Gle što sam ja tu sve propustila!
Kao prirodnjak po obrazovanju ne odmahujem rukom na genetiku. Ali kad bi genetika bila sve, onda bi sav trud oko odgoja bio beskorisna i promašena stvar. Još znanost nije rekla zadnju riječ, što znači "bolji geni" kod društvenih bića.
Uostalom, nedavno istraživanje je pokazalo da se neke majmunice radije pare s ajmo reć društveno i emocionalno inteligentnim majmunom, a ne s "glavnim dasom". (Meni je to logično. I ja bih radije izabrala godine odgoja malog empatičara nego malog dase.)
Ali mislim da ipak biramo svog partnera prvenstveno s mišlju na naš zajednički život, ne na buduću djecu. Ako išta mislimo. Zaljubimo se, poželimo živjet zajedno, ne raziđemo se onih x puta kad smo bili na rubu, poželimo proširit našu zajednicu- i logično je da prvo mislimo na našu rođenu djecu. Pa ako to ne ide, onda gledamo kako drugačije djeca mogu ući u naš život. Mi želimo primati, davati i dijeliti - gdje je taj koji će biti sudionik toga?
Vjerujem da dobar dio zaljubljivanja možemo samopotaknuti ili samoodbaciti, tj. možemo se nabrijati na ili ohladiti prema potencijalnoj vezi. (Mm na toj teoriji zasniva nepokolebljivo uvjerenje da vjernost nije na udaru slučaja, već stvar odgovornosti.)
A kao potencijalni posvojitelji mi smo "nabrijani na" ljubav i sretnu vezu. Jedna forumašica opisala je u topicu "Djeca koja vam nisu sjela" kako se trudila naći dobru stranu djeteta koje joj nije sjelo, i postepeno je s njime ostvarila posebnu vezu. Veze su dobrim dijelom stvar htijenja.
Kad čekamo dijete koje ćemo posvojiti ne znamo o njemu ništa. Ali čuvamo u srcima i životima mjesto za njega. Kad dijete dođe to će ga mjesto obuhvatiti, prilagodit se njegovom obliku.
Uostalom, kad se beba treba roditi, kakva će biti? Fascinirana sam bezbrojnim mogućnostima različite djece od istih roditelja.