Nas je bilo troje djece u kuću i mama je bila luda za cvijećem. Bilo ga je kamogod si se okrenuo, i difenbachia, fikusa, otrovnih, neotrovnih, kaktusa, puzavica...(znali smo se smijati da kad bi kolac zasadila da bi i on procvao ), ali NIKAD, baš nikad, zbog nas (a poslije ni zbog mojih kćeri) nije maknula niti jedan jedini cvijet (a na vaze i ukrase u kući).
Sjećam se kad sam rodila stariju, i imala sam po kući isto tako puno cvijeća, ukrasa, vaza pa sam ju pitala što ću, a ona mi je rekla da sve ostavim na svom mjestu, malo pripazim i učim ju da se ništa ne dira. I stvarno, upalilo mi je i za stariju i za mlađu. Ni jedna ni druga mi nikad ništa nisu dirale (osim moju šminku i cipele ). , a nikad ništa nisam maknula. Stoji sve još uvijek na svom mjestu (osim što je par lončania pocrkavalo - nisam ih stigla odnijeti mami na rehabilitaciju ).