I nas su, kao i emanuel, s raznih strana plašili da je dijete nemoguće posvojiti bez veze. Čuli smo upravo grozne priče, neću ih prenositi, zbog kojih smo se silno uzrujavali i žestili unaprijed.
Međutim, odlučili smo da nećemo ni pokušavati pronaći vezu. Neki su nam savjetovali češće ići u dom za nezbrinutu djecu, ostvariti kontakt s osobljem i nadati se da će nam najaviti kad će neko dijete biti za posvojenje, i možda reći koju dobru riječ za nas ljudima u centru koji o tome odlučuju. Ni to nismo htjeli. Meni se činilo nemogućim odlaziti među tu djecu i izlagati sebe i njih pojačavanju želje da imamo jedni druge, a bez stvarne nade da će se to i desiti.
Priznajem, da se godinu ili dvije nije baš ništa dešavalo, možda bismo razmotrili i tu opciju.

Tako, kad su nas nazvali iz ona dva centra, nismo nikad ni čuli za njih, a ni oni za nas, sve do našeg pisma. U razgovoru sa soc. radnicama u oba centra stekli smo dojam da se doista trude toj djeci pronaći što bolji dom. (Za razliku od one jedne s kojom smo razgovarali telefonom, koja je imala bolesnu djecu pod svojom brigom, ali nije se aktivno trudila naći nešto za njih. Ponekad si mislim da je možda do tad već bila obeshrabrena bezuspješnim pokušajima, ali ipak...)

Znate, tih prvih nekoliko tjedana, dok smo dobivali samo negativne odgovore i ona dva-tri o mogućnosti posvojenja djece s posebnim potrebama, to nam se razdoblje činilo predugo. Ali s vremenom su uslijedili i drugi pozivi ili informacije o djeci za posvojenje (od godine dana starosti na dalje) i stizali su još mjesecima. Ja ne kažem da bi nas bilo koji od tih centara izabrao, ali nekako mi se čini da je tih poziva bilo više nego što sad čujem od vas.
Uvijek smo se pitali je li to bilo zato što smo napisali vrlo kratko i slatko pismo, koje se ljudima u centrima svidjelo, ili zato što smo naveli da smo spremni posvojiti dijete do 10 godina. Paradoksalno, ali mislim da nas je naša spremnost da posvojimo veće dijete učinila na neki način zanimljivijima čak i onim centrima koji su imali manju djecu.

I još želim reći da je četvero djece čije smo priče upoznali na ta naša dva razgovora taknulo moje srce upravo onako kako sam unaprijed i mislila, i zbog čega nikako nisam htjela ići po domovima i upoznavati djecu. Sve ovo vrijeme često mislim na njih i molim se da im je dobro.

Šaljem vam svima puno i želim da što prije ostvarite svoje snove.