Varaždin here we come!
Svako malo me netko pita: "Pa dobro, kad će tvoja priča s poroda?", a ja se osjećam skroz bedasto jer je moja priča protekla tako jednostavno i tako lako da nemam pojma što bih pisala. Zapravo, imam pojma, ali nema tu dramatike koju sam primijetila u tuđim pričama, pa mi se čini da je moj porod skroz dosadan za ispričati.
Ali eto, potaknuta RODINOM akcijom za dostojanstven porod, smućkala sam si cappuccino (da, (kršitelj koda)ov) i odlučila pokazati svim budućim rodiljama da porod može biti i lak, i jednostavan, i baš onakav kakav želite (kakve god vaše želje bile).
Hm, dakle, priča počinje odabirom rodilišta i promišljanjem što su mi prioriteti. Ukratko, želim rooming in, te da se poštuju moje želje tokom poroda vezano za medicinske intervencije, lijekove, mogućnosti kretanja i slično (tko želi duži opis, pošaljem mu svoj plan poroda). Rijeka mi se u tom momentu čini dalekom (stalno mi je u glavi Nikina priča, a njen termin bio je u skoro isto doba godine kad i moj), pa odluka pada na SD i sve pripreme idu u tom smjeru. Međutim, par tjedana prije termina tamo počinju preuređivati rađaonu: tatama je zabranjeno prisustvovanje porodu, zbog gužve mame svoje bebe ne vide i po 24 sata, porodi se ubrzavaju jer nema mjesta, a ne moram naglašavati koliko je osoblje živčano zbog svega toga. I ja znam da ne želim rađati u takvom okruženju. Nakon početnog očaja i malodušja, proučavam druge opcije i dobijem pp od TinneZ
u kojem mi predlaže Varaždinsko rodilište. Prva reakcija: kakav goddamn Varaždin, nikad čula ništa o njemu ?!? A onda krenem čitati, istraživati, pričati s curama koje su tamo rodile i shvatim: To je to! Samo 10 dana prije termina ja sam pronašla svoje rodilište, otišla ga posjetiti i obaviti jedan pregled, te se upoznati s tamošnjim "pristalicama" prirodnog poroda, dr. Jukićem i sestrom Erikom. Sad sam spokojna i čekam da krene.
...
Osvanula je prekrasna, topla i sunčana nedjelja. MM, Zara i ja odlazimo u Ribnjak na igranje i zabavljanje i uživamo kako već dugo nismo. Nakon parka stižemo doma, pa Zara i ja izmorene i sretne zaspemo u čvrstom zagrljaju. Budim se oko 15.30 jer osjećam nešto čudno - o bože, sve curi iz mene! Umirem od smijeha i zovem MM-a "Ej čovječe, puko vodenjak, idemo roditi jeeeeeeeeeeeeeeej!!!!" Dok čekamo da baka i deda dođu po Zaru, ja sam totalno high i hiperaktivna, užasno vesela, ne mogu se prestati smijati i sva se tresem od sreće (ovu sliku zadržite u glavi još neko vrijeme, jer ću takva ostati do samog izgona). Svekiji stižu, gledaju me kao da sam pala s Marsa i preuzimaju Zaru, a mi krećemo put Varaždina. U autu se obžderavam keksima jer nismo ručali, a plan nam je prvo otići u varaždinski McDonalds dobro se najesti, a onda možemo u rodilište. Eh da, ali meni u autu još jednom iscuri plodna voda, i to užasno obilno, ja sam sva mokra, a nemam ništa za presvući se (osim spavaćica) pa ipak idemo ravno u bolnicu. Važno je možda reći da cijelo ovo vrijeme nemam ama baš nikakve trudove.
Oko 18 h stižemo u rodilište i, dok čekam da se pojavi neki doktor, sestra zaprima moje papire i postavlja mi sva ona silna pitanja prilikom prijema. Na vrhu svih mojih dokumenata stoji Plan poroda (inače fotokopiran u 20 primjeraka kako bi se dijelio po rađaoni
Oko 19 h odlazim na brijanje i klizmu, ali iako sam gotova za 10 minuta, još skoro sat vremena provodim u kupaoni sms-ajući i telefonirajući, jer želim što više prolongirati to eventualno davanje dripa i dati si šansu da dođu trudovi (moram napomenuti, kupaonica je prekrasna, nova, čista i mirišljava. Ne znam koliko bih inače provela vremena u njoj).
Tada dolazi po mene primalja Vesna i vodi me u moju sobu (jer tamo nemaju predrađaone i boksove, nego lijepe sobe u kojoj si cijelo vrijeme poroda, a i ona 2 sata nakon poroda), te mi ponovo naglašava da se boji da ću dobiti drip zbog ekipe u smjeni. Uskoro stiže i MM, dobivam loptu za skakanje, i loptice za masažu i ostavljaju nas na miru. Naime, imaju hitan carski i svi se time bave (tamo su u smjeni samo 2 doktora i 2 primalje), a ja ful sretna da nas nitko ne šljivi. MM pruočava ormarić s potrepštinama za porod, i primjećuje da je sve ono što ja ne želim (sintoticin, apaurin, spasmex,...) u prvoj ladici, te se dogovaramo da će cijelo vrijeme pomno pratiti uzimaju li nešto iz te ladice. Tek oko 22 h prvo upada primalja i kaže nam da je sve objasnila doktorima i da izgleda da će me ipak pustiti prirodno, a brzo nakon nje upada i doktor. Pregleda me, ja i dalje bez trudova, otvorena samo 2 prsta. Kaže: "Vi nećete drip, jel?" "Neću" "A to će Vam onda trajati" "A dobro", kažem ja. I on odlazi. Primalja izlazi nakon njega i uputi mi pobjedonosni smješak, a ja ju u tom momentu obožavam! Ne mogu vjerovati, fakat idemo prirodno!!!
Uskoro su se svi osim primalja pokupili iz rađaone: noć je, ja sam im jedina rodilja, a neću tako brzo. I tu počinje tulum! Prigušujemo svjetla, palimo radio i baš je dobra muzika, opet umiremo od smijeha, ja skačem na lopti, plešem po sobi, super sam volje, ma ludnica nam je! Oko ponoći mi se jave prvi trudovi, ali skroz su bezveze i mi se i dalje zabavljamo. Oko 1 h stiže drugi doktor, pregleda me, ja i dalje otvorena samo 2 prsta. Kaže: "A nećete niti nešto protiv bolova, apaurin??" Ne hvala!". I ode i on. To je bilo zadnji put tokom poroda da sam vidjela doktora, idući put su se pojavili kad sam rodila. Nakon toga počinju malo jači trudovi, svake minute i traju minutu i tako sat i pol. A onda skoro pa prestaju. Ja se tada počinjem osjećati jako slabo, gladna sam, pospana i jako umorna, imam osjećaj da ću se onesvijestiti. Pozovemo primalju i pitamo bi li mi infuzija pomogla. A ona kaže da je bitno da ne dehidriram (a to neću jer cijelo vrijeme pijem vodu... i svako malo idem na wc zbog toga), da mi infuzija ne bi previše pomogla i da misli da je, obzirom na moje želje i očekivanja, bezveze da me sad pikaju, uvode kanilu i ostalo. I neizmjerno joj hvala na tome! Dakle, trudova opet baš i nema, ja odmaram na krevetu, a MM čak i zaspe sjedeći na lopti i glave naslonjene na krevet.
U 6 je smjena primalja, i moje babice se dolaze oprostiti od nas taman dok sam u gadnijem trudu, pa jedva da sam ih registrirala. Nakon njih nam se predstavljaju nove primalje i kažu da neću ja još neko vrijeme. Yeah right! 15 minuta nakon toga mene opere pravi pravcati najjači mogući trud. Pa još jedan. I samo još jedan. I kažem MM-u "Zovi ih, sad će!!!!" Babice ulaze, a s njima i sestra Erika (kao da sam samo nju čekala da dođe.
Čekali smo da pupčana vrpca prestane pulsirati, a tada su sestre ponudile MM-u da prereže pupkovinu kako smo i planirali, ali on se u zadnji čas predomislio, micek osjetljivi.
Idućih 2 sata smo Marge, MM i ja proveli zajedno u rađaoni, dojeći i mazeći se. Kad je bilo vrijeme da se preselimo na odjel, mene su posjeli u kolica, a MM je nosio Margitu na rukama do naše sobe.
Rooming in je u varaždinskom rodilištu pravi pravcati, Margita se nije odvajala od mene: pedijatrijski pregledi odvijaju se 2 puta dnevno u sobama, pred majkama; mijenjanje pelena, kupanje i eventualno prihranjivanje obavljaju se također u sobama, a ako majka želi (a ja sam željela), može sama mijenjati pelene i prati svoju bebu. Također je potpuno ok izvaditi bebu iz jastuka (Margita skoro uopće nije bila u jastuku) i spavati s bebom na krevetu. E da, ginekološka vizita sastoji se samo od gledanja charta i razgovora, nema skidanja gaća i ostalih ponižavanja. Uglavnom, ja sam uživala u našem 3-dnevnom boravku u bolnici!
Uf, kako se moja "jednostavna" priča odužila! Nadam se da vas nisam udavila!
 |
|||
Odgovori s citatom
živjele jednostavne udavne priče!
Felix prvotno napisa
zahvaljujuci dr. Blagajicu na Sv. Duhu da je moja prva reakcija bila - nikad vise. 
