Imam malu kikicu od 1,5 mjeseci i uvijek je voljela cicat i cicala je na zahtjev, kad god je htjela. Moj "problem" je što je to stanje još uvijek tako. Iako radim, otkad dođem doma ona jedva dočeka svoju cicu, a da ne pričam da spava s nama u krevetu i voli posegnuti za cicom.
Sve se to da izdržat i nije mi bilo teško, ali.. imam osjećaj da sam tu sa dojenjem pogriješila, da sam joj pažnju morala usmjeravat na druge stvari, da bi polako već trebala prestajati, a ne ovoliko ovisiti o meni, pa je tati neizdrživo čuvat ju kad je bubana jer traži samo cicu.
Čitam i na forumu da mame polagano odvikavaju djecu od noćnog dojenja, našeg uzrasta, a naporno mi je postalo zbog ranog ustajanja otkako radim. Uopće ne spavam, na poslu koma, ne mogu više izdržat ovaj tempo.
Voljela bih smanjit dojenje, ali ne znam kako, step by step.. kao da sam skroz pogriješila i ne mogu se otet dojmu da sam loša mama![]()
Dok se jutri iskradam iz kreveta i spremam za posao, ona traži cicu i vrišti, a ja moram otić i izgurat dan bez nje, pa sutradan opet isto.
Jako sam tužna zbog toga, što da napravim?