Sad kada smo i same majke...

[AdioMare]

Mislim da su ti osjećaji jako intenzivni dok je dijete tako maleno i bespomoćno kao tvoje. Kako postaju stariji otvara nam se sve veća mogućnost da ih pripremimo na opasnosti i naucimo kako da ih uoče ili izbjegnu pa je utoliko lakše, ali briga je stalna. Intenzitet tih strahova i emocija koje su ti sad prisutne ipak jenjava .
Ja mislim da nam se to dogadja jer poistovjećujemo dijete iz nevolje sa svojim djetetom, posebno ako su slične dobi i onda to nesnosno boli, i sama pomisao.

Nedavno sam pročitala o 13godisnjem dječaku koji sam iz nekog srpskog sela, javnim prijevozom putuje u prvi veći grad na kemoterapiju.
Njegova rečenica: Ponekad poslije terapije budem tako umoran.... me slomila. Zgazila. Dokrajcila. A kći mi je njegovih godina.

[zutaminuta]

Kada je prije nekoliko tjedana u novinama izašla vijest o onim "roditeljima"što su svoje djetešce tukli remenom po genitalijama jer nije znalo na kahlicu plakala sam puna dva dana.

svak odgaja svoje dite onako kako misli da je najbolje i da najbolje zna i može.

Ja imam problem s ovim. Svaki put kada netko izgovori ili napiše potonju rečenicu prođe mi kroz glavu 10 slučajeva jednakih ovom iznad. Uopće ne razumijem kako to danas itko više može izreći s obzirom na brojne primjere roditelja koji ne da ne znaju odgajati najbolje što mogu, već obratno, ispoljavaju agresiju jer liječe svoje traume.