Jao koliko toga ima da se napiše...

Mi živimo sa muževima, imamo sreće pa su njegovi divni ljudi jer inače ne bih ja to mogla- ja na guzicu progovorim ako treba. Stvarno! Moji su 4 sata udaljeni, fali im unučica do ludila. Dajem iskreno do znanja sve što mi smeta, nisam od onih što šute. I ipak moram voditi bitke sa svojom mamom i za vrijeme posjeta i za vrijeme telefonskih razgovora. Svaka moja tvrdnja koja se ne poklapa s onom- kako smo mi vas odgojili!- je strašno kritizirana i samim tonom i riječima. Kad čujem- ma daaaaaaj, svaaaaašta, ma vi izmišljate, kako smo mi vas onda... ???
Kosa mi se digne na glavi i odmah kreće kontra napad! Sveka je preslika moje mame sa svakodnevnim pristupom, a samo malo drukčijom taktikom. Ona voli svakodnevno "samo pitati" i "samo reći" po milion puta iako već nešto daš do znanja da NE MOŽE (kao što je jesti supice s 3 mjeseca). Tako da sam se ogradila i sad ne dam nikome osim mm-a ništa. Dam, naravno, da ju se uzima i da se s njom igra i druži tko hoće i koliko hoće dokle god paze da ju ne iscrpe previše do plača (što se na početku događalo).

Ono što NE DAM je sudjelovanje u odlukama što joj treba i što ne treba. No SVE to na stranu, oguglala sam na sve to, više me ne dira. Jaaaaako sam ljuta na ukradene prve riječi/slogove i to sam dala do znanja. Možda sam grozna i razmažena, ne znam, ali sanjala sam da moje dijete prvo kaže mama ili tata, a ne da babeta i dideta po cijele dane. Ja nemam želju visiti nad njom i vikati mama, mama, mama, mama, mama, mama, mama- da bih nadjačala ponavljanje baba u deda. Volim joj pričati, maziti se s njom, pjevati joj, igrati se s njom. No moji svekići (i svekrovi roditelji!, dakle prababa i pradida) samo ponavljaju babababaababababa, dedadedadedadedadedadeda. I naravno, prve riječi koje svakodnevno (radi i daljnjeg konstantnog ponavljanja) slušam su baba i deda. I uuuužasno sam ljuta i povrijeđena radi toga.

Pa molim vas, jesam li ja kretenka i preosjetljiva ili ima još netko da bi tako reagirao to?