Ovo je tema koju sam tražila...da, dešava mi se skoro sve ovdje navedeno - prije djeteta uopće nisam bila zainteresirana za djecu, išli su mi na živce i bila sam nespretna s njima. Nakon rođenja djeteta ja sam postala sušta suprotnost.
A najteže od svega mi je čuti za dječju patnju...to je stvarna fizička bol, stegne me u prsima, zaboli, ne mogu shvatiti zašto se djeci moraju dešavati ružne stvari..danas sam pročitala o dječaku koji je umro od raka. I rasplakala se. napisao je jednu pjesmu za života koja govori o anđelima, grozno, srce da ti pukne. Onda nedavno ona vijest o pedofilu koji je osnovao udrugu u Hrvatskoj kojoj je jedna od aktivnosti zaštita zlostavljane djece. Poludila sam, tražila sam peticiju za potpisati, pisala Uredu za Udruge, Vladi..
Sad vidim da se to i drugim mamama dešava. Ali ne znam štzo s tim osjećajima, maknuti se od vijesti, ne čitati..što? Pustiti ih?