Sva testiranja koja su bila potrebna, provedena su tamo gdje su i kakva su trebala biti kako bi bili sigurni u to što konzumiramo.

Očito je problem u doživljavanju motiva, no naš je bio pomoći sebi i svojoj obitelji tj. raznim zdravstvenim stanjima, sve ostalo je posljedica nekih vrlo pozitivnih rezultata.
No sad se već polako pitam, zar je tako teško zamisliti da postoje još ljudi koji iskreno žele pomoći drugim ljudima?
Davnih dana sam samo pisala o postojanju otopine, te o djelovanju i našim iskustvim, u jednom sasvim drugom kutku interneta, na zamolbu.

Po svemu sudeći, bilo bi logično da sam tada na tome i stala, jer još stara narodna veli ponešto o tome.
I koliko god nas učili da si ljudi međusobno trebaju biti ljudi, to izgleda ponekad popirima neko sasvim drugo značenje.

To što jedan srpski proizvođač ima u popisu svojih,nazovimo ih certifikata, između ostalog i nekakvo analitčko izvješće izdano od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Službe za zdravstvenu ekoglogiju, je jedan od pokazatelja čemu i što služe ti brojevi.

Prosječan čovjek ne zna niti kakvi su to brojevi, niti čemu služe.
Jednostavno je sretan da je nekakav legitimni zavod izdao nekakvo izvješće, a o čemu se tu točno radi - nemoguće je znati dok se ne pročita.
Istu paralelu je moguće povući kroz mnoge stvari...

Prilikom odobravanja nekog dodatka prehrani tj. novog proizvoda ne kontrolira se postoji li određeni element, nego da li je njegovo postojanje u granicama koje su dozvoljene.

Ne znam možel li se gore navedena činjenica uopće više pojednostavniti, no možda se još netko sjeća Pravilnika s prethodne stranice o o toksinima, metalima, metaloidima te drugim štetnim tvarima te dozvoljenim količinama koje se mogu nalaziti u hrani.
Oni egzistiraju kao fakt i zar se nitko od vas zabrinutih ne pita ništa u vezi toga?
Ako se istovremeno milioni ljudi diljem svijeta oglašavaju sa svojim pričama o promjenama ovih ili onih zdravstvenih i drugih stanja i to za nešto što ne proizvodi konzorcij u koji npr. spada proizvođač većine dječjih kozmetičkih proizvoda (jer onda je to valjda znak da je b.o.), nije osobito teško jednostavnom logikom zaključiti da je kao i obično - najjednostavniji i najtočniji odgovor upravu tu, na očigled.

Pitate se zašto se masovno ne proizvodi tj. zašto ga u toj količini da pomogne svjetskom čovječanstvu ne proizdvodi netko od velikih proizvođača? Odgovor je - ekonomija.
Ako nešto ne posjedujete kao patent, onda nemate ekskluzivu. Slijedom toga nemate niti kontrolu, priljev, a također i sve ono što već imate patentirano i zaštićeno, velikim djelom postaje nepotrebno.

Jedan odličan američki lječnik (legitiman) je napisao jednako tako odličnu knjigu. Poanta je u nizu koji ide otprilike ovako:
nakon što se pojave problemi s npr. srcem, dobivate lijek
no on iako sanira prvi problem, uzrokuje slijedeća dva nova
koji opet zahtjevaju saniranje, pa se od jedne tablete uskoro nađete s šakom i to više puta dnevno.
Jednostavna matematika?

Peptoran ili domaća rakija?
Limun ili vitamini u tableticama?

Molim da pokušate doživjeti, da ono o čemu pišem, je poticaj da sami krenete dalje razmišljati i istraživati.
Znam da je to slijed događaja kada se ljudi već razbole, isprobaju sve što je bilo moguće i tek kad dođu do zida, krenu tražiti neka prirodnija i logičnija riješenja. No možda i među još time ne dohvaćenima, postoje oni koji misle unaprijed.

U cijeloj ovoj priči ja zaista ništa ne tvrdim. Osim onoga čemu sam svjedočila u nekom obliku. Upravo zato jer smatram da svi vi i vaše obitelji zaslužujete barem informaciju da je nekome, nešto, za nešto pomoglo ili odmoglo, kako biste imali makar osnovni pojam za daljnje istraživanje.

Slijedeće je potrebno shvatiti kao priče, crtice, nikako ne kao medicinski savjet, uputu da izbjegnete ili zaobiđete, zanemarite ili ignorirate svoj liječnika - da ne bi opet krenulo u krivom pravcu...

Javila se je žena čija kćer je mjesecima lječila gljivice na nogama. Bezuspješno. Na kraju je počela brati ljekovite biljke i raditi obloge.
Gljivice su se povukle, no ostali su ružni ožiljci.
Nešto što možemo nazvati xy je pomoglo da ožiljci nestanu u potunosti nakon par dana.

Javila se je žena s pitanjem pomaže li xy kod gljivica na nogama jer je jedina posljedica dosadašnjeg lječenja oštećenje jetre?!

Javio se je čovjek čiji je otac šećeraš i kojem od ničega do sada rane na nogama nisu prolazile i zacjeljivale. Rezultati su se počeli pojavljivati već nakon par dana apliciranja xy proizvoda.

Javila se majka čije djete ima neindetitficirani osip koji ne prolazi već mjesecima...

Suosjećate li s tim ljudima? Da ste na njihovom mjestu, da li biste željeli pomoć? Ili ako posjedujete informaciju da bi im nešto moglo pomoći (i pritom bez štetnih posljedica) da li biste je podjelili?
Ili biste jednostavno okrenuli leđa i zatvorili se u svoj svijet, pustivši pritom druge da se sami bore sa svojim problemima i pritom čak i na molbu uskratili pomoć?