Upravo sam umirila Kaleba koji sad spava na MD-u i odlučila otvoriti ovaj topic jer mi se jedna misao stalno vrzma u glavi...
Naime, ja sam si nekako uvijek zamišljala da AP bebe ne plaču. Dojiš ih na zahtjev, stalno ih nosiš, maziš, spavaš s njima...Nemaju razloga plakati.

Kaleb plače. Koji put se probudi i počne plakati, koji put plače jer je gladan, koji put ima grčeve...a koji put ne znamo zašto plače.

Uvijek iste sekunde reagiramo - ili MD ili ja - ponudim cicu, nanašamo ga, pjevamo mu, ljuljamo ga, mazimo, pričamo, šapćemo...Koji put se smiri odmah, koji put ne. Ne mogu reći da plače puno ili neutješno, ali ne sjećam se da je prošao ijedan dan da nije bar malo zaplakao.

Mene to strahovito rastužuje - mislila sam da on nikada neće plakati jer ćemo mi odmah reagirati na njegove želje, pa neće biti razloga za plačem. Sve češće se osjećam kao loša mama jer on plače. Znam da je bolje da plače na mojim ili MD-ovim rukama nego sam u kinderbetu, ali ja se zbog toga ne osjećam puno bolje.

Ovaj topic stavljam ovdje, a ne na 0-1, jer me baš zanimaju iskustva AP mama - jesu li vaša djeca plakala, odnosno plaču li? Zanima me ovih prvih par mjeseci, jer ne znam plaču li kasnije manje ili više, ja imam iskustvo samo s jako malom bebom.

Dakle, plaču li sve bebe ili sam ja promašeni AP roditelj?