stribusha, kazes da ga stavljas na dojku kad god zakmeci, a njemu to ne pase.
kako se ti onda osjecas? jel te neke druge stvari pri tom pritiscu da se nemas vremena dulje posvetiti bebi (drugo dijete, druge osobe, poslovi...) pa ne stignete u miru dojiti?
ili jednostavno svaki put pokusas s dojenjem jer mislis da je on gladan kad "zakmeci"? tj. mislis da je to ono sto mu treba u tom trenutku.

kada on nece dojiti, jel ti je tesko zato sto se osjecas odbijeno tj. tesko ti je sto u tom trenutku ne znas kako ugoditi bebi? tu ti moram reci nesto iz svog iskustva, a mislim da su mnoge mame kroz to prosle. znam kako je tesko kad place i kad fakat nisi siguran sto mu treba. a kad nece dojiti, kao da ti je oduzeto ono u cemu si nezamjenjiva. meni su najgori bili neki periodi sa srednjom kceri, negdje oko 2 mjeseca kad je isto tako plakala, a odbijala dojiti. probala sam joj svako tolko (svaki cas ) ponuditi, ali zavrsilo bi na tome da sam ju nosala okolo i morala izdrzati da ponekad place.

mislim da nije dobro forsirati. dojenje prema zahtjevu je upravo to - das kad hoce, ali i ne guras kad nece. a stvarno ne mozemo bas uvijek znati zasto tako male bebe placu. ako je uz tebe, volis ga i mazis, ne treba te opterecivati sto mu ne mozes bas uvijek naci adekvatnu utjehu.

jos nesto, ta ista kcer je jako malo dobivala na tezini, bila je uvijek na nekoj donjoj granici, ali je uvijek bila jako zdrava. u svojih 8 godina nikad nije voljela bas puno jesti, mrsava je i sportski tip, trenira tenis i plivanje. samo hocu reci da ima svakakve djece, one kojima ja hrana, dojka, jedina i apsolutna utjeha, i one djece kojima nije.