ja sam jedna od onih benevolntnih mama...
onoga trenutka kad sam odlučila predati dijete tetama u vrtiću, predala sam je (s predumišljajem) i cijelom folkloru koji vrtić sa sobom nosi: i zelenim "šmrkljima" iz nosa, i lizanju zajedničkih igračaka, i guranju, i čupanju, i pijenju iz iste čaše (pipa mi se čini kao puno manje zlo)...
pa koliko puta je strpala nešto "nedopustivo" u usta predamnom, a omjer je bio jedan naprama jedan?! a teta ih ima dvadesetak na oku.
te sitne "nepažnje" mi uopće ne smetaju: meni je važno da znam da je teta utješi ako plače, da je svako jutro s osmijehom dočeka na vratima, da je ne tjera da jede ili pije ako joj se ne da, da ne viče i ne govori joj stvari koje bi je ugrozile kao osobu...
sve ovo ostalo... ha, dobro došli u svijet zajedništva!