Hmmmm, ja bih pred koju godinu spremno potpisala tateka, da u medjuvremeno nisam saznala da mi se djeca zovu po apostolima, a takomimlijekauprahu i po svecima.
Naime, kad sam bila prvi put trudna jedno duze vrijeme sam nagovarala mm-a da se dogovorimo oko imena. I ti su razgovori uglavnom tekli slicno ko i oni od clumsy_mom...
---
Ja bi da se zove Rok.
Susjedov mali se tako zove, ne moze.
Pa sta onda?
Ne svidja mi se.
Jel moze Marin?
To mi je ujac....
A Dino?
I to mi je ujac...
Hebo vas tolko vas ima da ste sva dobra imena potrosili....
A Sven?
Jel Vatt? (... mm je pusco tekno u KSET-u prije 10 godina...)
---
Njegov caca je naravno ocekivao da ce se mali zvat ko on. Reko, u tom slucaju, ja cu ga zvat Tuna. To je muzu bilo dovoljno da izbaci ime totalno iz razmatranja ikad i zauvijek. Naime to mi je bivsi, dugogodisnji...

I tako je sveki osto uskracen, buahahahaha...
Uglavnom kad mi je dosadilo, jedno jutro sam sjela u krevetu i rekla, znam! Mali ce se zvati Nebojša.
Nakon :shock: smo se dogovorili da bude Andrija i to je fakat bilo jedino ime koje je u tom trenutnku bilo prihvatljivo i meni i njemu.
Kad sam bila trudno drugi puta, imala sam spremno zensko ime. Maša.
I za svaki slucaj imali smo i Bartola. Ali kad sam rodila decka, Andrija je inzistirao da se brat zove Lovro. :? Nismo se otimali.
Kad sam bila treci put trudna, opet sam imala spremno zensko ime. Lara.
A onda se opet rodio decko. Pa smo u rodilistu prosli cijelu abecedu. Krenuli smo od A i kad smo dosli do V, kaze mm, ma nek bude Vid, kad smo u takoitako u Rijeci.
Uglavnom, imena smo davali potrenutnoj inspiraciji i stanju duha i tijela. Tek kasnije bi saznali simboliku koju ime nosi.