Moja prijateljica je prvo dijete rodila u 34 sedmici. Mali je bio strasno sitan, i mozete zamisliti kakvih su problema imali. Izdajala se, ali mlijeka nije bilo ni za jedan cestit obrok. Poslije je presla na adaptirano.
Prije pet mjeseci rodila je djevojcicu, te sa dojenjem je krenulo mnogo bolje, iako je redovno morala ici na laktaciju. I stvarno ne poznajem niti ijednu osobu koja se vise oko dojenja trudila. Ipak, prije mjesec dana pocela je davati adaptirano. Naravno, jos uvijek doji, ali malu i dohranjuje. Djevojcici je sada nesto vise od pet mjeseci.

Kada je rijec o podrzci, ja sam je stvarno imala. Em, sto sam u bolnici imala obuku dojenja, em, sto muz radi u istoj bolnici, pa kada nam sta nije bilo jasno samo bismo nazvali, em sto me i dana danas babica pozdravlja te ispituje sta se desilo sa dojenjem, a meni iskreno se kosa digne na glavi jer sam ja sve to dozivjela ko traumu....
Ovdje te prvo pitaju da li zelis da dojis? Ako kazes da, obuceno bolnicko osoblje se maksimalno trudi. Nekada sam pisala o tome.... U slucaju ako kazes da nece dojit, redovno ti prave flase,...
Imala sam fantastican porod, jednostavan, bez ikakvih komplikacija..., ali kad se sjetim komplikacija sa dojenjem . To mi je najveca trauma....