previse mastanja

[tridesetri]

ne znam uopce koji bih naslov ovome stavila...
m. je intenzivno u fazi mastanja, imaginarnih prijatelja, dogadjaja itd.
ono sto me muci je sto mi se cini da ona nekako malo previse masta.
neki dan nam je ispricala kako ima drugu mamu, znam to ima veze sa dolaskom brace (u njenoj glavici je mama nasla novu bebu, pa ce ona pronaci novu mamu ) ali zabrinjava kolicina izmastanih informacija.
rekla je da ta "mamica" zivi u velikoj zutoj kuci, daleko, daleko, da joj je za rodjendan poklonila tu i tu knjigu, da je ispred kuce prosao stricek koji prodaje mlijeko, a ona ga se boji jer nosi dugacku bijelu haljinu... :shock:
mm i ja smo ostali u totalnom shoku, to je zvucalo kao da prepricava nesto iz proslih zivota. imam dojam cak i da je gledala neki film kojega prepricava, cudno je da u toj dobi uopce uspije memorirati tolike podatke. a da ne kazem da uglavnom sve vrijeme provodim s njom i imam dobru kontrolu nad onim sto joj ulazi u glavu, i sve sto govori ja uopce ne uspjevam povezati s necim sto se u realnosti dogadjalo.
ona je inace hipersenzibilka i onako artisticki tip pa mi malo veca doza mastovitosti ne bi sama po sebi zabrinjavala.
cisto bi me zanimalo koliko vasi klinci mastaju? imate li ovakva slicna iskustva?

[kasiopeja]

ovako slično je bilo sa mojim nećakom u dobi od oko 4 godine. Moja sisterica bi bila u komi od šoka što joj je sve napričao. Ja sam se znala čudit i čudit kad bi ga slušala. I stalno pitala sistericu jel to normalno..
Na kraju je to bila kao neka faza, nakon par mjeseci ga je prošlo.
Ako moožda ima veze, nećak je jako senzibilan, povučen, svoj..

[Veki]

Po mom skromnom mišljenju mašte nikad previše. Odgajateljica sam i u svakoj grupi do sada se uvijek našao barem jedan takav mali biser. Obožavala sam tu djecu jer su već tada bili osobenjaci, s kojima nikada nije bilo dosadno, a ono što je najvažnije ni njima nikada nije bilo dosadno. U njihovim glavicama se uvijek nešto kuhalo.
Jedino što je vrlo opasno kod takve djece je da maštanje ne prijeđe određenu granicu i počne maštu brkati sa stvarnošću ( npr. dijete zamišlja da je ptica, da ima krila i poželi to osjetiti ...) Na svu sreću takva djeca su većinom vrlo pametna pa razlučuju stvarnost i maštu i sve ostane samo u njihovim glavicama.
U svakom slučaju treba poticati maštu jer je to nešto najvrijednije što svaki čovjek nosi u sebi.
P.S. sjetila sam se jedne priče kad je klinac ispričao mami kako sam ja otišla iz vrtića dok su oni spavali. Mama mi je to ispričala u zezanciji jer ,naravno, poznaje svoje dijete. Priča je išla ovako: " teta je otišla dok smo mi spavali i dugo je nije bilo, mi smo je svi tražili..." i dalje je slijedio nastavak : " a onda sam se ja ustao, uzeo svoja krila i sa neba sam gledao..." i dalje je slijedio poduži nastavak gdje je sve bio i šta je radio.
Eto, nakon deset godina još ga se sjećam kao da je jućer bio u vrtiću. To su ti prekrasni klinci
I još nešto. U vrtiću postoji cijeli niz aktivnosti pod zajedničkim imenom " MOJA MAŠTA MOŽE SVAŠTA" i to mi je jedan od omiljenih slogana.

[maria71]

Mala ti je natprosječno pametna......

[tridesetri]

Jedino što je vrlo opasno kod takve djece je da maštanje ne prijeđe određenu granicu i počne maštu brkati sa stvarnošću ( npr. dijete zamišlja da je ptica, da ima krila i poželi to osjetiti ...).

zanimljivo da si ovo spomenula...m. se u zadnje vrijeme jaaako voli ljuljati. cim udjemo u park sjedne na ljuljacku i ljuljala bi se satima. sve super, ali...ljulja se uzasno jako i visoko (mene strah) pri tom govori "letim...letim ravo u nebo..." i sl. ona totalno u tome uziva, ali u ocima joj vidis da je "negdje drugdje". isto tako zna pjevati dok se ljulja ali tako glasno da cijeli park umire od smijeha. a to mi cesto zna djelovati vise kao bijeg nego kao gust. ona je inace jako vesela i druzeljubiva osoba pa valjda da nemamo razloga za brigu. htjela sam samo cuti slicna iskustva.

[Zdenka2]

Slažem se s Marijom71. I moj M. je maštao i još sad mašta, smišlja konzistentne priče, s puno detalja. Nikad nisam primijetila da ne zna razliku između stvarnosti i priče. Ja sam na to uvijek gledala kao na odušak njegove kreativnosti, odraz njegovog bogatog unutarnjeg života. Nije me zabrinjavalo, samo veselilo. Mislim da moraš paziti jedino na to da ona zna granicu između jave i maštarija.

[BHany]

Kod nas je isto. Sve što radimo uključuje različite likove koje ona izmišlja. Ovih dana npr. ima dvojicu braće i oni se stalno igraju s nama, jedu, kupaju se, itd…
Razgovara s ljudima na način da uključuje u razgovore i treće osobe npr. netko je nešto pita, a ona odgovara…čekaj da pitam svoju prijateljicu Anu…ili gura bicikl po ulici, a netko od susjeda je pita zašto se ne vozi, a ona mu sva uvrijeđena odgovara da jel ne vidi da sad ne može kad je na biciklu Svjetiljko i ona mu pomaže da nauči voziti…i dalje nastavlja razgovor sa Svjetiljkom. Pa onda kaže…
Danas, kad sam bila u školi (a ni u vrtić ne ide) moja prijateljica Klara me naučila… Da ne govorim da se mi skoro uopće ne igramo s igračkama…mi se igramo sa zrakom u kojem ona vidi svoje prijatelje, ručkove, posuđe, kade za kupanje, telefone…samo trebaš prihvatiti igru i praviti se da nešto radiš s tim izmišljenim ljudima i rekvizitima…igramo se tako svugdje… u čekaonicama i u autu nam izmišljeni prijatelji ulaze kroz prozor i dolaze na rođendan, a mi im pravimo tortu…ili, isto u autu, odjednom ona pogleda van i kaže…gledaj mama patkica, vidi ušla je u auto i pokaže na svoj dlan…gle kako je slatka, mazi se…
Mogla bih tako unedogled pričati…to kod nas nikad ne prestaje…
Ja smatram da to ne može štetiti, da je kreativno i da pomaže u izražavanju unutarnjih osjećaja. Često putem tih priča izbjegnemo ekces…npr. ako joj je dosadno govori da je dosadno nekom njenom "zračnom" prijatelju i da on plače ili pak ja prijatelja upitam zašto se ljuti (kad primijetim da bi mogla planuti)…i ona se nasmije…

[ina33]

I jedna od mojih nećakinjica (šestogodišnjakinja) je izrazita maštalica. Obožavam je . Priče-priče-priče - nikad dosta. Isto su joj najdraže su joj igre isto bez igračaka, kad igramo neke uloge. Za uspavljivanje točno traži da joj pričam onako malo strašne priče, malo izmišljene, ali ne puno. A ja uživam gledat te njene oči, kako se šire kod strašnih scena, usta poluotvorena u snatrenju . Najdraže su joj fantazije o vilama, sirenama, vilinskom svijetu, čime se hrane, di lete, ponese neku od onog serijala Fairytopia u šetnju pa onda s njom leta, traži di je njena kuća, koji su njeni cvjetovi itd. A ja sam njena obožavana teta, koja uvijek doživljava nekakve avanture (npr. kad se vraćam navečer doma na otoku u šumi sam vidila bal vila, srela jelena itd.). Kuži ona ipak da se to nije stvarno dogodilo, ali uglavnom to ne želi čuti tj. ne želi još da se to verbalizira. Sestra me polu u šali zeza - ajme, kako će ona u školu kad još vjeruje u vile... Druga nećakinjica, tj. nećakinja MM-a, skroz drugi tip - više onako od društvenih igara, učenja, rješavanja zadataka...

[marta]

Moj brat je ko klinac svaki dan pricao novu pricu kod nas je baka vodila k sebi na cuvanje. Kao da san prepricava, ali toliko detaljno i mastovito da se ja nekih jos uvijek sjecam, racimo price o pecanju ribe ljudozderice.

Sad sam mozda zlocesta, al ipak nije ispo nesto prepametan.

[nevena]

pa i ja mislim da nema nista lose u masti, dapace djecja masta je stvarno bezgranicna i mislim da im moze samo donijeti dobroga u zivotu. iako ovo sto je veki napisala da se masta moze brkati sa stvarnoscu i tu nastaju problemi. znam jednog takvog deckica koji je sa 5 goidna bio uvjeren da moze letjeti i nikada ga nisu smjeli ostaviti samoga. no, proslo ga je to s godinama.

i moja je jako mastovita, dapace stalno prica o nekoj zutoj, crvenoj ili zelenoj kuci gdje ide nesto raditi i onda ode na neko mjesto stana i kaze ja tu radim i stoji i nesto radi rukicama. i kad dodje iz vrtica prica mi da je bila u tim zutim ili drugim kucama. a i satima bi se ljuljala (tu me podsjeca na tvoju M. tridesetri) i isto mi stane zeludac kad vidim koje su to visine.
obozava kuhati recimo, i imamo kod kuce drvenu mrkvu, persin, luk, paradjaz... ali ona radje uzme obicne drvene kockice pa zamislja da je to luk persin, paradajz nego ovo tzv Prave igracke. meni je to bas simpaticno

[nevena]

pa i ja mislim da nema nista lose u masti, dapace djecja masta je stvarno bezgranicna i mislim da im moze samo donijeti dobroga u zivotu. iako ovo sto je veki napisala da se masta moze brkati sa stvarnoscu i tu nastaju problemi. znam jednog takvog deckica koji je sa 5 goidna bio uvjeren da moze letjeti i nikada ga nisu smjeli ostaviti samoga. no, proslo ga je to s godinama.

i moja je jako mastovita, dapace stalno prica o nekoj zutoj, crvenoj ili zelenoj kuci gdje ide nesto raditi i onda ode na neko mjesto stana i kaze ja tu radim i stoji i nesto radi rukicama. i kad dodje iz vrtica prica mi da je bila u tim zutim ili drugim kucama. a i satima bi se ljuljala (tu me podsjeca na tvoju M. tridesetri) i isto mi stane zeludac kad vidim koje su to visine.
obozava kuhati recimo, i imamo kod kuce drvenu mrkvu, persin, luk, paradjaz... ali ona radje uzme obicne drvene kockice pa zamislja da je to luk persin, paradajz nego ovo tzv Prave igracke. meni je to bas simpaticno

[tenshi]

mi smo oboje zamisljeni svako jutro dok idemo u vrtic - ja jer mi treba uzasno dugo da se razbudim kak spada ujutro, a on jer u glavi smislja filmove - ima valjda vec stotinu filmova smisljenih koje ce snimati kad naraste. jedino sto me brine je to sto se ponekad toliko udubi u misli i mastu da ne pazi preko ceste ili kud hoda :/

[flower]

moja ima - alterego Linu, dvije sestre blizanke koje su pola godine mladje od nje Martu i Klaru, kucnih ljubimaca bezbroj - od kobile do zeceva, puhova, pcela...
cesto prica s njima, o njima i za njih...
ne brinemo se - uzivamo u njenom bogatom svijetu

[sorciere]

to je zvucalo kao da prepricava nesto iz proslih zivota.

sve što je nama nerazumljivo, djeci ima savršen smisao...