Naravno da pretjerujem s ovom šalom od 40 dana. To je samo osvrt na gluposti koje sam se naslušala- šta god kreneš- nemoj to, ne prije 40 dana!sirius prvotno napisa
Mi smo od njegovih udaljeni kojih 200, a od mojih oko 500 km. Pa vi sad računajte može li tko tu doći na sat-dva maksimum. U stanu smo, mjesta za prespavat bez uznemiravanja NEMA. Da će se netko pojaviti- sigurno da hoće. I da će mi biti ekstra opterećenje i nerviranje- hoće. Al možda dozvolim JEDNOM.
I dalje, čak i nakon svih vaših komentara, ne želim da mi tko dolazi. NARAVNO da u zlu treba netko. Sve i da mi bude morao netko doći, neću pregristi jezik- i dalje neću htjeti da mi itko dolazi, to će biti isto. I moj mir će biti grdno narušen! Ali isto tako NARAVNO ne želim ni razmišljati da bi nešto pošlo po zlu. Dakle, ovo što ja pišem je ako sve bude kao i curom- u redu. NE ZNATE, ali stvarno ne znate kako smeta i boli nepoštiavnje mira niti kako je biti bez podrške kad ti ona najviše treba. A sve što čuješ su gluposti i kontriranja. Pa ako nisam bila dovoljno "opisna" i "olakšala" si dušu pričajući o onome što me je mučilo i radi čega ne želim opet kroz sve prolaziti... pa da dodam...
Bezbroj puta sam bebu jedva uspavala- uvijek se nađe netko tko će grunuti vratima, brundati ispred naših vrata, ući u sobu da ju probudi samo da bi pitala da li da nešto uradi ili jednostavno lupati za vijeme njenog spavanja jer veš ne može čekati da bude obješen ispred vrata! Kad je beba bila očajna, grčevi svakodnevno, znao se naći komentar da nije "silšla dolje kod njih" pa da zato plače. A da ne pričam da su divni bili česti komentari- "Kaži joj, mama, moraš me pustiti iz onog ZATVORA da siđem dolje (zatvor je, naime, kat gdje smo bile beba, ja i muž). Komentari o MENI su mi bili najdivniji. Ja sam, znate, PREJAKA i nemam OSJEĆAJA za nju tako malu. Sve se trebalo raditi vlažnim maramicama, ne treba bebu toliko PRATI, ja izmišljam. Kad sam kretala u šetnje s njom u wrap marami da popodnevima smirujemo grčeve dobila sam poprijeke poglede i pitanja : U TOME ćeš ju nositi?! Na stotine puta sam dobila pitanje zašto ju neću hraniti od 4 mjeseca i isto toliko puta, valjda svakog dana, priču kako je ona (svekrva) s prvim danom 4og mjeseca već kuhala supice i plazmu s mlijekom davala. A to sam valjda od njenog rođenja morala slušati i svaki puta ponavljati kao kakav idiot da NEMA papice do 6og mjeseca. Stalno netko hoće da ju uzme, da ju gleda, donesi mi ju, donesi mi ju. Navodali su ju kao majmunče za rukice, milion puta sam striktno rekla NE. Posjedali ju u krilu i dok nije smjela sjediti, kao nesvjesno bezbroj puta. A da ne pričam da su ju uzimali sebi dolje i redovno ju tjerali da priča i zabavlja ih i vraćali mi ju na rubu histerije, uplakanu i izmrcvarenu. Ma džabe pričati. Toliko nepoštivanja nisam u životu doživjela, glupih i vrijeđajućih komentara umotanih u sarkastične šale. Pa sve i da me snađe nevolja pri porodu, pozvala bih svoju mamu, oštru takvu kakva je. Al nju mogu poslati u lijepu ako ona pošalje mene. I ona dobro zna cijelu ovu priču pa mislim da znajući mene ne bi sigurno išla da mi to ponovo priušti. Mislim da ipak, iako oštra i svojeglava, moja mama ima više poštovanja prema meni nego moja svekrva.
I samo da dodam, ja JESAM frustrirana, a NISAM osjetljiva osoba po prirodi. Stvarno svašta mogu pregristi i prešutjeti i pretrpiti i prijeći preko mnogočega. Ljuti me i sama pomisao da mi netko uzme mir u duši kad mi on bude najviše trebao. Kao što i same vidite, uzeli su mi mir, još ga nisam vratila dok tako žustro pišem. Ali radim na sebi i mislim da će udaljenost izlječiti sve. A ta buffer zona je moj mir. Kilometri udaljenosti su moj mir. Dao bog da sve prođe kako treba i da mi nitko taj mir ne naruši. To je moja želja.
 |
|||
