kao što sam neć na pisao, u subotu u jutro nešto prije 8 otišli smo po limača. Teta mu je spakirala neke njegove stvari, objasnila nam kada i kaj jede, kada ide na spavanje i sl.
Vožnja je protekla mirno, sjedio je u AS sa MŽ( nije ona bila u As, već na zadnjem sicu sa njim) i promatrao svijet oko sebe, aute, drveće.
Kad smo konačno stigli, unjeli ga u stan, složio je neku grimasu i počeo plakati.I to je trajalo nekih dobrih pola sata, jednostavno ga sa ničim nismo mogli utješiti, samo je stajao i plakao.Kad se konačno smirio. počeo je polako i nesigurno promatrati novu okolinu i sve ovo što ga okružuje. Za jelo također nije bio zainteresiran, a kad je došlo vrijeme spavanja, i kad smo ga stavili u kinderbad-opet je počeo plakati, tako da smo na kraju svo troje legli na krevet, i tada je uspio zaspati.
Kad se probudio, bio je ko novi limač, prvo je došao u kuhinju i tražio papati, kasnije je počeo razgledavati i dirati sve stvari u stanu (jedini problem je što on ne zna kaj znači riječ NE ili to se ne smije dirati, tako da smo ostali bez keramičke figurice, koja je završila na podu u 1000 komadića).
Ne znam koliko trogodišnjaci pričaju ali naš limač zna dosta riječi, ali ne zna složiti rečenicu, tako da su njegove rečenice nama jako fascinantne i zanimljive, al moram se malo pohvaliti-ono što mi je bilo preslatko za čuti bila je njegova izjava MŽ " Ti moja mama", a kad nešto želi primi mene za ruku i kaže " tata, to....i uperi prstičem". Prihvatio je nove riječi "mama i tata" u svom riječniku, al vjerujem da će morati proči malo vremena dok shvati njihovo značenje.
Sve u svemu bilo je to jedno zanimljivo druženje.
Još puno toga moramo jedni o drugima naučiti, al siguran sam u to da je ovo privikavanje, tj. povremenno druženje u našem stanu, puno bolje za djete, nego kad ga se odmah odvede iz doma ili udomitelja i stavi u novu sredinu. Mislim da djeci treba vremena da se naviknu na nešto novo.


pahuljičica je napisala:
Tata, tvoj avatar.... jel to limač?
je limač je