Postavljanje granica - prerano?

[bumbarica_hana]

Mene konkretno zanima kada prestaje biti prerano za prvo odlučno NE?

Nisam pristalica popustljivog odgoja i odgojena sam relativno strogo, ali svjesna sam načina na koji me takav odgoj ograničio u mom razvoju, pa me muče dvojbe oko odgoja naše bumbarice. Vjerujem da "tamo negdje" postoji način da se dijete kvalitetno odgoji odlučnim i čvrstim stavovima, ali i sa puno ljubavi.

H ima 4,5 mj, vrlo je društvena beba, komunicira sa našim sugovornicima vrlo živahno, uvijek reagira velikim zanimanjem za događaje oko nje, ne voli biti sama i rijetko je sama.

Npr:
Na kuhinjskom stolu imamo onu ljuljalicu/ležaljkicu kako bi mogla biti sa nama kada smo duže vrijeme u kuhinji.
Ja ručam, ne odugovlačim. Ona je suha, sita, podrignuta, smiješak na usnama, omiljena igračka u rukama... I onda počinje cendranje.
Treba mi ravno 10 minuta da "apsorbiram" cijeli ručak, sa desertom, ali mi ne da niti toliko. Cendra sve-u-16 i ubrzo plače.
Srce kaže "j... ručak, i tak trebam smršavit, a ona bi se mazila/nosala/igrala", a razum kaže "jesam mama, ali sam i čovjek koji treba barem tih 10 min mira".

Moja šogorica pak, bez svoje malecke (1,5 god) ne može niti na wc. To nikako ne želim da mi se dogodi.
Ja za sada vičem iz kupaonice "Hana, tu je mama, piiiškiiiim!!!"
Vrata od stana nisu tapecirana, pa svi u haustoru znaju da "mama piški".

Kada, prema vašem mišljenju, prestaje biti prerano za postavljanje granica?

[fegusti]

nema ti za to univerzalnog odgovora.
u konkretnom slučaju ja bih jela i pričala joj, a ako je to ne umiri uzela bih je.
još je malecka.

[Anemona]

nema ti za to univerzalnog odgovora.
u konkretnom slučaju ja bih jela i pričala joj, a ako je to ne umiri uzela bih je.
još je malecka.

X
Meni je sve to prerano. Čisto ovaj primjer s ručkom, moj maleni ima 2 godine i 3 mjeseca, pa ne očekujem od njega da bez prigovora sjedi i čeka da mama ruča jer je gladna. Jest da bih to ja voljela , ali mislim da je najmnormalnije da negoduju zbog takvih stvari. I nekako sam to prihvatila.
Dobro, očito nisam kompetentna da dajem savjete o "čvršćem odgoju" (izgleda da moj nije takav) , ali budu se javile cure koje znaju nešto o tome.

Vjerujem da "tamo negdje" postoji način da se dijete kvalitetno odgoji odlučnim i čvrstim stavovima, ali i sa puno ljubavi.

I ja vjerujem da postoji, ali nisam nikad do tog došla.

[Sirius Black]

Ja isto ko Anemona. Moja cura ima za mjesec dana 2 godine i još uvijek ne može pričekati da se ja najedem, pogotovo kad dođem s posla. Obaram rekorde u brzom jedenju, jer me počne vući za ruku i koliko god joj objašnjavamo da moram jesti i mm joj pokušava zaokupiti pažnju, ona plače jer hoće mamu a meni ju je žao odbiti.
Vidim da je s vremenom sve razumnija, pa će i to proći. A kod tak male bebe nikad ne znaš kaj joj smeta i zakaj plače, ja bi ju isto probala smiriti, a uzela bih je van ako ne bi uspjelo

[enchi]

Da, postavljanje granica - prerano, definitivno!

Jasno mi je i iz vlastitog iskustva da bebe znaju biti zahtjevne i muka mi je bilo kada sam čula/vidjela bebu starosti kao moja da se sama uspavljuje/zabavlja ili što već...

Kada mi je bilo teško i naporno, kao npr. u slučaju koji ti opisuješ ponavljala sam si da ona to ne radi kako bi mene maltretirala već želi moju pažnju i blizinu, što je skroz razumljivo!

I da, ja još uvijek najčešće ne idem bez svoje na wc! Pa kaj?! Edukativno je to za nju!

[Sirius Black]

I da, ja još uvijek najčešće ne idem bez svoje na wc! Pa kaj?! Edukativno je to za nju!

Mi isto, ja na wc-u a ona na kahlici. Lakše joj je kakati kad vidi da ja radim isto

[Matilda]

Prije prve godine stvarno su premali za postavljanje granica. Ja sam počela s objašnjavanjem tek negdje s godinu i pol, počeo je smislenije pričati i kužiti što mu kažem.
Pokušaj pojesti obrok dok ona spava.

[cherry]

e, bome, ne bih se složila
ako je dijete namireno u svojim potrebama i ti si kraj njega
(a ne govorimo o pravom plaču, već nekom kenjkanju, cendruckanju)
mislim da možeš, štoviše moraš odraditi te svoje fiziološke potrebe uz nježno javljanje djetetu da 'mama to i to i da će ga sad dignuti'
prema tvom opisu radiš sasvim ok
pa što to znači da sa zahtjevnijom djecom ne bi po 10 sati išla na wc?

[enchi]

pa što to znači da sa zahtjevnijom djecom ne bi po 10 sati išla na wc?

Ja sam jako osjetljiva po pitanju redovitih odlazaka na wc tako da moram ići često i ide ona samnom, naravno, kada želi!

[enchi]

pa što to znači da sa zahtjevnijom djecom ne bi po 10 sati išla na wc?

Ja sam jako osjetljiva po pitanju redovitih odlazaka na wc tako da moram ići često i ide ona samnom, naravno, kada želi!

[Anemona]

e, bome, ne bih se složila
ako je dijete namireno u svojim potrebama i ti si kraj njega
(a ne govorimo o pravom plaču, već nekom kenjkanju, cendruckanju)
mislim da možeš, štoviše moraš odraditi te svoje fiziološke potrebe uz nježno javljanje djetetu da 'mama to i to i da će ga sad dignuti'
prema tvom opisu radiš sasvim ok
pa što to znači da sa zahtjevnijom djecom ne bi po 10 sati išla na wc?

NE, to ne znači da ne ideš na WC 10 sati, nego znači da ne očekuješ da dok si ti na WC - u dijete zadovoljno pjevuši na sigurnom, nego postoje vrlo velike šanse da cendra i da je nezadovoljno jer ne vidi mamu.
A ako ne želiš da cendra ili plače dok si na WC - u uzmeš dijete sa sobom.

[Matilda]

Pa niste na WC-u pola sata.

J sam često po kući nosila u slingu dok je bio mali, pa i na wc. Sad i ne kuži kad odem.

[(maša)]

još je premala za postavljanje granica...ona ne cendra iz zlobe da ti upropasti ručak..

ja sam 12 mj jela sa malcem na krilu (u početku je on dojio ja jedem) poslje je samo morao sjedit kod mene...i onda je sam od sebe odlučio da će on sjediti kao i mi na stolici i otad sjedi sam i jede..

ni sad ne postavljam granice ako on traži pažnju, maženje i sl..hoće samnom na wc..
al postavljene su za stvari koje ne smije, koje su opasne za njega...

[cherry]

svi smo nosili dijete sa sobom na wc
(ili je to moja percepcija )

ono što sam pokušala reći jest da je nemoguće izbjeći pokoje bebino cendranje i negodovanje (ne govorim plač )
i da ne mislim da nam je to zadaća


sad me već zamišljate kako puštam djecu da vrište dok ja čitam na wc-u

[Zdenka2]

Prije prve godine stvarno su premali za postavljanje granica. Ja sam počela s objašnjavanjem tek negdje s godinu i pol, počeo je smislenije pričati i kužiti što mu kažem.
Pokušaj pojesti obrok dok ona spava.

YX. U toj dobi nije važno postavljanje granica nego upravo suprotno: odgovaranje na potrebe djeteta kako bi se uspostavila povezanost. Uz malo umješnosti to se da uskladiti i sa svojim potrebama. Možda da tih 10 min dijete zabavlja netko drugi?

[franica]

Ja bih se osvrnula na primjer s ručanjem. Ne možemo isto očekivati od djeteta koje ima 4 mj., 2 ili 5 godina. Kad su moji imali par mjeseci jela sam ili kad su spavali (u krevetu ili meni na ramenu) ili kad bi bili budni i s nečim se zabavljali, a kad su počeli cendrati ja bi ih uzela i nastavila jesti s djetetom u krilu, a ako ni to nije palilo prekidala bih jelo.
Sada mala sa skoro dvije godine kuži da idem ručati. Kada se njoj više ne sjedi za stolom da mi pravi društvo, ja joj kažem "mama ima još malo na tanjuru i kada završim idemo...." Obično mi tad pogleda u tanjur i kaže "još malo". Ako je nestrpljiva posjednem je u krilo i završim ručak. A recimo sin od 5g. me više ne "odvlači" od stola nego samo kaže "Mama kad završiš onda ću ti pokazati što sam napravio".
Mislim da moramo uskladiti dječje potrebe u određenoj životnoj dobi i svoja očekivanja.
Dijetetu od 4 mjeseca je sasvim svejedno da li mama jede, piški, gleda tv ili piše magistarski rad.

[Anemona]

Ja bih se osvrnula na primjer s ručanjem. Ne možemo isto očekivati od djeteta koje ima 4 mj., 2 ili 5 godina. Kad su moji imali par mjeseci jela sam ili kad su spavali (u krevetu ili meni na ramenu) ili kad bi bili budni i s nečim se zabavljali, a kad su počeli cendrati ja bi ih uzela i nastavila jesti s djetetom u krilu, a ako ni to nije palilo prekidala bih jelo.
Sada mala sa skoro dvije godine kuži da idem ručati. Kada se njoj više ne sjedi za stolom da mi pravi društvo, ja joj kažem "mama ima još malo na tanjuru i kada završim idemo...." Obično mi tad pogleda u tanjur i kaže "još malo". Ako je nestrpljiva posjednem je u krilo i završim ručak. A recimo sin od 5g. me više ne "odvlači" od stola nego samo kaže "Mama kad završiš onda ću ti pokazati što sam napravio".
Mislim da moramo uskladiti dječje potrebe u određenoj životnoj dobi i svoja očekivanja.
Dijetetu od 4 mjeseca je sasvim svejedno da li mama jede, piški, gleda tv ili piše magistarski rad.

Pun pogodak!

[Smajlić]

samo da se osvrnem na to ručanje - meni je apsolutno najnormalnija stvar da ne jedem ko čovjek, da se dignem 15 puta sa stola dok jedem ili poručam s nogu.
Kod nas je uopće vrlo rijetko slučaj da sad svi zajeno sjednemo za stol i poručamo. I uopće se ne opterećujem time.

[Anci]

samo da se osvrnem na to ručanje - meni je apsolutno najnormalnija stvar da ne jedem ko čovjek, da se dignem 15 puta sa stola dok jedem ili poručam s nogu.
Kod nas je uopće vrlo rijetko slučaj da sad svi zajeno sjednemo za stol i poručamo. I uopće se ne opterećujem time.

Čini mi se da sam ja jako razmažena, odnosno jako VRP.
Hoću reći, trudim se naučiti ih da imam pravo na par minuta mira: jesti i popiti kavu.
Onda sam njihova.

Ako vama paše, ok. Ja ne unosim reda u puno stvari, al ovo mi je jako važno

[Joe]

samo da se osvrnem na to ručanje - meni je apsolutno najnormalnija stvar da ne jedem ko čovjek, da se dignem 15 puta sa stola dok jedem ili poručam s nogu.
Kod nas je uopće vrlo rijetko slučaj da sad svi zajeno sjednemo za stol i poručamo. I uopće se ne opterećujem time.

Čini mi se da sam ja jako razmažena, odnosno jako VRP.
Hoću reći, trudim se naučiti ih da imam pravo na par minuta mira: jesti i popiti kavu.
Onda sam njihova.

Ako vama paše, ok. Ja ne unosim reda u puno stvari, al ovo mi je jako važno

x

i oni to poštuju, kad vide da mislim ozbiljno.

naravno, drugačija je situacija kad imaš sasvim malu bebu.

[Mirtica]

Prikopčaj malu na sisu i jedi
Uskoro će doći vrijeme dohrane pa ćete jesti zajedno.
Čim je J počeo samostalno i čvrsto sjediti, počeli smo zajedno jesti. On u hranilici odmah do mene. Sad nam se i T pridruži. Ona na sisi, držim ju lijevom rukom, a desnom jedan zalogaj J pa jedan zalogaj mami. I tako u krug.
Kažu da je za djecu jako važno da jedu za obiteljskim stolom sa roditeljima. možda sam ja to malo preozbiljno shvatila

[alga]

svi smo nosili dijete sa sobom na wc
:

[apricot]

jedina "postavljanja granica" u ranoj dobi su ona koja se odnose na sprječavanje ozljeda: diranje utičnica, pentranje na prozor, otvaranje ladica s noževima...

ostalo... može.
ok, neću ga gladiti po glavi ako prolije čašu s vodom, ali to ipak pokušavam shvatiti kao njegovo učenje i ne zabranjujem.

[bumbarica_hana]

Bože dragi, kada vidim sve vaše odgovore vidim koliko sam kruta u pristupu roditeljstvu. Morat ću prilično olabaviti.
Ja sam, čini mi se, od onih kojima nježno majčinstvo ne ide urođeno, prirodno i instinktivno. Nekako kao da se stalno ponašam "by the book". Otuda sve te dvojbe valjda.

Ipak, znam što ne želim, a to je dijete koje hvata plač, strah ili panika kada mu nisam u vidokrugu. A takvih ima u obitelji i svi su bili sa mamama neprekidno do 2-3 godine. Čak se niti igrali nisu sami. Ono, za stol pa crtanje dok kuhaš ili na pod sa igračkama. Kako se samo nećakinja (2 g) uzruja kada ostane sa bakom (sa kojom živi) i nama u sobi, a mama ode u drugu sobu po nešto. Vrišti i trči za njom, lupa po vratima, plače neutješno.


Da li stalna prisutnost mame stvara ovisnost o majci? Ometa li takav odnos razvoj djetetove samostalnosti i samodostatnosti?

Naravno, mi smo još premali da bi o tome razmišljali u praktičnom smislu... Ipak, pitam se kako spriječiti, da ne bih trebala liječiti (što je, kažu, puno teže).

[apricot]

ne moraš ti "olabaviti"
niti jedan pristup nije loš, samo je drugačiji od drugoga.

[Matilda]

Ne bih rekla da stalna prisutnost majke stvara ovisnost.
To ovisi o djetetu, a i o mami.

Ja sam odlučila prve tri godine biti s djecom doma. Stalno sam s njima, ali kad ih treba netko drugi čuvati, cijeli dan ili čak i preko noći, nikad nisu plakali za mnom. Imam osjećaj da što se više bavim s njima, da u trenutku kad trebam otići, puštaju me bez problema.

[erina]

Da li stalna prisutnost mame stvara ovisnost o majci? Ometa li takav odnos razvoj djetetove samostalnosti i samodostatnosti?

Apsolutno ne...ja bi rekla da stalna prisutnost stvara djetetu sigurnost, ne ovisnost. Ja sam s N bila do njene 2. godine doma, MM je radio puno pa smo po cijeli dan bile same nas dvije. Gdje sam ja tu bi bila i ona, najavila bi ako trebam napustiti prostoriju gdje je ona i javlja joj što radim da se brzo vraćam ako bi ona zazvala, nisam se nikada iskradala od nje ako bi negdje morala ići i ona je imala apsolutno povjerenje u mene ako odem da ću se sigurno vratiti. Naravno da tu i sam karakter djeteta igra veliku ulogu ali mislim da je jako bitno zadobiti i sačuvati djetetovo povjerenje.
Tvoja mrva je zaista premala da bi joj se postavljale granice, sad si joj najviše potrebna i budi uz nju sada da bi te ona kasnije lakše pustila
Ja sam N počela postavljati granice s oko 10 mjeseci kad je postala mobilnija po podu i kad je reagirala na NE a to je obično bilo u situacijama koje ugrožavaju njenu sigurnost.

[erina]

Stalno sam s njima, ali kad ih treba netko drugi čuvati, cijeli dan ili čak i preko noći, nikad nisu plakali za mnom. Imam osjećaj da što se više bavim s njima, da u trenutku kad trebam otići, puštaju me bez problema.

Potpisujem da ne nadopisujem

[betty blue]

Ja za sada vičem iz kupaonice "Hana, tu je mama, piiiškiiiim!!!"
Vrata od stana nisu tapecirana, pa svi u haustoru znaju da "mama piški".

ovako isto moji susjedi znaju kad kakam

ja svom sinu još ne postavljam granice, mislim da još nema smisla
mislim, kako da mu objasnim da mama treba i ručak skuhat? ako ne ide ne ide
ne voli kolica? ok, idemo se nosati... i onda se nosamo i nosamo i 4 mjeseca se nosamo i danas ga spustim u kolica i napravim krug od sat vremena i on miruje u kolicima :shock: nisam mogla sebi doć!

moja pokojna baba je uvijek govorila "pusti ga, nadoće"

[Ms. Mar]

moja pokojna baba je uvijek govorila "pusti ga, nadoće"

Ovo mi je super. Evo, mom B su sad kolica super fora, a kao beba je mislio da je to neka sporopokretna sprava za mučenje. Danas ga vučem na WC sa sobom (jer mi se nekad tako čini sigurnije), on se ne da, pa mu svakakve zanimacije dajem u kupaoni ne bi li se zadržao par minuta. A ne tako davno je bio jako zahvalan i počašćen kad sam ga držala na rukama sjedeći na WC-u.
bumbarica_hana, pitaš se da li slušati srce ili razum. U mom slučaju se srce svaki put pokazalo kao nepogrešivo. I sve mi se više čini da nije vrijedno misliti o tome što će biti jednom kasnije. A ono što konkretno pitaš - prvo odlučno ne, ja mislim da treba čekati prvu potencijalnu opasnost.

[Trina]

samo da se osvrnem na to ručanje - meni je apsolutno najnormalnija stvar da ne jedem ko čovjek, da se dignem 15 puta sa stola dok jedem ili poručam s nogu.
Kod nas je uopće vrlo rijetko slučaj da sad svi zajeno sjednemo za stol i poručamo. I uopće se ne opterećujem time.

Čini mi se da sam ja jako razmažena, odnosno jako VRP.
Hoću reći, trudim se naučiti ih da imam pravo na par minuta mira: jesti i popiti kavu.
Onda sam njihova.

Ako vama paše, ok. Ja ne unosim reda u puno stvari, al ovo mi je jako važno

Isto ovako. ja ručam u miru i ne dižem se (više) sto puta u minuti. Nije me briga jel ko žedan, treba li mu ovo, ono..ne zanima me. Isto tako i dok pijem kavu i dok sam na wc-u. To su za mene najosnovnije i najbanalnije stvari na koje imam pravo a dugo vremena nisam ni to mogla (uostalom i spavanje je bio luksuz koji par godina nisam mogla priuštiti).

[stray_cat]

ja sam ne jednom jela tek kad bi se mats vratio a i tad se dogadjalo da mi mali visi na cici a mats me hrani

bebe naime komuniciraju plakanjem, pa ti na taj nacin veli da nesto treba. ti si toj bebi centar svijeta, bilo bi zabrinjavajuce da te trazi. kod sisavaca su inace klinci non stop oko mame, samo ljudi eksperimentiraju sa separiranjem dece od mame (pa se poslje ljudi cude kad imaju problema sa povezivanjem sa drugim ljudima kasnije u zvotu)

ako beba ne reagira na tebe to je u biti jedan od zabrinjavajucih faktora

[stray_cat]

Bože dragi, kada vidim sve vaše odgovore vidim koliko sam kruta u pristupu roditeljstvu. Morat ću prilično olabaviti.
Ja sam, čini mi se, od onih kojima nježno majčinstvo ne ide urođeno, prirodno i instinktivno. Nekako kao da se stalno ponašam "by the book". Otuda sve te dvojbe valjda.

Ipak, znam što ne želim, a to je dijete koje hvata plač, strah ili panika kada mu nisam u vidokrugu. A takvih ima u obitelji i svi su bili sa mamama neprekidno do 2-3 godine. Čak se niti igrali nisu sami. Ono, za stol pa crtanje dok kuhaš ili na pod sa igračkama. Kako se samo nećakinja (2 g) uzruja kada ostane sa bakom (sa kojom živi) i nama u sobi, a mama ode u drugu sobu po nešto. Vrišti i trči za njom, lupa po vratima, plače neutješno.


Da li stalna prisutnost mame stvara ovisnost o majci? Ometa li takav odnos razvoj djetetove samostalnosti i samodostatnosti?

Naravno, mi smo još premali da bi o tome razmišljali u praktičnom smislu... Ipak, pitam se kako spriječiti, da ne bih trebala liječiti (što je, kažu, puno teže).

moguce je da trazis vrijeme i prostor za sebe ako si premorena (i fizicki i emocionalno)

koliko ja znam tjeranjem djeteta od sebe (grubo receno) ne stvaras samostalnost nego otudjenost

sto vise klinci koji su povezani sa roditeljima (bitan je i tata) su hrabriji i samostalniji jer imaju sigurnu luku i znaju da se uvijek mogu na nekog osloniti

[Smajlić]

ne moraš ti "olabaviti"
niti jedan pristup nije loš, samo je drugačiji od drugoga.

Slažem se!
još samo da nakratko objasnim, isti pristup kakav imam sa sinom imala sam i sa kćerkom. I dok je ona bila u toj dobi, nisam ručala u miru. Kako je bivala starija, jednostavno se dogodilo samo od sebe, da nije ništa tražila dok mama ili tata ručaju. Ako nije ručala sa nama, našla si je druge akivnosti, ali nas nije prekidala u ručku.
Sad je samo naš sin "ručkobrejker".

[Mirtica]

Bože dragi, kada vidim sve vaše odgovore vidim koliko sam kruta u pristupu roditeljstvu. Morat ću prilično olabaviti.
Ja sam, čini mi se, od onih kojima nježno majčinstvo ne ide urođeno, prirodno i instinktivno. Nekako kao da se stalno ponašam "by the book". Otuda sve te dvojbe valjda.

Ipak, znam što ne želim, a to je dijete koje hvata plač, strah ili panika kada mu nisam u vidokrugu. A takvih ima u obitelji i svi su bili sa mamama neprekidno do 2-3 godine. Čak se niti igrali nisu sami. Ono, za stol pa crtanje dok kuhaš ili na pod sa igračkama. Kako se samo nećakinja (2 g) uzruja kada ostane sa bakom (sa kojom živi) i nama u sobi, a mama ode u drugu sobu po nešto. Vrišti i trči za njom, lupa po vratima, plače neutješno.


Da li stalna prisutnost mame stvara ovisnost o majci? Ometa li takav odnos razvoj djetetove samostalnosti i samodostatnosti?

Naravno, mi smo još premali da bi o tome razmišljali u praktičnom smislu... Ipak, pitam se kako spriječiti, da ne bih trebala liječiti (što je, kažu, puno teže).

Moj J je po cijele dane samo sa mnom. MM puuuno radi i često ga nema i po 2 tj. I mogu ga ostaviti bez ikakvih problema s mojom sestrom ili mamom na par sati. Nikad nije plakao za mnom. To puno ovisi o karakteru dijeteta, ali i o stavu majke. Ja ne dramim oko toga. Ostavljam ga samo kad baš moram i uvijek mu kažem da mama ide i da će se vratiti i mašem mu pa-pa. On tu cijelu moju priču ne kuži, ali mi se čini da pomaže u opuštanju i mene i njega jer se spustim na njegovu razinu, gledam ga u oči i objasnim. Mislim da su to dobri temelji za ubuduće.

[Anemona]

Što se tiče WC - a mi smo imala jednu rabljenu AS, koja je imala totalno stabilno postolje (neki stariji model) i ta je služila samo za na WC. Bila je stalno usidrena u kupaoni i kad sam išla na WC, najlakše mi je bilo malog prikopčati u AS i lijepo je na sigurnom sjedio i gledao me.
Dakle, AS uvijek i svagdje.

[Sofija I Velika]

"mama piiiški" je kod mene svaki dan. Nosila sam ju sa sobom kojiput, ali mi nekako nije sigurno, pošto ja uvijek ratujem s nekakvim urinarnim infekcijama, pa me strah nekako da će ona neš pokupit :?

Uglavnom, koliko rano je prerano, to sam se i ja pitala. I onda zaključih da ću doći ovdje da pogledam fore iskusnijih mama, ali mi se nekako čini da je ipak najbolje, kao što netko gore reče, slušati srce.

A i nadam se da će, kad mogne u svoju sjedalicu za hranjenje, sudjelovati u obiteljskim obrocima, jer joj planiram davati da se sama hrani/igra (haravno, hranom koja je prikladna za nju). A to me opet dovodi do sljedećeg. Što ako obroke shvcati kao igru? i nikad ne nauči jesti kako spada. Hm. samo sam se još dublje uvukla..

[sonata]

I ja mislim da je tvoja curka premala da joj se postavljaju granice. Tj. treba odvojiti situaciju kada dijete malo cendra i kada je zbilja nezadovoljno. Ja sam recimo znala skoknuti na wc kada se moja zaigra na baby gymu i dok bi skuzila da me nema ja sam vec skoro bila natrag. Nikada nisam odlazila dok je bila u neraspolozenju ili bi ju nosila sa sobom. Rucali smo odvojeno, pa je uvijek netko bio s njom. Kasnije kada je dobila svoju stolicu-sjedila je s nama za stolom i stavila bih joj male plasticne posudice i poklopce pa se s tim zabavljala.A sada jedemo ili skupa pa i ona jede ili kad spava jer zeli probati sve sto mi jedmo a ja joj ne zelim jos sve to dati.
Sada sa 15,5 mjeseci vidim da je vec spremna za postavljanje granica u smislu-ne to dirati jer je opasno ili nesto slicno tome. Malo se ljuti ali ju brzo prodje, tj. pokusam ju zainteresirati necim drugim.
Mislim da je u startu bitno odrediti sto ne zelimo dopustiti i toga se uvijek drzati. A isto tako za neke stvari biti fleksibilan.

[sanja77]

Mislim da je 4-5 mjeseci prerano za postavljanje granica. Pusti da ti stvari dođu prirodno. Ja sam počela sa NE oko 8 mjeseci kada je krenuo na štekere i televizore. A sad ručanje u miru... meni puste želje. Kada sam stvarno koma dam mu komadić kruha da malo ubacim u kljun.