Prvi put čujem za taj aparat, ali koliko vidim, koristi se za korekciju stanja pes equinovarus. S obzirom da tvoj sin ima 3 i pol godine, a tek sad vam spominju korekciju, pretpostavljam da onda njegova deformacija ipak nije toliko jaka (dijagnoza equinovarusa postavlja se pri rođenju i zahtijeva malo više angažmana od "samo" nošenja ortoze ili aparata).
Mojem sinu su u toj dobi preporučivali vježbe stopala: hod na prstima, na petama, hodanje sa stopalima prema van - mi smo to zvali "hodati kao patkica" - što mu je bilo vrlo teško jer su njemu stopala bila dosta deformirana (prema unutra). Nekako u toj dobi je provozao bicikl (s pomoćnim kotačima), to je isto koristilo za pravilno držanje stopala, a također i penjanje (penjalice i "umjetne stijene" na igralištima). Također hodanje bosih nogu po neravnom terenu (trava, šljunak...).

Vježbanjem i aktivnostima na otvorenom njemu su se stopala toliko ispravila da se danas više ništa ne vidi (a pri prvom pregledu ortopeda, s manje od mjesec dana starosti, rečeno nam je da nećemo proći bez operacije). Malo je još imao problema sa šutanjem lopte u 1. razredu (šutnuo bi je stopalom prema unutra, pa je lopta letjela kojekuda), ali kako mu je bilo stalo da dobro igra nogomet, i to je ispravio sam od sebe

Aparati, ortoze i sl. pomažu u tzv. pasivnoj korekciji, ali moje mišljenje (i mišljenje fizioterapeutice kojoj smo odlazili na vježbe) je da je puno značajnija aktivna korekcija - znači, vježbanje i aktivnosti pri kojima rade mišići stopala. Pogotovo u ovoj dobi, kad su tetive već pomalo očvrsnule - ne znam koliko aparat može puno napraviti u ovoj fazi. Moj sin je prvih godinu dana proveo s ortozama na nogama svaku noć i veći dio dana i odahnuli smo kad smo ih se riješili, jer je to zaista bila velika tlaka (iako, njemu su zaista i trebale - alternativa je bila operacija, što smo svakako htjeli izbjeći). Ipak, ne bih prepustila da se to "samo od sebe" rješava pri hodu, vježbice (ovakve kakve sam gore navela) ne mogu odmoći, a mogu puno koristiti.