...kako doživljavate tuđu decu?

Dok sama nisam imala decu sva su mi deca bila preslatka, umela sam sa svima da se poigram a sada osećam da ne mogu, da svoju ljubav čuvam za svoju decu. Delujem sebično i rezervisano ali protiv sebe ne mogu iako se trudim.

Ipak, sada me kao majku rasplače svaka reportaža o nezbrinutoj deci, siročićima, deci iz Afrike. Otplačem svaki put kada na filmu naiđe scena da neko u rukama drži uplakano dete - a još kad grca onako od plača prvo pomislim šta si je ta guska od majke koja je dozvolila da joj tako rastuže dete kupila od honorara koji je dobila za suze rođenog deteta.

Ne mogu da ne poludim kad čujem za fizičko kažnjavanje deteta (napomena: ovo piše davno preodgojena mama) niti mogu mirno da prođem pored majke koja za sobom vuče uplakano dete žureći nekud i ne gledajući u njega (kuda? počinje omiljena sapunica?).

Ne mogu da budem raspoložena u Domu Zdravlja iako svoje dete vodim samo na vakcinaciju jer se saživim sa svim majkama koje su svoju decu dovele po terapiju.

Mnoge stvari koje nekad nisam primećivala sada me dovode do suza ( a nisam plačljivica, naprotiv). Da li se i kod vas nešto promenilo od kad ste postale majke?