Ne bi se baš reklo da "patim" jer mi dijete doji na zahtjev, ponekad da utaži žeđ, ponekad jer se želi uspavati i nemamo nekakav raspored dojenja, izuzetak je dohrana, a opet svaki dan smo vani, u šetnji, u shopingu, na kavi sa prijateljicom, išla sam na stručne sastanke i izbivala do 2h po noći, također hvala baka-servisu, dakle ostala sam poslovna žena, juče se s.., Katja se igrala, dakle i ljubavnica, par puta otišla kod frizera, svaki dan kad idemo van barem stavim olovku, maskaru, ruž - nisam zapuštena ni fizički, a ni psihički. Činjenica je da se prvih par mjeseci, dok mojoj bebi nisu prošli grčevi, moj život uglavnom orjentirao na 4 zida, ali bila je zima i hladno, pa nije bilo teško, bila sam neispavana i tankih živaca i u potpunosti podređena Katji, ali tu "žrtvu" kod tako male bebe moraš podnijeti - ona je apsolutno bespomoćna i odgovaraš na njene potrebe i to je to, ali to ne znači da si izgubila svoju osobnost, da više nisi ono gore, već si samo malo promijenila prioritete.
k2007, mislim da drugi nisu u pravu sa izjavom da smo mi jadne patnice nakon što se rodi dijete, dapače daleko od toga. Poanta imanja djeteta je da si u sebe ugradila još jednu ulogu, ulogu majke i postala još kompletnija i bogatija osoba , a ne da je tvoj preostali dio osobnosti ugrožen, pa se moraš boriti za njega!