imali smo prije par mjeseci slican slucaj
mama od Sergejevog frenda je skuzila da njih dvojca poslije skole nisu u boravku, vec se igraju u parkicu, i to slucajno kad je isla ranije po svog deckica u skolu (inace ne ide), skuzila da je otisao prije 2 sata, i unezvjerena ga trazila po kvartu
zena me je nazvala navecer, i ispricala mi to

ja sam nasamo porazgovarala sa mojim haharom, pitala ga kad je dosao kuci, on je odgovorio u pola 4 (i je, ali ne iz skole :/ ),
uglavnom, rekla sam da znam da njih dvojca nisu bili u skoli, da vec par dana laufaju okolo (znaci lazu, plus nisu napisali zadacu u skoli i sve ono zbog cega su u boravku), nisam rekla otkud to znam...
preplasio se kad je vidio da znam istinu, obecala sam da ce to ostati nasa tajna, i objasnila mu zasto me to ljuti i zalosti. nisam odredila nikakvu kaznu.
obecao je da nece vise
i ja vjerujem da nije

imam povjerenja u njega i on to zna. i vjerujem da nece iznevjeriti to povjerenje.
mislim da je to bitno. da dijete zna da mu vjerujete.

i ono sto sam naucila od svoje dvoje djece - treba ponavljati, govoriti, uporno... jer i kad mi se cinilo da me ne fermaju, da sam im dosadna, u nekom trenutku bi me iznenadili i skuzila bih da to sve ipak dopire do njih


Luna, nije stvar u pet minuta, ili pola sata, stvar je u dogovoru, ako je dogovor da se dodje doma poslije skole, i onda se ide igrati - to treba postivati. naglasavam "dogovor" - ne mamina ili tatina zapovijed, vec nesto sto se zajednicki donese, uz obrazlozenje zasto je to nama vazno(ostaviti torbu, oprati ruke, pojesti nesto, napisati zadacu... whatever i onda se ici poigrati).
ili se dogovori da se moze ostati 15 minuta, ali vrijeme je jaaako rastezljiv pojam kad imas 8 godina, bilivmi