Strpljenja!
Mislila sam da ćemo godinama čekati naše malo Zlato. A poziv za nju je uslijedio u jako kratkom roku nakon što smo odaslali molbe. Brojali smo sekunde dok je nismo mogli povesti doma.
Poslije (i u toku posvojenja naše kćeri) su nas zvali za još neku dječicu. Ne znači da bi ih dobili, ali barem smo bili u krugu "razmatranja". Mislim da je i to puno, i pokazuje da se nešto dešava.
Često se uhvatim u razmišljanju što bi bilo da im nismo rekli odmah da već imamo K., nego se pojavili na razgovoru i rekli kako smo zainteresirani za to drugo dijete. Al.. prošla baba s kolačima..
Stvarno mislim da naša posvojena dječica dobiju obitelji baš stvorene za njih. Mi, da smo mogli "crtati" ne bi uspjeli zamisliti i poželjeti dijete kakvo smo dobili. Iz dana u dan uživamo u njoj.. i divimo se. Meni je to prekrasno kad MM i ja zaustavimo pogled na njoj, pa se pogledamo međusobno i nasmješimo, a na licima nam treperi osmjeh tipa "savršena je.. i TOLIKO naša.."..
To je nešto što se isplati čekati, i za što se isplati boriti, zivkati, biti dosadan...