Osobno imam odlicnu svekrvu.
Neko smo vrijeme živjele i pod istim krovom i uvijek imale odnos pun međusobnog poštovanja i uvažavanja.

Ali, rođenjem djeteta u meni se probudila majka lavica, a u njoj bojažljiva baka zabrinuta za zdravlje i dobrobit svog (prvog) unuka.

A od vremena kad je ona imala bebu proslo je 30 i kusur godina. Pa se svemu čudila. Kako mala beba plače, koliko spava, kako se prestraši kad ona glasno i energično priča, kako mu je mama najvažnija, pa sve novotarije koje provodim...
Ona bi prokomentirala, ja bi obrazložila što/kako/zašto i tu je priča završavala. Kasnije bi ja na poneki usputni komentar napravila propuh u glavi, ona prešla preko toga i život ide dalje.

Da se razumijemo, takvi "dosadnjikavi" su svekrva i moj otac, moja mama i svekar se suzdržavaju komentara. Tati sam rekla kad su došli u posjetu da bude li puno pametovao, može slobodno na plažu

I mamu i svekrvu sam pozvala da dođu u bolnicu vidjeti unuka 3. tj. 4. dan. Kasnije mi je bilo normalno da navrate, al da se najave i da ne očekuju da sam/smo namontirani za posjetu jer možda dojimo, mozda spavamo, mozda nanašamo jer plače...

Mama mi je napravila generalku u stanu (na moju zamolbu, ofkors) dok smo mi još bili u bolnici. Bila je tu 5-6 dana, ali nije spavala kod nas, mada ima mjesta, da imamo svoj mir. Kasnije sam ju zamolila da mi skuha nešto sos hrane i zaledi. I ne bi mi bilo ništa lakše da je ostala duže.

Slažem se da ima svakakvih ljudi, da nas hormoni i neiskustvo čine osjetljivijim i da je potrebno uložiti trud kako bi se izgradili kvalitetni novi odnosi kad novi član dođe i uloge se promjene.