Antonelice,
divim se mamama koje uspiju djecu naučiti jesti raznovrsno i držati se određenog reda. Meni to nije uspjelo, koliko god sam to priželjkivala, jer naravno da bi bilo lakše, onako po pravilima. Imam dvije cure (15 i 4) i treća na putu, i imam sličnih problema.

Kad sam bila mala, od uzrasta bebe, već me tata tukao zbog jela. Hranjenje mi je uvijek bilo noćna mora, i na želeći ni slično iskustvo svojoj djeci, otišla sam u drugu krajnost. Ne znam naučiti svoju djecu jesti.

No, primjetila sam nešto važno. Djeca su jedinke za sebe, nema iste i svako napreduje svojim tempom i u svoje vrijeme. Ne kažem da se ne treba truditi, no ponekad se možemo postaviti i na trepavice ali nećemo uspijeti ako dijete nije spremno. Želim reći da bi moj savjet bio negdje između: trudi se jako popraviti loše navike, no istovremeno osluškuj i dijete samo i idi polako ukoliko se ono opire.

Moje cure u glavi sebi stvore uvjerenje da neka hrana nije dobra i nema šanse natjerati ih da probaju. Jeste li gledali na TVu kako je Jamie Oliver pokušavao školsku djecu naučiti jesti zdraviju hranu? Uspio je tek kada je one koji su se najviše opirali uključio u proces pripremanja hrane. Daj mu da gnječi krumpir za pire, moja mlađa tek tada je htjela prvi put probati pire. Špagete je naučila jesti uz video o Pipi jer ih je i ona jela. Kruh i namaz jede jer ga jede tata. Dobro je nekad ih i izgladniti, nikakvih grickalica za međuobrok. Sjećam se kako sam zavoljela neka jela kad bih se kao dijete vratila izgladnjela s mora. Bilo je tako slasno jer nije bilo drugog za jelo.

Ukusi kod djece isto tako mijenjaju se. Moja mlađa jedno se ljeto gušila u rajčicama, slijedeće nije htjela čuti. Malo koje dijete voli povrće, no kako odrastamo sve smo veći fanovi.

Želim ti puno sreće.