moja priča o porodu u teškoj preeklamsiji
Evo da i ja napokon ispričam svoju priču. Ne želim nikoga prestrašiti, nego želim svima koji čitaju ovi naš Forum ispričati ovu priču kako bi i oni sami pazili na sebe a i na sve trudnice s kojima rade ili žive.
Moja trudnoća nastala je iz IVF-a napravljenog na poliklinici Cito. Zatrudnila sam i bila presretna kada sam saznala da nosim dva srca. Moji dugoočekivani blizanci. U početku je sve bilo super, nijedne mučnine, nikakvih bolova, pa ni velikih probadanja od rastezanja maternice… u 18.-om tj. Mi je doktor rekao da se cerviks počeo skraćivati, te da treba više mirovati. Odmah sam legla i strogo se pridržavala rečenog. U 23.-tj otvorilo mi se vanjsko ušće za prst i odlučili smo se za serklažu koja je napravljena u 25.-om tj. Nakon toga sam strogo ležala, dizala se samo u wc.
16.10. (utorak) bila sam na redovitoj kontroli Tada sam bila 31 tj trudna. Tlak je bio super 125/85, ali u mokrači malo proteina (nije bilo zabrinjavajuće), doktor me upozorio da kupim tlakomjer i mjerim tlak za svaki slučaj. Kupila sam ga odmah sutra i izmjerila 168/86, nazvala sam doktora koji je rekao da ponovim ujutro, ako ne padne da dođem. Ujutro je bio isti, odmah sam otišla kod njega,a odatle hitno u bolnicu. Dok sam tamo došla on je bio 185/100i počinje moja kalvarija, nastala u roku 24 sata.
Provela sam noć u predrađaoni i moram pohvaliti jednog krasnog doktora koji mi je jako puno pomagao tamo (dr. Delić), pregledavao me stalno, vadili su mi krv, ustanovili i da sam jako otvorena a bebica jako nisko. Pripremali su me za carski, obrijali… a onda se sve smirilo. Prenoćila sam tu a ujutro vraćena na odjel da pokušaju produžit trudnoću.
Dobijala sam lijekove, unatoč kojima je moj tlak divljao. Sestre bi me probudile usred noći i izmjerile tlak 170/100 i tako po cijeli dan. Krv su mi vadili svaki dan i čekali, CTG je bio uredan iako se meni činilo da bebe stalno spavaju i miruju. Bojala sam se za njih, nije mi tada ni padalo na pamet da sam i ja ugrožena. Tlak je divljao. Jednu noć su me ponovno odveli na intenzivnu, dole su mi stavili kateter od kojeg sam imala jake bolove, ne znam zašto, valjda zato jer su glavice obiju beba bile na samom izlazu. Molila sam da mi izvade taj kateter jer sam mokrila samostalno. Napokon su mi ga izvadili i smirila sam se. Noć sam opet provela tu i ništa, vraćena na odjel i sve ispočetka. Tlak i dalje divlja, mene počinje užasno boljeti ispod desnog rebra, sve do desnog bubrega. Uopće se nisam mogla okrenuti na bok a dizanje iz kreveta noćna mora. U dvije smjene sam to stalno ponavljala a oni su mi dali voltaren za bolove i dalje sam ležala. Više stvarno nisam mogla, bila sam psihički i fizički slomljena, a nisam htjela reći: ajde, vi mene porodite, da ne ispadne da se hoću riješiti trudnoće, a sve me bolilo. Objasnili su mi da je svaki dan bebama važan i za to sam se držala.
Jedno jutro su me ponovno odveli na intenzivnu (ne znam šta je u tom trenutku bio okidač), provela cijeli dan dole i tek navečer u 22,30 su me odlučili poroditi. Bila sam trudna puna 32+4 tjedna.
Sjećam se kroz omaglicu gomile doktora oko mene, slikavali su mi pluća, snimali srce…,tek ujutro sa shvatila da dišem pomoću maske za kisik. Nisam znala šta se desilo, nitko mi nije htio reći. Pedijatrica me izvjestila da su moje bebe žive ali da su i one na respiratoru. Slučajno sam čula da mi je plodna voda bila «kao mlijeko» i da sam jedva izvukla živu glavu. Stalno sam pitala šta se desilo i tek 3. dan na intenzivnoj saznala (od jedne krasne sestre) da uopće nisam disala nakon carskog, samo uz pomoć kisika. Shvatila sam da sam jedva preživila.
4. dan sam vraćena na odjel. Ležala sam opet, mjerili mi tlak koji naravno nije padao, sada tek znam da će mu trebati puno vremena da se stabilizira, CRP je bio visok, dobijala sam antibiotike, bojala sam se, postajala depresivna, anksiozna, ništa nisam jela. Izgubila sam 20 kg u ta 2 tjedna. Nitko mi ništa nije govorio, samo su govorili da su mi nalazi u redu da su vrijednosti u padu ali tlak nije padao. Ja sam stalno plakala, željela sam van iz bolnice, više nisam mogla. Svi koji su me zvali na mob naišli su na isključen mob jer ja uopće nisam mogla razgovarat, svi su mi čestitali a ja u teškoj depresiji. Željela sam otići privatno svom doktoru (dr Poljak) koji me stalno zvao, pružao mi podršku. Željela sam da me on pregleda, da me pregleda neki internist, odredi terapiju jer onako sam sve dublje padala u depresiju i činilo mi se da ništa ne mogu učiniti za sebe. Ako treba željela sam u psihijatra jer mi se činilo da ludim, svi sretni, čestitaju a ja ne mogu prestat plakat i stalno se vrtim u krug. Tlak se malo smiri, pa opet podivlja i tako stalno vjerovatno ovisno i o mojem psihičkom stanju toga dana.
Izašla sam napokon nakon 10 dana od poroda, odmah se javila internistici, dobila skroz drugu terapiju koju sada koristim, Bog je htio da naiđem na krasnu doktoricu koja me utješila i puno pomogla da nađem snage da se izvučem iz depresije u koju sam pala. Tlak se još nije normalizirao, čula sam da će trebati vremena a tko zna… možda i ostane povišen. Proteini su još prisutni u mokrači, ja se trudim pobijediti sve strahove, depresiju i tugu koju nosim jer su moje bebe tamo, a ja ovamo. Još ih nisam uzela u ruke, jer ne mogu dojiti pa ih samo mogu gledati.
Moje bebe i mene čuvao je samo dragi Bog!! One su sada super, još su u bolnici, izašle su iz inkubatora i toplih krevetića, samostalno jedu ali ja im ne mogu dati mlijeko jer sam na lijekovima a i od šoka kojeg sam doživila sam mislim, i izgubila mlijeko, imam nešto malo. Boli me duša kada vidim sve majke koje nose mlijeko svojoj djeci, doje ih, a ja ne mogu ali vjerujem da ih Bog čuva i da će biti dobro.
Oni kažu da sam imala preeklamsiju, ja mislim vrlo blizu hellp sindromu koji mi nitko nije potvrdio.
Porođena sam vjerujem, u zadnji tren za mene i moju djecu. Nisam doktor i ne želim se miješati u poslove doktora ali kao laik sam znala da ta bol ispod rebra uz tlak koji tako divlja, ne može biti bezazleno i da treba odmah reagirati, možda i ranije.
Ne znam tko je donio odluku da me porodi tu noć ali voljela bih znati jer je taj doktor spasio život, meni i mojoj djeci.
Na kraju, molim Boga da se sve tri oporavimo, da nemamo posljedica, da sve dojmove složim, a onda ću se potrudit saznati istinu jeli moralo biti tako. Želim se informirati o ovome maximalno prije odluke o idućoj trudnoći.
Još nisam kupila niti jedan komadić robice za njih, nadam se da ću što prije vratiti snagu i krenuti u kupovinu da postanem svjesna da smo žive i da imam svoje dvije curice koje zaslužuju sretnu i zdravu mamu. Moram zbog njih.
Slike moje djećice uokvirene su na zidu i sam pogled na njih dvije daje mi snage za dalje. One su moja nagrada, njihov život i zdravlje moja su snaga i moj život. Nadam se da ćemo što prije biti zajedno i sve ovo zaboraviti i da će mi Bog dati šansu da pokažem njemu i svima koliko ih volim i koliko sam spremna cijeli život podrediti brizi za njih voljeti ih, voljeti i samo voljeti…
Na kraju hvala poliklinici Cito, sestri Janji i mom dr. Poljaku koji je stalno zvao u bolnicu, kod kojih je MM stalno bio i informirao se o meni i djeci dok sam bila u bolnici.
 |
|||
Odgovori s citatom
jerry prvotno napisa
