Ponovo mama nakon 40e
E, da, to me snašlo!
Deset godina sam se premišljala i vagala razloge za i protiv druge trudnoće i drugog djeteta.
Kako su godine odmicale postajalo mi je sve jasnije da ću ostatak života žaliti ako propustim priliku da doživim majčinstvo još barem jedanput.
U kasnim tridesetima odlučila sam da više nema odgađanja. Dva mjeseca prije mog 40og rođendana desilo se ono za što smo mislili da više nikada neće. Ostala sam trudna! Nije me baš sreća ponijela od prvog trenutka, više su to bili strahovi, sumnje i bojazan da će nešto krenuti po zlu. Nikome, osim užoj obitelji, nismo govorili o toj novosti dok nisu prošla 2,5 mjeseca i pokazalo se da je trudnoća savršena. Zaobišle su me čak i mučnine. Prolazili su mjeseci, ja se debljala, a bebac rastao, tulumario i čekao dan kada će nas ugledati. Blaženo je bilo to stanje potpune simbioze. Pred ogledalom sam mazila trbuh i divila se toj ljepoti što raste u meni.
Pet dana prije predviđenog termina legla sam u krevet oko 22:30, okrenula se na bok i u jednom kratkom trenutku osjetila sićušnu eksploziju koja me ostavila u lokvi tekućine. Ajme, plodna voda curi! Nisam bila spremna na takav razvoj događaja. Očekivala sam trudove, nešto mjerljivo, kao i prvi put - a njih nigdje! Što se mene tiče ne bih odlazila u rodilište, odgađala bih, ali nisam znala što se zbiva s maleckim i je li sve u redu. Od straha sam se počela neobuzdano tresti. Bila sam prisebna, ali me tijelo nije slušalo. Onako drhtuljava sam otišla pod tuš dovikujući mm-u što da još stavi u torbu jer me ljenost sprječavala da ju pravovremeno pripremim. I nekako sam se nadala da neću prije termina završiti svoju trudničku priču i oprostiti se sa svojim lijepim veeeeelikim trbuhom.
Nakon nešto više od sat vremena uputili smo se u rodilište. Otprilike u to vrijeme počeli su prvi lagani trudovi. Dr me pregledao i ustanovio da sam otvorena 2 cm i da je plodna voda lijepe mliječne boje. Najradije bih s tim saznanjem otišla kući i čekala prave trudove pa se tek kasnije vratila, ali trebalo je ctg-om utvrditi je li s bebom sve u redu. Nakon sile formalnosti i potpisivanja suglasnosti i pristanka na medicinske zahvate, poslali su me u rađaonu, a mm-a kući.
Uslijedilo je brijanje i klistiranje pa priključivanje na ctg. Oko 2:30 je došla dr zaviriti i opipati bebca. Bila sam otvorena 5 cm. Baš mi to lijepo ide, pomislila sam. Za dva i pol sata otvorila sam se 3 cm. Ali ubrzala sam sa zaključkom. Dr je utvrdila da je dijete krenulo čelom. Sjećam se da je rekla kako mu je velika fontanela na 12 sati. Znala sam da je velik i bojala se vakuum ekstrakcije, a sada još i ovo! Nakon tog saznanja, vjerojatno od panike i straha, napredovala sam samo 2 cm u sljedećih 5 sati.
Prije nego su me ponovo spojili na ctg, otišla sam protegnuti noge i nazvati mm-a i. Kada je došao, slušali smo kako ctg ubrzava otkucaje s nailaskom kontrakcije i sjetili se pingalice u ”Smislu života Monty Pythona”. Sa svakim otkucajem bili smo bliže svom malom čudu. Oko 7 ujutro, kada se pojavila dr i zaključila da sam otvorena 7 cm, prebacili su me u prostoriju za rađanje i ponovo prikopčali na ctg. Čula sam kada je dr rekla babicama da mi daju drip. Znala sam da to znači pojačavanje boli. Valjda ću izdržati, pomislila sam. Do tada sam mm-u stiskala ruku kada bi naišao trud, a kako se drip brzo proširio krvotokom i uzrokovao jače, gotovo neizdržive bolove, ulovila sam se za željeznu šipku s bočne strane kreveta. Bojala sam se da mm-u ne polomim koščice koliko sam jako stezala šake i grčila se s nailaskom kontrakcije. Stvarno sam mislila da neću živa dočekati susret sa svojim malim, dragim podstanarom.
Ubrzo je u smjenu došao novi dr i pregledao me da ustanovi je li dijete promijenilo položaj. Pokušao ga je rukama okrenuti. Nisam znala boli li me od tog zahvata ili kontrakcija koje su dolazile gotovo bez pauze. Bebac je odlučio ne promijeniti svoju poziciju pa su mi savjetovali ležanje na desnom boku. Trebalo mi je 3 sata da se izmučena dripom približim trenutku izgona. U prostoriji su se pojavile babice i dr i rekli mi da se okrenem na leđa. Koja leđa?! Nisam imala snage pomaknuti se. Pomogli su mi da se okrenem i rekli da u sljedećem trudu tiskam. MM mi je pridržavao leđa naginjući me prema naprijed. Ponavljalo se to više puta bez rezultata. Prisjetila sam se prvog poroda i shvatila da ovo predugo traje. Strah me shrvao. Odjednom mi je doktor bio nalakćen na trbuhu. Još jedno tiskanje i... ništa. Doktor je pomagao istiskujući bebu kao pastu za zube iz tube. Opet ništa! Ne mogu tvrditi da li je sljedeći pokušaj bio uspješan ili tek onaj nakon njega, ali u jednom je trenutku nastupilo olakšanje. Ispostavilo se da malac nije promijenio položaj unatoč mom ležanju na desnom boku. Babica me zarezala da mu olakša izlazak. Osjetila sam da mu je izletjela glava a ubrzo zatim i cijelo tijelo. Zavrištao je čim se suočio s ovim svijetom. Bilo je to u 10 sati i 10 minuta, 20.01.2007. Bogami je velik - komentirali su. Babica mi ga je pokazala, a ja onemoćala nisam imala snage zaplakati od sreće. Još smo bili povezani pupčanom vrpcom. Bio je sluzav i po trbuhu prekriven bijelom skramom. Gledala sam kako ga peru pod špinom, a on je protestirao glasno plačući. Izvagali su ga - 4.100 grama. Izmjerili mu dužinu - 54 cm. MM-u su dali plastičnu narukvicu s brojem 033 da mi je zakači na ruku. I bebac je dobio minijaturnu narukvicu s brojem koji je označavao da jedno drugom pripadamo.
Nakon što je posteljica izašla, dr je povirio da provjeri stanje mog porođajnog kanala. Glasno je ustanovio da je puklo debelo crijevo. :shock: Dok su se on i babica navirivali u to čudo i komentirali kako takav slučaj još nisu imali, ja nisam pogled skidala sa sina kojeg mi je mm donio u naručje. Iako njihov komentar nije zvučao ohrabrujuće te su riječi prolazile mimo mene i nije mi bilo bitno što se zbiva sa mnom dok god sam čula plač svog živog i živahnog djeteta koje su odnosili u susjednu prostoriju na grijanje. Pokušali su me zašiti na stolu ali posla je bilo previše. Pojavio se još jedan dr i pala je odluka da me otpreme u operacionu salu i zašiju pod općom anestezijom. Ne samo da je puklo debelo crijevo već je i analni mišić bio razoren. Malac si je odlučio prokrčiti put pa kud puklo da puklo. Osim što je bio okrenut čelom i ručicu je gurao uz glavu.
Sljedećih sam 7 dana provela u bolnici na antibioticima i tekućoj dijeti. Ovo drugo iz razloga što su se pribojavali fistule (laički, komplikacija kod koje stolica krene kroz rodnicu) pa su mi nastojali odgoditi stolicu dok tkivo malo ne zaraste. Tih sam dana živjela od juhe i čaja, ali ni to nije bila sva moja muka. Nisam mogla mokriti pa su me praznili kateterom. Tek sam peti dan počela pomalo samostalno mokriti. Kući sam otpuštena s uroinfekcijom.
U svoj toj brizi oko funkcioniranja vlastitog organizma i obavljanja fizioloških potreba zanemarila sam dojenje. Drugi dan nakon što sam rodila, ustrčali su se oko mene ginekolozi i pedijatri i nadmudrivali se smijem li dojiti ili ne jer sam infuzijom primala lijek zbog kojeg to nisam smjela. Treći dan su mi ga ukinuli. Ruke su mi bile izbodene. Braunile za infuziju su se izvlačile i stalno su pronalazili nova mjesta gdje da mi ih udjenu. Na kraju sam dobila upalu vene u pregibu desnog lakta i bilo mi je bolno koristiti se tom rukom.
Mlijeko mi je počelo nadolaziti četvrti dan po porodu. Pokušavala sam dojiti ali malac nikako da prihvati cicu raširenih usta već je hvatao samo bradavice dok nisu prokrvarile. Nadala sam se da će mi biti lakše kada dođem kući. Priča s lošim hvatanjem cice se nastavila pa sam se pokušavala izdajati ali jedva da bih prekrila dno posudice. Bebac je stalno bio gladan. Napustili su me i snaga i samopouzdanje. Nakon mjesec dana sam odustala od borbe.
Trebalo mi je gotovo dva mjeseca da se oporavim od poroda - što fizički, što psihički. Nije to bio događaj za pamćenje i ugodno sjećanje, ali zato plod tog lošeg iskustva svakako jeste. Ljubim ga!
Eto me sada s jedanaestogodišnjom kćerkom i ubrzo četveromjesečnim sinom.
A meni za mjesec dana četrdesetjedna i uživam u tim svojim brzorastućim pupoljcima.
MM-u ni dan danas nije jasno što ga je to snašlo pod stare dane.
Još je u šoku od pomisli na škare za epiziotomiju - nikako mu ne izlaze iz glave. A kako je tek nama koje smo iskusile njihovo djelovanje!
P.S. bez obzira na to neslavno iskustvo i godine, odlučila bih se ja i za treću trudnoću jedino se pitam kako bih rodila. Sve sam prirodne otvore južno od pupka iskoristila, a umjetni mi se nekako ne mile.
 |
|||
Odgovori s citatom
fegusti prvotno napisa
dličan je opis istiskivanja paste za zube
,porod je stvarno bio težak ali sve se to zaboravi i držim palčeve za još jednog bebača pa makar i na umjetni otvor.
