Od kad imam dijete ja sam postala puno trpeljivija na dječje nepodopštine i histeriziranje kod manjih, i na razne vrste ponašanje koje bi se moglo nazvati bezobraznim kod većih. Također imam više razumijevanja za druge roditelje, u njihovim manje svijetlim trenucima. Samo se sjetim svojih sličnih situacija.
Koliko god sam mrzila izjavu "ti to ne razumiješ jer nemaš svoje dijete" ispada da je ona, u mom slučaju, bar dijelom točna.

Svoje sam nećake jako voljela kad su bili mali, ali čini mi se da sad čišćeg srca i s većim interesom pratim njihovo odrastanje. Pogled na svako, bilo čije dijete pruža mi čisti užitak, sad kad ne razmišljam o tome kako ja nemam dijete.

Moj me klinac spasio da postanem najgora tetka/strina oštrokonđa u bližoj i daljoj familiji.