sad je sve bilo nekako lagano.. Jos jednom moram ponovit,nisam ocekivala s tek navrsenom godinom da ce mi dijete pokazivat takav karakter.
Da bar bude takva i kasnije u zivotu-da ono sto zeli silno pokusa i dobit.

[Iva]

I mi smo tu, Mihael kad je ljut dodje do prvog zida ili nečeg sličnog i počne lupati glavom u zid :shock: ili recimo u parku ako mu ne dam nešto što neće onda lupa glavom u pod :shock:

Samo ga uzmem na ruke i smirim stvar, jest da se i dalje izvija i sl. ali još su mali pa se brzo smire i lako im je koncentraciju odvratiti na nešto drugo.

[TeinaMama]

I mi smo tu, već mjesec dana i uopće ne znam kak se postaviti. Eto danas npr. bili smo u toplicama i ona neda ruku dok hoda po skliskim pločicama oko bazena. Ako joj primim ruku na silu vrišti i svi naravno bulje u nas, ako ju pustim padne i razbije se. U nekoliko navrata sam ju pustila i skoro je pala pa sam ju primila u zadnji čas, a ona ni nakon toga ne skuži da je to opasno. Dakle, nemam pojma što napraviti u takvj situaciji.

[clumsy mom]

Da se vratim na temu-danas je otvorila ormar s slatkisima i izvadila Rafaelo(znam reci cete,moja krivnja jer moze do tog ormara);

Upravo je u ovome poenta celog mog prvog posta. Oni su premali da bi sačekali, premali da bi razumeli zašto je nešto NE, premali da bi odoleli slatkišima koji su im maltene na dohvat ruke, premali da razumeju opasnost od auta/noža/vrelog šporeta...

Ja sam sklonila sve što se može skloniti čisto da bih svela svoje NE na minornu brojku. Kako su rasli tako sam po neke stvari vraćala ili im davala bezazlene kopije tipa makazica za papir umesto velikih makaza i noževa za mazanje umesto oštrih. A oni podjednako važni što i oni seckaju svoje bareno jaje ili papir kao mama.

Kačila sam već slike svoje kuće na jednom drugom forumu, čisto da pokažem kako izgleda child friendly okruženje. Evo i ovde

http://i138.photobucket.com/albums/q...Picture344.jpg

http://i138.photobucket.com/albums/q...Picture345.jpg

http://i138.photobucket.com/albums/q...Picture343.jpg

http://i138.photobucket.com/albums/q...Picture342.jpg

http://i138.photobucket.com/albums/q...Picture347.jpg
_________________

[melanija]

I kod nas je počelo jako rano i još traje.Recimo da je ona faza oko 16 mjeseci bila najneugodnija jer je točno znao kad treba izvesti scenu a ja zatečena nisam znala kako to riješiti ali danas je lakše iako i sada zna odabrati kad gleda publika.
Najprije sam pročitala knjigu" Najsretnije dijete u kvartu" pa sam rješavala njihovom metodom razgovora spuštajući se na njegov nivo iako ni to nije manje neugodno od same scene jer ljudi uvijek vole sve promatrati i komentirati
Poslije kad sam skužila da to pali krenula sam lakšim metodama odvraćanja pažnje a sada često upotrijebim ignoriranje.Jednostavno odem i pravim se da nešto radim i eto ti ga za tren, zaboravio za čim je plakao i onda nastavljamo
dalje igru. Ne znam dali su scene sada rjeđe ili sam iskusnija pa im više ne poklanjam pažnju.

[TeinaMama]

Da lako je u kući. I mi smo sve tak uredili da bih komotno mogla Teu bez nadzora ostavit. Ali problem je ponašanje vani!

[tambek]

I mi smo tu!
I mi ludujemo na viljusku, veliki noz, mamin roll-on koji bi mogao lizati, pa cak i probao, papir gricne kad stigne, cvrsce kartone oblize, smeksa i onda otvori usta da mu izvadim komadic...
Danas je navalio na grickanje dezodoransa i kada sam pricom pocela ga "uvjeravati" kako to nije lijepo i da je bezveze i ruzno, samo ga je spustio, uhvatio mali autic i poceo se njime udarati po glavi!

Veliki noz mu je bila opsesija, ali kako mi je bio u krilu dok sam sjekla kruh i strucno sebe malo posjekla, gledao je kako ispiram prst i motam hanzaplast, vise mu nista nije jasno i ne trazi.

Kod nas je dosta stvari po podu, mislim casopisi i knjige su na niskim policama i on tome pridje,pogleda i produzi dalje.

Otvara ladice i "sprema", to mi uopce ne smeta.

Grozno mi je to udaranje po glavi!!
Da nisam na forumu, posumnjala bih da ga je netko nekad lupio i da sada to jadnicak ponavlja.
Znaci, sta?
Mi smo tek usli u period tantruma? Do trece godine?
Pa, dobro, izdrzacemo nekako.

[radost]

moram priznati da je i mene dijete zateklo s prvim takvim izljavima bijesa ali sada (barem za sada) super rijesavamo te stvari i sveli smo ih na minimum.

Moja Sara ima 18 mjeseci, nisam joj nikada odvracala paznju a na njenu ljutnju odgovaram ignoriranjem, zato sto kad sam pocela pricom ili zagrljajem ona je postajala jos gora (u stilu sad imam paznju). Dakle kad pocne histerizirati ja se okrenem na drugu stranu i pravim se da ne vidim, za "ne" nemam problema i hocu da zna da je nesto "ne", ali joj ne uzimam stvari odmah iz ruku s glasnim "NE", nego vise - daj to mami, mama spremi" - ako drzi nesto opasno i ona sva ponosna ide i nosi mi to nesto, kad je nesto kategoricno "ne" onda dignem prst u zrak kao prijetnju i preslatka je kad dirne nesto sto zna da ne smije nikako, pogleda me i digne svoj prstic hehehe, naravno makne se od toga. Trudim se da ju jako puno hvalim, tako da se koncentrireamo na ono sto je dobro, npr. ako mi doda noz ja pocnem s pricom ti si moja super curica, sve znas, bravo Sara, super (otkida na "bravo" i "super") onda sama sebi pljesce i tako je ponosna, stalno ju za sve pothvate hvalim, tako da joj tesko padne moje ignoriranje kad nesto krivo napravi, pa smo uspjeli to svesti na minimum, zapravo ne mogu se ni sjetiti u zadnje vrijem neke scene. U ducanu joj isto dam neku igracku ili da se zabavi s necim sto na kraju ostavim na kasi. Ako bas moram u ducan onda izbjegavam da ona hoda jer se to svodi na trcanje po ducanu, tako da je ili u svojim kolicima ili u onim velikim od ducana.

Isto mislim da je svako dijete prica za sebe i neki "opceniti" savjeti za takve situacije ne pale uvijek, kao sto rekoh kod Sare zagrljaj i objasnjenje ne vode nicemu osim vecoj histeriji, kod nje pali ignoriranje i kad je "mrko" pogledam, ali je zato odmah u sljedecoj situaciji baskrajnno ishvalim za nesto drugo i ona je sva presretna i ponosna (a izgleda da joj se to vise svidja).

Jos jedna stvar nisam osjetljiva na svaku "sitnicu", dakle ak ujutro izbaci sve stvari iz ormara ili poslozi svu obucu na stol ili sta ja znam, za takve stvari joj ne govorim nista, makar milijun puta sve pospremila, tako da nam je "ne" stvarno rezervirano za opasne stvari ali onda od tog "ne" ne odustajem i mislim da joj se to svidja, prvo isprobava jel mislim ozbiljno, a nakon toga je sva ponosna sto zna da je nesto "ne"..

[cvijetak]

Ja necu puno pametovati. Samo da nas prijavim u klub Danas je bilo krokodilskih suza i tucenja mame, uspjela sam nekako s tim izici na kraj (a srećom i ona). Naoružavam se strpljenjem i pokušavam je razumjeti (nije ni njima lako) jer kad izađemo iz svijeta gdje su djeca zločesta i razmažena (kako mnogi to tumače) i uđemo u onaj gdje su zaigrana, znatiželjna i još malena sve ide nekako lakše.

[babyiris]

Malo o noževima i opasnim stvarima. Curki je od početka samosvjesna i zna što hoće. Najradije je jela kad smo bil svi za stolom, probala i salatu prožvakala i ..., ali nije odustajala. Dali smo joj i nože, najprije je bio plastični iz dječjeg pribora, sad već duže nož za maslac. Nije oštar pa nema beda ako ga krivo uhvati. Kad otvori ladicu uvijek traži taj, opasne ne dira, no ima faza kad mi pruži svoj i kaže: "Na reži s mojim, ja nebrem!" i onda ja svim silama moram prerezati kako bih joj pokazala da nož nije lažnjak. Sad polako uvodimo i ovaj oštri.

Tako je bilo i sa škarama. Najprije one apsolutno plastične koje režu samo kad ih se pravilno drži, pa one tupe za bebine noktiće... U početku bi zarezivala, a sad zna prerezati i A4 u svim smjerovima. Bio je to vrhunski događaj kad je prvi put uspjela. Sad kad uđemo u papirnicu, prvo potraži škare tako da doma imamo pravu kolekciju.

Hoću reći da je to isto kao sa stepenicama, ako im braniš, kasnije će se bojati.
Bdw. ima 2 godine i 4 mjeseca.

[Hannah]

E, da, jako bitna stavka - na komentare drugih jednostavno morate oglušiti. I za svoje dobro i za dobro djeteta.

Slažem se u potpunosti. Šimun je jako znatiželjno, temperamentno dijete, vrlo često reagira jako burno (pogotovo kada mu izbijaju zubići ili je pospan), naučili smo se već nositi s njegovim reakcijama na naše "ne". Super mi je što sam oguglala na okolinu. Uvijek, bilo u trgovini ili kod rodbine/prijatelja ponesem se jednako, smireno, pokušam ga razumijeti i ustrajem u svojoj odluci da kada nešto nije za njega, jednostavno nije. Uklonim ga od tog mijesta/predmeta i pokušam mu zaokupiti pažnju nečim drugim. Što sam ja smirenija, tim i reakcija kraće traje. A ljudi komentiraju svašta. No ne obazirem se.

[Hannah]

clumsy mom bravo na child friendly okruženju! Tako je i kod nas, preporučila bih to svim roditeljima. Tako smo izbjegli mnoge frustracije i nepotreban bijes, a postepeno se bebači na sve naviknu, kako rastu i počinju shvaćati.

[clumsy mom]

Ja sam prilično kategorična kada je NE u pitanju i, kao što već neka mama iznad mene napisa, stvarno ne pravim problem oko banalnih stvari. Imamo jako malo najozbiljnijih NE kao što je recimo ono za razvodnik kablova koji se vidi u jednom ćošku dnevne sobe. Sve ostalo u sobi smeju da diraju. Jedna mama mi je jednom prilikom otkomentarisala stolnjak na velikom stolu ali ni on nije bio tu do skora (sad ipak imamo preko 2 godine). Moja tašna je visooooko na frižideru, lekovi su na mikrotalasnoj, oštri noževi jođ višlje...

S obzirom da sam sama sa blizancima u kući od početka morala sam organizovati prostor koji je rpilagođen njima inače bih u suporotnom jako brzo istrošila svoje NE na gluposti tipa saksija sa cvećem i keramičkih posuda.

Ono što me najviše nervira jeste potiranje mog NE kad smo negde u gostima. Moj mobitel ne smeju da diraju kao ni mm-ov ali zato u gostima uvek bude "ma pusti ih, ionako je stari". A oni otvore oke i ne dišu pa naizmenično gledaju u domaćina pa u mene nadajući se svim srcem da ću popustiti

[cvijetak]

Ono što me najviše nervira jeste potiranje mog NE kad smo negde u gostima. Moj mobitel ne smeju da diraju kao ni mm-ov ali zato u gostima uvek bude "ma pusti ih, ionako je stari".

Ja sam to pitanje diranja tuđih stvari (ako pričamo o bezopasnim stvarima) riješila tako da S. kažem nek pita vlasnika stvari smije li dirati nešto, npr. tuđi mobitel ili tuđu torbu (pri tom dotične uputim da ono što joj daju u ruke može završiti u smeću) i onda oni pregovaraju. Tako ona zna da moj mobitel (baš smo se sad zakačili za mobitel ) ne smije dirati, ali tata joj da svoja dva i meni je to u redu. Nisam primjetila da brka što gdje čije smije

[Hannah]

Ja sam to pitanje diranja tuđih stvari (ako pričamo o bezopasnim stvarima) riješila tako da S. kažem nek pita vlasnika stvari smije li dirati nešto, npr. tuđi mobitel ili tuđu torbu (pri tom dotične uputim da ono što joj daju u ruke može završiti u smeću) i onda oni pregovaraju.

Tako i mm i ja postupamo, i mislim da je to sasvim ok. Kada želi nešto tuđe, neka lijepo zamoli vlasnika. Primjetila sam da prije, kada nismo taj pristup prakticirali, dosta dugo je svojim postupcima mene nagovarao da popustim, na sada je drugačije, brzo odustane, trebao bi nekog drugog nagovarati, a to nije tako slatko kao "gnjaviti" mamu

[odra]

Kod nas je počelo skoro ravno s godinu i pol. Ko po knjizi. Ali pali da ga uzmem u naručje, čvrsto, mirno ali odlučno kažem "TO NE" i ponesem ga do sljedeće zanimljive stvari o kojoj odmah počnem puno pričati. Ne objašnjavam nadugačko zašto je to ne, mislim da je još mali. I naravno pravim selekciju što je baš bitno da bude NE, a što i nije tako važno (više je stvar moje komocije, kao što je netko već napisao). Upravo čitam knjigu "Najsretnije dijete u kvartu" i, iako mi baš ne ide onaj smiješni "neandertalski" govor, barem sam naučila da nema svrhe ni naš, nadugačko objašnjavalački.

[cvijetak]

Zaboravila sam reći da neke važne stvari učimo obrnutim pristupom. Npr, vruća pećnica: jednom kad je bila jako topla, ali ne tako da se može opeći odnijela sam je do nje i prislonila joj rukicu na jako toplo staklo. Objasnila sam joj da je to "pec" i sama je shvatila da joj se to ne sviđa. Sad samo s vremena na vrijeme ponovim nešto slično i s vrućim stvarima više nema frke. Ja na par metara njezine udaljenosti od objekta dreknem "pec, pec" i stvar riješena. Tako sad pokušavam s nožem - ide dosta sporo

[Tulipanka1]

kad ediju nešto zabranim što ne smije on počne ceniti, prvo mu objasnim zašto ne može, ali pošto to ništa ne pali ignoriram ga.
radim prosječno do 15 sati i tada ga čuva moja sveki koja ima taktiku odvraćanja pažnje, pa sve štima. nema ispade, ali ja smatram da mu se pažnja ne bi trebala odvraćati i da treba znati zašto npr. ne smije imati nož ne znam jesam li u pravu ili da krenem sa odvraćanjem?
savjet? :?

[Tulipanka1]

da treba znati zašto npr. ne smije imati nož :?

znati= da mu se kaže to ne smiješ, porezat ćeš se i sl i da to prihvati.
jel još premali za to?

[pomikaki]

ja nemam još baš takvih ispada, bude vrištanja i plakanja ali nije tako strašno. Ali, ono što želim reći, primjetila sam da razumije puno više nego što se čini, tako da joj sada (14 mj) objašnjavam neke stvari dok situacija nije uzavrela. Iznenadila sam se da sam uspjela s pričom kako mama ide na posao pa će se vratiti (to je bila cijela govorancija i bila sam uvjerena da me zapravo ništa ne razumije) jako brzo spriječiti vrištanje i plakanje (koje je već bilo postalo redovito) kad moram ujutro otići.

Tako sam sad počela i pričati da je peć vruća pa je ne dira, i slično. Mislim da možda možete pokušati razgovorom spriječiti i ublažiti neke kritične momente već u ovoj dobi. Npr kad idete u trgovinu pokušajte objasniti prije nego što ste tamo kako želite da se ponaša, dok još ne hvata nož recite da je to opasno i da ne želite da ga dira.

Što se tiče noža, moja zna reći ne-ne prije nego što ga uzme u ruku

[blazena]

Ja sam sklonila sve što se može skloniti čisto da bih svela svoje NE na minornu brojku. Kako su rasli tako sam po neke stvari vraćala ili im davala bezazlene kopije tipa makazica za papir umesto velikih makaza i noževa za mazanje umesto oštrih. A oni podjednako važni što i oni seckaju svoje bareno jaje ili papir kao mama.

Potpisujem.

I kao sto netko rece, ponavljati ponavljati ponavljati.
I kao sto netko rece, ponavljati... Ups, uslo mi u naviku

Ispadi su poceli prije cca dva mjeseca.
U pocetku me nerviralo, ponovim tri put, a on me gleda u oci i bas to.
Ili se pocne derat.
A onda sam se skulirala i osvjestila da je odgovornost iskljucivo na meni.
Ako je ne, onda je ne. A njegovo je pravo da se pritom osjeca kako se osjeca.
I da se ne ljutim sto pita - da je zapravo prekrasno sto imam slobodno dijete koje poseze za onim sto hoce, a ne boji se.

Al svejedno imamo dane kad on ne zna sto bi sa sobom, zeli sve, nece nista, a nemam pojma sto treba... pa mi zivci vise o koncicu...

Normalno je

[elin]

draga moja Nina, evo ti naš scenarij od prije par tjedana (ima 15 mjeseci, sad - tada je imala 14):
bacanje po travi uz urlikanje, plakanje i udaranje nogama. Škvadra prolazi i gleda me :shock: - mislim si ziher misle da kaj sam joj napravila, a nisam nikaj nego sam joj pokušala objasniti da ne može iz kolica šetati jer je sa nama Betty, pa ne mogu sa njom i psom koji niš ne sluša (a niti ona niš ne sluša). Što sam dulje objašnjavala dok je sjedila u kolicima to se plakanje pretvorilo u deranje, deranje u urlanje, urlanje u urlikanje. I pustim ti ja nju iz kolica, i držim ti Betty za lajnu (cucak kao da zna, sluša sve živo) i kad ona vidi da idem iza nje počinje ovaj gore scenarij. I na kraju kaj ću, pa ne mogu tak satima, a već se i mračilo i morali smo doma: uzem ti ja nju, stavim u kolica (uz urlanje do takvih razmjera da para uši, izvijanje itd) i ravno doma. Put do doma prati urlanje, ulazimo u zgradu-urla, uzalimo u lift-urla (sva sreća nikog s nama). Tek se u stanu smirila, a pas cijelo vrijeme i sve sluša tak da se ne mogu načuditi. I smirila se kak sam ju okupala i naklopala. Eto, valjda je normalno i čekam da ju prođe, ali u principu nije uvijek takva, ali mora biti sve po njenom inače prvo krene ova faca a onda znaš kaj slijedi...