Mi imamo NURU ( od milja ju zovemo ceca , da pojasnim Nur=svjetlost, ar. , pa bi to u našem materinjem bilo kao Svjetlana).

A zašto Nura? Pa imali smo svakakvih opcija, uglavnom za curku nam se sviđalo Tanija, Sarah. Za dečke nismo previše mozgali, kao da smo imali feeling da će biti žensko. Kako do samog poroda nisam znala da li nosim curu ili dečka, nismo se opterećivali ni imenom. Svoje drago djetešce sam prvi put vidjela tek treći dan po porodu i to kada sam se onako u obliku polumjeseca (nakon carskog) odšetala sa babinjača do pedijatrije gdje je malena ležala jer je bila nedonošče. Pozvonila sam i onako plačući zamolila da mi pokažu moju bebu. Iako nije bilo vrijeme pokazivanja beba, a ja sam mislila da ću umrijeti ako ju odmah ne vidim, sestre koje inače strepe od doktorice K., ipak su se smilovale... Taj trenutak nikada neću zaboraviti!!! Povele su me do sobe i tada je jedna donijela malu bijelu štrucu.Vidjela sam samo prelijepu glavicu sa puno crne kosice, malenu kao jabuka i lijepu kao iz bajke o Snjeguljici. I imala je svoju svjetlost!!! Tu svjetlost po kojoj je dobila i ime. Došla sam u sobu, legla na krevet, zaplakala i samo mi je u glavu došlo: Bit će NURA!!!

To je moja patetična priča, moje dijete ima ime kakvo ima i ja sam happy jer je mogla biti i Snjeguljica!

A ako Nura bude imala brata, zvati će se MAK!