Nikada se nije ni dalo naslutiti da Anita bježi od toga, zar ne, Anita?
 |
|||
|
|
|||
Nikada se nije ni dalo naslutiti da Anita bježi od toga, zar ne, Anita?
Anita, divno je tvoje iskustvo i većini nas se dogodilo.
Divno je kad upoznaš čovjeka koji te na neki način ispuni i još i više približi Bogu, motivira te da ga još više potražiš u sebi...
To što je taj čovjek svećenik, mene osobno čini sretnom jer je istinski u svom pozivu i podsjeti me kako ima divnih, iskrenih i motivirajućih svećenika.
Drago mi je zbog tebe
Ne bi niti smjelo biti osude od strane nekog tko uistinu poznaje Boga.Anita-AZ prvotno napisa
i kako nije bilo trunke osuđivanja radi toga što nisam vjernik...
Na jednoj (početničkoj) točki mog puta obraćenja došlo mi je da neke ljude snažno protresem jer su gluhi i slijepi na sve blagodeti koje im donosi ljubav Božja i sami sebe zakidaju. To je tipična početnička greška novoobraćenika.
Daljnji put, svaka slijedeća vrata koja mi je otvorio, doniješe mi spoznaje da to ne ide tako. Nisam ja ona koja obraća, to čini Gospodin.
Sada kad vidim dušu koja čezne za Bogom a ne vidi jasni put, svjesna sam da je najviše što mogu učiniti - pomoliti se za nju. A to je jako, jako puno. Anita AZ
A kad čujem psovke i mržnju na Boga (nevjerojatno ali događa se i onima koji idu na misu), ismijavanje vjere, iz dubine srca zamolim onako kako je to učinio razapeti Spasitelj za svoje neprijatelje: "Gospodine, oprosti im jer ne znaju što čine!". I to molim s mirom u srcu i bez ljutnje, jer kako da molim za oprost ako ja nisam oprostila...ne bih bila vjerodostojna.
I zahvaljujem Bogu svaki dan za svog Ivana jer je to dijete za mene veliki daljnji korak obraćenja. Za vrijeme trudnoće svaki sam dan išla na misu i čitala Bibliju, svim silama sam htjela biti blizu Gospodinu jer se u svemu nisam snalazila, bojala sam se i svađala se s njime.
Kad se Ivan rodio, vidjela sam kako je to jednostavno. Htio mi je dati - ljubav. Nagradio me obiljem ljubavi u mom životu. Savršeno je znao što mi još treba da bih bila potpuno sretna. Ja to svojim osjetilima nisam bila u stanju spoznati.
nevezano za temu, ali samo da se malo odjavim
Ramazan je pa ću malko biti odsutna i možda kad se završi ovaj mjesec preispitivanja i ispitivanja vlastitih granica,ako vas bude zanimalo,podijelim s vama utiske
Dođi nam opetRamazan je pa ću malko biti odsutna i možda kad se završi ovaj mjesec preispitivanja i ispitivanja vlastitih granica,ako vas bude zanimalo
Imaš u najnovijem broju Glasa koncila tumačenje. Pročitaj, uistinu vrijedi. Opet su mediji napravili igru "pokvarenog telefona" iz jedne normalne pojave, poznate u teologiji.cure, vidim da spominjete Majku Terezu, pa me zanima da li ste culi za ovo:
http://www.telegraph.co.uk/news/main...9/wteres29.xml
bas se nedavno oko toga tu u Americi podigla prasina.... mene je osobno dosta potreslo jer nikad ne bi niti pomislila da se ona toliko mucila sumnjama
XDođi nam opetRamazan je pa ću malko biti odsutna i možda kad se završi ovaj mjesec preispitivanja i ispitivanja vlastitih granica,ako vas bude zanimalo
Bok cure,
čitam vas povremeno i to s guštom.
Žao mi je što se ne uključujem. Al ja jednostavno nisam vična tako lijepo se izražavati po ovom pitanju kao većina vas.
Ono što ja osjećam u srcu i ono što želim prenjeti na svoju djecu za mene je jako tešto pretočiti u riječi.
Ono što znam i u što sam sigurna je da je Gospodin prisutan u mom životu, da me beskrajno i bezuvjetno ljubi.
I nekako se najbliže mogu naći u ovim ljiljaninim riječima:
Cure samo nastavite tako.
Opet vas nemam vremena čitati i podjeliti svoja iskustva ali Bog me nekako svako malo dovede k vama.
Mogu samo reći da se nisam ispovjedila od Uskrsa,tj. od kada sam rodila, na misi sam bila možda četri puta, a nedavno drugi put sa Emanuelom (dali smo joj to ime jer znači; S nama Bog),bili smo nas troje ove godine u Međugorju (tamo sam je zavjetovala kada sam bila trudna) i jedan dan s Emi na seminaru fra Zvijezdana u Domu sportova.
Možda nije vrijeme ni mjesto,ali muči me jedna stvar-nemam potrebu za ispovjedi-a kažu da je čovjekov "najveći grijeh"-oholost tj. kada misli da nema grijeha i nema što ispovjediti.
Fali mi redoviti odlazak na misu,pjevanje u zboru na misi,seminari i molitva,a ustvari s druge strane pokušavam nači svakojake isprike zbog čega sve to propuštam tj. "odmaram se od svega"
Ne molim,mada opet imam osjećam da sam svaki dan s Bogom, jer s Njime konstantno,razgovaram,pregovaram,svađam se-ali treba tu nešto više-a meni se ne da- a opet mi fali- ne znam je li to grižnja savjesti ili stvarna potreba?!!
Inače kažu da je pjevanje dupla molitva,tj. tko pjeva, duplo moli, a ja osim što Emi pjevam dječije pjesmice i lake note, često joj pjevam i duhovne pjesme (čak sam i sama napisala i uglazbila jednu i s njom i sa svojim bendom nastupala na Uskrs festu), trenutno joj je najdraža Rijeke žive vode :D
Što da radim kako da probudim svoj duhovni unutarnji život,jer se nadam da je samo on uspavan, da vjeru nadam se koliko toliko svaki dan pokušavam živjeti-ili se možda zavaravam, možda ovo izvana ne može funkcionirati bez onoga iznutra? Što će ti novi uglancani BMW, ako u njemu nema benzina,ili ako nemaš za benzin-pa ti stoji pred kućom a ništa od vožnje?!
Ponekad i ja pomislim da je Emanuela dar od Boga za ono malo možda dobra što sam učinila u životu,a onda pomislim da je grijeh tako razmišljati, jer dijete je Božiji dar, došlo je Njegovom voljom na ovaj svijet, da ostvari sebe, a ne mene. (i loši ljudi dobijaju djecu).
Ivana, ja mislim da si ti samo umorna i ispunjena svojom bebom. Sve će to doći na svoje mjesto, daj si vremena.
Ivana
evo ti nekoliko jednostavnih misli brata Rogera iz Taize-a kao ohrabrenje:
Otajstvo Vjere čovjek počinje naslućivati srcem, svojom dubinom. Spoznaje slijede. Nije sve dano odjednom. Nutarnji se život razvija korak po korak. Danas, više nego prije, u vjeru prodiremo postupnim napredovanjem.
U dubini čovjeka stoji čežnja za jednom prisutnošću, tiha želja za zajedništvom. Ne zaboravimo nikada da je već ta jednostavna želja za Bogom početak vjere.
Uz to, nitko nije u stanju shvatiti čitavo Evanđelje u osamljenosti. Svatko može reći: «U tom jedinstvenom zajedništvu koje je Crkva, ono što ja od vjere ne razumijem, shvatili su drugi i oni iz toga žive. Ne pouzdajem se samo u svoju vjeru već i na vjeru kršćana svih vremena, onih koji su bili prije nas, od vremena Marije i apostola do danas. I svakim se novim danom iznutra pripravljam položiti svoje povjerenje u Otajstvo Vjere.»
Onda postaje jasno da je vjera - povjerenje u Boga - posve jednostavna stvarnost, tako jednostavna da ju svatko može primiti. Ona je kao tisuću puta obnovljeni polet kroz cijeli naš život, do posljednjeg našeg daha.
[quote="ivana zg"]Što da radim kako da probudim svoj duhovni unutarnji život,jer se nadam da je samo on uspavan, da vjeru nadam se koliko toliko svaki dan pokušavam živjeti-ili se možda zavaravam, možda ovo izvana ne može funkcionirati bez onoga iznutra? Što će ti novi uglancani BMW, ako u njemu nema benzina,ili ako nemaš za benzin-pa ti stoji pred kućom a ništa od vožnje?!quote]
I ja se često pitam. Prošli tjedan imala sam velikih problema oko upisa malenog u jaslice. Htjela sam biti sigurna da ću u trenutku kad počnem raditi imati kome malenog ostaviti na čuvanje. Međutim, to kod nas nije jednostavno, u jednom trenutku izgledala je nemoguća misija. Što sam sve prolazila, nije za pričati. U svemu tome, opet sam se više uzdala u ljude, nego u Boga. I to je greška. Kad su me ljudi razočarali, ja (kao da nisam kršćanka) ružno sam pričala u kući o svima, od politike koja sebe zove pronatalitetnom do političara i ostalih koji su razočarali. Eto, pala sam pod križem i svjesno unosila ovakvim riječima nemir, a time i djelić pakla u svoju obitelj.
I sjetim se tada u kakvoj sam situaciji bila prije godinu dana, trudna u malo ozbiljnijoj dobi, s prijetećim miomima, u očekivanju carskog. Starog čovjeka u meni sve bi to natjeralo na paničan strah, ali tada kad sam bila u situaciji da mi niti jedan čovjek ne može ništa garantirati, tada sam bila najviše svjesna da imam samo Boga. Tada je moja vjera bila najjača. Molila sam i blagoslivljala cijele dane, liječnika koji će jednog dana izvršiti carski, liječnika koji mi vodi trudnoću, dijete, Boga. I carski sam podnijela bolje negoli onaj prije 15 godina, sve prošlo super. Čak sam i muža, koji je bio zabrinut i utučen tješila - ne boj se, Bog će se u ovoj našoj situaciji opet proslaviti.
Sjećanje na te događaje ponukalo me da i sada, nemoćna, sve predam Bogu. Bože, ti koji si Stvoritelj i ljubiš svako svoje stvorenje, ne želiš da se ovako osjećam, da osjećam strah i nesigurnost zbog ovog malenog koje sam po tvojoj ljubavi i milosti stekla. Sve predajem tebi, ti najbolje znaš tko će ga čuvati.
Dan poslije nazvala me susjeda (koja je istu muku prolazila) i kaže mi - imaš mjesta u jaslicama tim i tim. Nazovem, gospođa iz uprave oduševljena, sve u redu, predbilježit ću vas, dođite na upis za mjesec i pol.
A ja jedva čekam da ispovijedim taj komadić pakla koji sam pustila u svoje srce. Prvom prilikom.
Ivana Zg što se molitve tiče, sjeti se koji je sastavni dio gotovo svake poruke Kraljice Mira: "Molite bez prestanka!" Ja to shvaćam da se u svakoj situaciji, u svakoj teškoći, iz dubine srca treba obraćati Prijatelju.
Cure hvala
"Neka vas Bog blagoslovi i neka vas čuva, neka vas licem svojim obasja i milostiv neka vam bude, neka pogled svoj svrne na vas i mir vam udjeli."
Ivana, tvojoj je bebici samo 6 mjeseci. Ako nemaš vremena otići na misu ili ispovijed ili pomoliti se, ne brini. Gledaš svaki dan u lice nevinog djeteta, pogledaj ga pažljivo i u tom licu vidjet ćeš lice Gospodina. Brinući se o nevinom djetetu, brineš se o Isusu. Sjeti se Isusovih riječi - što god učiniste jednome od najmanje moje braće, meni ste učinili. ...
cure
cure, suze su mi u očima dok vas čitam. I ja sam se umorila od svega. Nisam već par tjedana bila na misi, možda i više. A i kad smo na misi uvijek je gungula s klincima. Ništa ne stignem, ručak, nered u kući, poslovi stoje iznad glave, djeca se svađaju. i tako sam ostala doma, poslala muža s djecom u park upalila misu na tv i na miru sve polako odradila sama. Shvatila sam da ne mogu lijevati iz praznog vrča. Ne mogu biti dobra djeci, ako ne nađem vremena za molitvu na miru. Ja sam tek kratko živjela svoju vjeru kad sam već osnovala obitelj i vidim da posustajem lomim se - sve više se ljutim, plačem,očajavam. Djeca su već veća i tek se sada usudim odvojiti od njih dovoljno da se posvetim sebi i molitvi. Od sada idem sama na misu barem jednom mjesečno, šetat ću sama par deset minuta na dan. Da osjetim Božju prisutnost. Znam da zvučim nezahvalno, ali jednostvano sam se pogubila u selidbama,očekivanjima od sebe... Ma ne znam koliko ovo ima veze, ali imam osjećaj kao da ponovno krećem iz početka. Vraćam se svojem molitveniku. Vjerujem da će mi Bog oprostiti. Nedostaje mi prijatelj u vjeri. Kad posustanem nitko ne pita - jesi li bila na misi. Volim ići u crkvu, ali odrastanje u tvrdom ateizmu ipak je ostavilo veliku samoću i svi prijatelji koje susrećemo u crkvi rasli su sa svojim bližnjima u tome, a mi smo uvijek novi. Nikako da uhvatimo korijenje. Zato se valjda neprestano selimo. Nisam molila krunicu sigurno dvije, tri godine. Molila sam samo sama ili s mužem i izgubili smo naviku. Ma ne znam što bi ja. Više radosti u vjerskom životu, više druženja, osjećaj zajednice. Nisam na to još naišla. Volim crkvu i molitvu,ali voljela bih da mi u život dođu živi uzori, primjeri tu oko nas. Molim Boga za to. Vi ste mi najbliži i zato samo pišite.
Pravo ste nadahnuće.
Evo me s jednim praktičnim pitanjem o tumačenju pojedinih vjerskih istina djetetu…Konkretno…smrti, uskrsnuća…
Gledamo mi kod kuće jedan lijep, benigan film o životinjama u kojem ipak jedan psić strada. Moja skoro četverogodišnjakinja pretužno pita (inače je silno suosjećajna i lako se rastuži)…Mama hoće li se psić probuditi…Ne, odgovaram, psić je umro i sahranili su ga. Btw. upoznata je s pojmom smrti, odlazimo na groblje, zna da nakon smrti ljude sahranjujemo na groblje, a da oni odlaze kod dragog Isusa na nebo…Ipak, kaže ona…mama zašto se on neće probuditi…mi smo čitale u Bibliji da se jedna djevojčica i jedan čiko probudio…i Isus se probudio…Ostala sam zbunjena…pokušala sam pojednostavljeno objasniti da je to Isus činio uz pomoć Boga Oca, a onda me ona pitala zašto to Isus ne bi mogao učiniti i s psićem ili našom kumom? Tu sam se zaustavila prije nego što sam skoro odgovorila da će doći konačno Uskrsnuće…ali sam se zaustavila…zbunjena i pitajući se neću li dijete još i više zbuniti s nečim tako velikim i kompleksnim ne samo za njenu dob, nego općenito za nas ljude…Pribjegla sam jednostavnijem rješenju…okrenula stvari u drugom smjeru i rekla da je psić samo glumac, našla scene sa snimanja na DVD-u i objasnila da stvarni psić nije mrtav…to ju je zadovoljilo i razveselila se…
Što sam trebala učiniti i što biste vi rekli djetetu? Dolazite li u takve situacije? Do koje mjere idete u objašnjavanje i zapletete li se ikad te kako se iz toga "izvučete"?
Ja sam mu objasnila da prije svega mi nismo naše tijelo. Stanujemo u tijelu i brinemo se za tu svoju "kuću" ("školjku"), ali kada tijelo umre duša se oslobodi i odlazi, a mi vjerujemo da odlazi Bogu. Nikad nisam povezivala smrt tijela sa smrću osobe i kad pred njim govorimo o tome da je netko umro, ne govorim da će ga pokopati nego da će pokopati njegovo tijelo.
Ja sam objasnila isto kao Ivana 2, s time da sam dodala i vjerovanje u uskrsnuće tijela, odnosno potpunog čovjeka. BHany, ove priče koje spominješ objasnila sam mu kao najave uskrsnuća tijela za sve nas. Mogu reći da danas ima vrlo zdrav stav prema smrti i uvjerenje da su naši mrtvi zapravo živi i da će njihova tijela uskrsnuti.
Strašno me raduje kada vidim koliko u svima Vama ima vjere u Boga. I ja ću nastojati svoje zlato odgojiti u tom duhu.
E da, i to isto.
ja se nadam da cemo ovih dana citati tvoja zanimljiva iskustva (kad prodje slavlje naravno)Ramazan je pa ću malko biti odsutna i možda kad se završi ovaj mjesec preispitivanja i ispitivanja vlastitih granica,ako vas bude zanimalo
Re: cure
Hvala ti za ove riječi. Jako mi puno znače. Ja nisam odrasla u ateističkoj obitelji, ali mi je trebalo puno vremena da shvatim gdje ću "puniti vrč". Kad se samo sjetim perioda života prije desetak godina, kad sam nedjeljna dopodneva provodila s prijateljicama u kafiću. Lijepo ostavim djecu mužu uz objašnjenje da imam i ja pravo na jedan dio tjedna koji će biti samo moj. Mislila sam da će me to opustiti, obnoviti. I onda dođem kući i vidim da to nije to. Zašto nisam odmorena, zašto nisam radosna? MM je sve to jako fer prihvatio, ali bi često znao žalosno reći: "zašto nismo bili svi zajedno na misi?" Mislila sam - što sad on pita gluposti, pa ja za to nemam vremena.
Onda kad su klinci htjeli ići na mise zbog svoje vjeroučiteljice, krenuli smo i mi. I odjednom sam se osjećala poletno, odmorno, radosno. Mislila sam, pa hajde, sat vremena smirenja jednom tjedno super djeluje na mene. A onda sam naučila odgovarati na poticaje Duha. Uvjerila sam se u snagu molitve i blagoslivljanja, ljubavi prema prijateljima, kao i onima koji me ne vole, prihvaćanje ljudi sa svim njihovim vrlinama i manama, ljepotu služenja, prihvaćanja Božje volje u svom životu.
Pikula teško je, znam. Ali, probaj svaku teškoću koju podnosiš u svakodnevnom životu prikazati kao žrtvu Gospodinu. I budi sretna da imaš svoje voljene kojima možeš služiti, njih shvati kao dar od Boga. I bit će lakše.
Ajme, cure, kako sam radosna da sam vidjela ovaj topic! Hvala, Balarosa, da si mi na to ukazala...
Sada jurim, pa samo veliki pozdrav i poljubac mira svima, neka vas Gospodin blagoslovi i nek vas čuva...
a ja se pitala gdje si ti, ovakva tema...a tebe nema
flower, draga...znaš da ne stignem ni robu i suđe svaki dan oprat i pospremit, a kamoli švrljati po forumu...ali zato mi je Lara došapnula...
pusa tebi i mišici
Nisam čitala tumačenje u GK, ali tko od nas - u iskrenosti srcfa - neće priznati da je bar jednom posumnjao? A što smo u većoj milosti i što više idemo kroz život živeći Božju volju, to nas zlo više napada (s ciljem da nas obeshrabri) i više smo kušani. (ljiljan@, slažeš li se?)Imaš u najnovijem broju Glasa koncila tumačenje. Pročitaj, uistinu vrijedi. Opet su mediji napravili igru "pokvarenog telefona" iz jedne normalne pojave, poznate u teologiji.cure, vidim da spominjete Majku Terezu, pa me zanima da li ste culi za ovo:
http://www.telegraph.co.uk/news/main...9/wteres29.xml
bas se nedavno oko toga tu u Americi podigla prasina.... mene je osobno dosta potreslo jer nikad ne bi niti pomislila da se ona toliko mucila sumnjama
No lijepo kaže Sv.Pavao da prokušanost ima svoj smisao. Veliki smisao.
Kršćanin nije onaj koji ne griješi i koji ne sumnja. Ne. Kršćanin je onaj koji, kada padne, digne se oslanjajući se na ruku Isusa, Živoga Boga, i ide dalje hrabro i s pouzdanjem.
Dupla duplica, prekrasno si ovo napisala
Koliko god puta sam čula ovakve riječi, nikad to ne bi znala ponovit i srocit, ali najmanje za to...
Htjela sam još samo dodati da je prekrasno osjetit Duha Svetog tu na forumu, tu gdje smo toliki razliciti... Prelijepo mi je čitati postove forumasica i njihova iskustva u vjeri, neki doista daju poticaja i Duha hrabrosti. Hvala svima koji su svoje iskustvo i misli prenijele tu
buba klara, hvala Bogu - ako je Duh kroz mene propuhao, to nije do mene. Do mene je samo otvoriti mu se i otvoriti usta.
Slažem se!!!A što smo u većoj milosti i što više idemo kroz život živeći Božju volju, to nas zlo više napada (s ciljem da nas obeshrabri) i više smo kušani. (ljiljan@, slažeš li se?)
No lijepo kaže Sv.Pavao da prokušanost ima svoj smisao. Veliki smisao.
Kršćanin nije onaj koji ne griješi i koji ne sumnja. Ne. Kršćanin je onaj koji, kada padne, digne se oslanjajući se na ruku Isusa, Živoga Boga, i ide dalje hrabro i s pouzdanjem.
Upravo zato su svećenici i redovnice najviše napadani. Teško mi je kad čak i kršćani broje njihove grijehe. Pa oni su naši pastiri, njih treba voljeti i moliti za njih da ne posustaju.
Prije dva tjedna na misi je bila istaknuta jedna misao Majke Tereze, otprilike ovako: "Posao koji radim ne bih radila niti za milijun dolara. Ali, radim ga za ljubav Božju!"
To je za mene prava vjera!
Evo malog duhovnog poticaja za sve roditelje, za sve nas koje svakodnevno imamo prilike gledati ljubopitljive okice koje promatraju svaku našu gestu i bezrezervno nam vjeruju, upravo onako kako Bog hoće od nas, svoje djece. Ovo je odlomak iz knjižice „Put“, svetog Josemarie Escriva, koji govori o duhovnom djetinjstvu:
Ne trudi se biti odrastao. – Dijete, uvijek dijete, pa kad ti i starost sjedne za vrat. – Kad se dijete spotakne i padne, nitko se ne čudi. Njegov će otac pritrčati da ga pridigne.
Ako se odrasli spotakne i padne, najprije nam dođe da se nasmijemo. Kadšto, kad nas mine ta prva reakcija, smijeh ustupi mjesto sažaljenju. – Ali odrasli moraju ustati sami.
Svakog dana doživiš mnoga spoticanja i padanja. Što će od tebe biti ako ne budeš sve više dijete?
Ne trudi se biti odrastao. – Budi dijete, da ti Bog, tvoj Otac, pruži ruku kad se spotakneš.
A za sve nas koji imamo i veliku djecu, koja već pomalo traže vlastite puteve, što češće im ponavljajmo da su djeca i Nebeskog Oca. Neka taj osjećaj nikad ne izgube.
krasno!
topli pozdrav svima, javljam se nakon malo duzeg vremena na ovaj divni topic
nazalost, dolazim vam sa problemom koji me muci vec neko vrijeme. radi se o mojoj djevojcici Sari, nedavno je navrsila 10 godina i po svemu je zrela, pametna i nadasve otvorena mala cura. no, tu u Americi gdje zivimo pokupila je stvarno puno informacija sa kojima se kao katolici muz i ja nikako ne slazemo: seksualna aktivnost u teen godinama, homoseksualni brakovi, masturbacija itd. 90% toga vidjela je na televiziji , uz sve moje napore da program koji gledamo bude kvalitetan i poucan. upravo iz tog razloga tv dugo nismo ni kupovali, ali shvatili smo da dugorocno to nije rjesenje ... ipak ja nju zelim pripremiti za svijet kakav je, a ne odgajati ju u mjehuricu od sapunice. mlada sestra je za sad puno naivnija (makar je razlika u godinama minimalna) , a ostala djecica su mi premala za ovakve probleme. ali Sarica u svemu prednjaci, pa tako i u pitanjima, kritikama, provjeravanju svake tvrdnje.. kako se suprotstaviti svijetu koji konzumerizam i fizicki uzitak stavlja na vrh ljestvice vrijednosti? kako dijete usmjeriti bez da ga se pretjerano zasticuje ili ogranicava?
djevojcice se danas tako brzo razvijaju, a o skolskim programima da ne govorimo... ovdje dosta puno ljudi koji su rigorozni protestanti ide na "home schooling" metodu, ali meni to stvarno nije rjesenje... nemam ni uvjeta, a kao sto rekoh, to nije niti poanta pripremanja djeteta za svijet u koji ce jednog dana isploviti iz nase sigurne luke.
molimo puno, svi zajedno,a suprug i ja jos i solo... hvala unaprijed na svim komentarima
(posebno bi me interesiralo sto Zdenka ima za reci)
Hana Sara, teško da imam nešto praktično za reći, jer u odgoju još nismo u toj fazi. Svjesna sam da moje dijete prima različite utjecaje i ideje koje se kose s onima koje mu mi želimo prenijeti odgojem. Naravno, čovjek se boji za dijete, ali ipak imam pouzdanja u tu podlogu koju smo mu usadili odgojem i mislim da će se, kamo god krenuo, oslanjati na taj svoj temelj. Neka propituje, neka testira ono što mu je usađeno - dijete to mora proraditi. Ne očekujem da će bez ikakvog pitanja preuzimati naša mišljenja o pojedinim fenomenima, pa i onima koje ti spominješ. Štoviše, užasavalo bi me da je tako. On mora sam razraditi ono što je čuo kod kuće i na drugim mjestima i izgraditi svoja mišljenja, odnosno u drugoj fazi svoj svjetonazor. Tako gledam i na propitivanje tvoje kćeri. Ja bih u svakom slučaju podržala slobodu razmišljanja i nastojala razgovarati, reći svoje mišljenje, ukazati na nešto, ali ne ograničavati djetetovo razmišljanje. Osobno nikako nisam pristalica izdvajanja djeteta s uvjerenjem da ćemo tako izbjeći loše utjecaje. Više sam za povjerenje koje može uvelike počivati na ono što ste joj već dali u roditeljskom domu i što joj i dalje dajete. Neka živi u svijetu kakav je, nije ni sve loše u njemu. Ne treba se bojati što se njezina pitanja kreću i po za vas "skliskom" terenu. To znači da u vas ima povjerenja, a da sam na vašem mjestu meni bi to ulilo podosta pouzdanja u konačan ishod tih propitivanja.
Mi imamo dvoje petnaestogodišnjaka i nije nam lako. Sada je utjecaj okoline, prijatelja i prijateljica najveći. Ponekad mislim da smo mogli učiniti više dok je bilo vrijeme.
Puno razgovaram s njima. Meni se lakše otvaraju jer je prvih godina njihova života moj suprug bio u ratu i često odsutan, pa su lakše odnos povjerenja uspostavili samnom. Pričamo i o njihovim prijateljima, a u nekima od tih priča ima toliko strahota da bih nekada najradije rekla da ih se klone. Ali polako...Isus je dodirivao i ozdravljao gubave, one koje su ljudi izolirali iz straha da se ne zaraze. Na kraju krajeva, da je od mene odustao, gdje bih danas bila? A kolika je samo bila guba mojih grijeha!!!
Dužnost je katoličkog roditelja naučiti djecu da razlikuju dobro od zla. I što je još važnije i teže – oni moraju znati odvojiti zlo u čovjeku od samog čovjeka. To je jako teško, ali ako im to uspijemo usaditi onda će, kao što kaže Evanđelje „zmije moći dodirivati golim rukama, a one im nauditi neće“. Jer nemoguće je izbjeći te zmije današnjice. Ove koje si ti nabrojala Hana Sara žive i kod nas, ne samo u Americi. Pitanje koje roditelj treba postaviti je – kako da ne naude našoj djeci?
Gospodin ne želi od nas da mrzimo svijet i da ga se bojimo, već da Njega naviještamo u tom svijetu.
Uglavnom slažem se s vama. Treba pričati s njima i moliti za njih. Kad posustanemo u našoj zajedničkoj molitvi, molimo se mi roditelji za njih, kad i to izostane molim se ja sama za njih...pa se onda opet svi zajedno okupimo. Velika je snaga kad se roditelj moli za dijete i blagoslivlja ga.
Ja bih voljela da se ponovno priključe molitvenoj zajednici mladih u našoj župi, ali shvaćam ih da je malo vremena, školske obaveze su goleme. Podjećam ih i na to da kršćanin i svoj rad može i mora posvetiti.
Ponekad mi se čini da baš i ne činim puno.
Ali u školskoj pernici svoje kćeri našla sam bedž Milosrdnog Isusa.
Hvala ti Gospodine!
Molim vas dragi roditelji da se javite sa svojim iskustvom. Malo nas je i vjerujem da Gospodin želi da učimo jedni od drugih.
Jako bih voljela da se javi White Musk i ostali pripadnici drugih vjeroispovijesti. Mislim da možemo mnogo naučiti jedni od drugih.
Hana Sara i druge drage mamice....ovo je zaista teško pitanje, a vi divno razmišljate i zborite... i ja si mislim o tome stalno...moji su još relativno maleni, ali dovoljno veliki da ih već sada počnem ozbiljno odgajati u vjeri. I vjerujem kao i vi ono što nas Riječ uči, da trebamo ići u svijet, među "pogane" i navještati Krista - no da bismo to mogli činiti, trebamo se držati zajedno i stalno se jačati u Gospodinu. I trebamo biti gorljivi za Njega, ne mlaki! Reći DA čovjeku, ali NE grijehu. Znači, kako je netko rekao, razlikovati osobu od grijeha.
E sad, kako tomu naučiti djecu? Vidim u svom životu da je to težak posao, najteži, i da će se vrag uplitati stalno nastojeći odvući moju djecu u svijet, jer njemu je mrsko vidjeti male anđele vjerne Kristu. Tako se pitam što onda mogu?
Mogu im biti primjer vlastitim životom. Koliko god slab čovjek jesam (a jesam), djeca vide da vjerujem i da se oslanjam na Gospodina i da molim, a kada padnem (a padam često, to ovdje bez moraliziranja priznajem, jer vjerujem da istina oslobađa) tražim oprost od Oca, ali i od njih koje sam uvrijedila.
No je li to dovoljno? Kako ih zaštititi od svega ovoga što svijet donosi - a to je besplatnost i slatka primamljivost grijeha kojom su obasipani odasvud i non-stop? Kako ih zaštiti i istovremeno ih pripremiti na taj svijet?
Ne znam. Ali meni se čini da pretjerana tolerancija svega što vide nije dobra. Oprezno s time, da im se ne poruči da je sve dozvoljeno. Ja mislim da djecu treba donekle i ograditi, to jest ne dozvoliti im baš da sve što se nudi kušaju. Naravno da uvijek mogu izabrati sami, oni mogu kušati drogu, predbračne odnose i sve drugo i bez naše dozvole. Ne kažem da ih treba zatvoriti u kavez. Ali kažem da ne moraju živjeti po mentalitetu svijeta. Djevojke ne moraju imati goli pupak i piercing da bi bile lijepe. Mladi ne moraju pušiti da bi bili prihvaćeni. Ne moraju se seksati zato jer "to svi rade" (ili bar tako misle). I ne moraju s 14 godina početi gubiti noći po diskotekama. E sad, kako ću ja to izvesti kad dođe vrijeme, tek će se vidjeti. Nek mi dragi Bog pomogne! Ali mislim da slobodu treba dozirati, ja vjerujem da je to također naša roditeljska odgovornost, uz sve ono što ste navele o međusobnom povjerenju i što itekako stoji.
Meni će sve to biti mnogo teže nego nikima od vas jer imam muža koji je apostatirao od vjere, ili da tako kažem kod njega sjeme nikad nije ni pustilo korjenje. pa sam sama u tome.
Zahvalite Bogu na pobožnim muževima i zajedničkoj molitvi!
I još nešto: podržavati ih da se druže s drugom djecom kršćana. Ima ih, ima. Obaveza je, istina, jako puno, i uvijek će ih biti, sve više. Zar ih nemamo i mi mnogo? Ako zanemarim molitvu, zajedništvo s braćom i snagu koju dobivam iz sakramenata (ispovijed, euharistija, pričest), kako mogu očekivati da ću se suočavati sa svijetom? Pa ništa ne mogu osim u Bogu koji mi daje snagu!
svim curama
A mog Josipa počela su mučiti vjerska pitanja
Jučer je uzeo malo raspelo na stalku,stavio ga na stol i rekao mi:
Daj mi objasni.
Mislim,pričala sam mu Isusu puno,on odrasta s njegovim imenom,no nikada do sada nije ....slušao.
Jučer je naš razgovor bio drugačiji.Promatrao je čavle kojima su pribili Isusa,pitao koji su ga to ljudi mogli pribiti a bio je dobar,pitao kako onda njemu mali Isus nosi darove na Božić a umro je na križu i oduševio se kad je čuo da je umro i "oživio".
Pričali smo o raju i paklu,o tome kako nas naše ponašanje tokom života određuje gdje ćemo poslije smrti.
Prije mjesec dana navršio je 5,no sve je skužio.
Posebno mi je bilo toplo oko srca kad me pitao:
"Mama jel ja smijem sutra u vrtiću objasniti svojim prijateljima neke stvari?"
a nasmijao me svojim ,tipično dječjim ,komentarom:
Hm....Lovro uvijek radi i govori ružne stvari,no Borna je dobar dečko...njega bih mogao spasiti od pakla.
Ma klinci su super,a ovako involvirani u vjeru,sa svojim dječjim doživljajem,neponovljivi...
Ronin, predivno
cure, svima vam stvarno veliko hvala. puno ste mi pomogle svojim razmisljanjima. no moj problem, koliko god nesaglediv i dalekosezan, ima i vrlo konkretno lice: moja Sara se u zadnje vrijeme u razredu sprijateljila sa djevojcicom koja zivi sa "dvije mame". komplicirana situacija no da skratim, ta curica sada zivi sa majkama-lezbijkama. kada me Sara pitala kako je to moguce, da li je to jednako "vrijedno" kao imati mamu i tatu (ne tim rijecima, ali to je bila poanta njenog pitanja) nasla sam se u zaista nezgodnoj situaciji... da ne spominjem da joj je ta curica vec isla pricati o svojoj obitelji na nacin kao da je to nesto najnormalnije na svijetu, a i uciteljica se par puta osvrnula na to u vrlo (blago receno) liberalnom duhu pred cijelim razredom :/ ...ja na kraju nisam znala kako Sari objasniti situaciju iz krscanske perspektive, a ne povrijediti tu djevojcicu onim sto ce joj moja kcer prepricati o tom nasem razgovoru. tako da sam objasnjenje pomalo izbjegla, ali prica daleko od toga da je zavrsena. uglavnom, u drustvu gdje zivimo takve su stvari gotovo svakodnevica... kako se nositi? kako objasniti? kako se postaviti?
kao sto vidite, puna sam pitanja... tako da, ne stedite grlo (tipkovnicu)
Hana_sara
pokušaj odgojiti dijete puno ljubavi ali BEZ predrasuda,
jer divno je imati čvrste osobne moralne stavove,
a istovremeno ne osuđivati.
Po mom mišljenju bitno je da osoba bude DOBRA,a to ide ruku pod ruku i s kršćanstvom.Ono jest čista ljubav.
To što je ta obitelj različita u tom smislu ne znači da nije puna ljubavi,i međusobno i prema djetetu.Pa tko smo mi da sudimo?Ja neću prva.
Ali ću isto tako svakom sekundom svog života nastojati svojoj djeci biti primjer.Mislim da je to dovoljno.
ma lako za predrasude Ronin. ali cinjenica je da te zene zive u grijehu, barem sto se nauka nase vjere tice. pa kako to objasniti djetetu?
nije lako za predrasude.Ne valja ih imati.
Možda u razredu ima djece čiji roditelji nemaju sakrament braka.
Dakle i oni žive u grijehu.Naobjašnjavat ćeš se,draga moja.
Ja ne vodim brigu oko tuđih duša,to prepuštam njima,brinem za svoju.
Na sklizavom si terenu.Ako ćeš djetetu govoriti negativno ucjepljuješ mu vlastite predrasude,a ni to nije dobro.
Možda da kažeš malenoj da ni ti ni vjera to ne odobravate,kao uostalom još puno stvari koje su opće prihvaćene,no poštuješ pravo na različitost,te da prijatelje biramo po kvalitetama koje cijenimo i poštujemo.Mislim da time jasno daješ do znanja što ti misliš,na tvojoj malenoj je da formira vlastite vrijednosti.
zar ti ne mislis da postoji razlika izmedu predrasuda i nauka Crkve? ja zaista mislim da koliko god nemala nista protiv tih ljudi, odredena rezervacija prema takvom nacinu zivota mora postojati...nije lako za predrasude.Ne valja ih imati.
Možda u razredu ima djece čiji roditelji nemaju sakrament braka.
Dakle i oni žive u grijehu.Naobjašnjavat ćeš se,draga moja.
Ja ne vodim brigu oko tuđih duša,to prepuštam njima,brinem za svoju.
Na sklizavom si terenu.Ako ćeš djetetu govoriti negativno ucjepljuješ mu vlastite predrasude,a ni to nije dobro.
super ideja!Možda da kažeš malenoj da ni ti ni vjera to ne odobravate,kao uostalom još puno stvari koje su opće prihvaćene,no poštuješ pravo na različitost,te da prijatelje biramo po kvalitetama koje cijenimo i poštujemo.Mislim da time jasno daješ do znanja što ti misliš,na tvojoj malenoj je da formira vlastite vrijednosti.
Pokušavam ti reći da ja nauk Crkve ne propovijedam,nastojim prema njemu živjeti.I nadam se da će i moje dijete tako.
Što se rezervacije koju spominješ tiče,ja je osobno nemam.Ti je vjerojatno imaš.OK,to je tvoj stav i ja ga kao takvog poštujem.
No,dopusti da tvoje pametno dijete razvije svoj.I moli se za nju,to ti je najbolji savjet koji ti mogu dati,kako i ja molim za svoju dječicu.
Uvijek pođeš od sebe.
ali ovo bismo stvarno mogli reci za toliko stvari u kojima se dijete odgaja u pravom smjeru prije nego sto jednog dana samo ode iz roditeljske kuce. ja stvarno nemam nista protiv tih zena, ali kad se dijete iz skole vrati pouceno (i primjerom implicitno, i od uciteljice eksplicitno) da je takav nacin zivota sasvim ok, ne mogu da se ne zapitam o moralnim dvojbama koje se od najranijih dana usijecaju u moje dijete.
u isto vrijeme, Biblija nam dosljedno govori da je homoseksualnost grijeh (Postanak 19:1-13; Levitski zakonik 18:22; Rimljani 1:26-27; 1.Korincanima 6:9). rimljani 1:26-27 konkretno uce da je homoseksualnost posljedica odricanja i neposlusnosti Bogu. kada ljudi nastavljaju da zive u grijehu i nevjerovanju, Biblija kaze da ih Bog “prepusta” još gorem i izopacenijem grijehu da bi im pokazao ispraznost i beznadeznost zivota odvojenog od Boga. 1.Korincanima 6:9 objavljuje da homoseksualni “prekrsioci” nece naslijediti carstvo Bozije.
ima li Biblija predrasuda?
ne znam ,preteško je to pitanje,samo znam da ih moje srce nema.
mislim da polako odlazimo u jednu drugu,posebnu temu,a ne bih htjela da ovaj divni topic prerareste u to.
Smatram da je u procjeni raznih društvenih anomalija, grijeha, važno povući jasnu granicu između čovjeka, osobe i njezinih djela. Svjesna sam koliko često je to teško i odraslima, no moguće je. Smatram da djeci neprestano treba naglašavati dostojanstvo svakog stvorenog bića i svetost koja mu po toj stvorenosti pripada. Ovo se posebno odnosi na čovjeka, osobu koju je Bog stvorio u ljubavi na svoju sliku. Toliko nas ljubi da nam je dao slobodu, a s njom i odgovornost da ono što nam je darovao na najbolji način iskoristimo. Ipak, svi smo " samo " ljudi te posrćemo i padamo, dižemo se i ponovo padamo. Čini mi se važnim djeci ukazati na tu ljudsku " kvarljivost ", kada pogrješimo priznati pogrešku i dati do znanja da ćemo se pokušati popraviti.
Čini mi se ključnim djecu što ranije upoznati sa svim izopačenostima ovog svijeta, posebno onim koje se tiču ljudske seksualnosti. Naime, kad jednom hormoni započnu svoj utjecaj smatram da je prekasno za prve lekcije. I odlučno ne, Bog koji nam govori kroz Bibliju nema predrasuda: on ljubi svu svoju djecu, pa tako i žene koje žive u " ljubavnoj zajednici ", no oštro osuđuje njihov način života. Na taj način bismo trebali i mi zauzeti stav. Čovječe, ljubim te jer si moj brat, jer smo dionici Božjeg sinovstva, jer te je stvorila Njegova sveta ruka, no ne prihvaćam i osuđujem tvoj način života. Pritom, treba biti spreman da ćemo biti odbačeni i poniženi, no tako je bilo i s Kristom. Ako su ljudi bili u stanju osuditi njegovu savršenu ljubav kako se to nebi dogodilo i našoj nesavršenoj. Naprosto trebamo u ovom liberalnom svijetu sami napraviti mjesta za naše " frikovske " stavove. I naposlijetku, moliti, moliti i moliti da nas sve, zajedno s našom djecom Duh Sveti ojača i izvede na pravi Put.
Crkva ima svoj moralni zakon, čvrsti stav o braku i bračnim odnosima. Međutim, postoji nešto što se zove pastoralna blagost, što je prisutno u odnosu Crkve prema vjernicima još od srednjovjekovnih ispovjedničkih priručnika. U biti toga pojma zapravo se krije razlikovanje između grijeha i grešnika, pa se od svećenika traži da bude blagonaklon prema grešniku i da mu obzirno zadaje pokoru, uzimajući u obzir sve okolnosti njegova/njezina života. Zašto bismo mi bili drugačiji? Mišljenja sam da trebaš svojem djetetu reći stav Crkve i svoj stav o braku, ali ne ići tako daleko da osuđuješ te ljude (tko smo mi da osuđujemo?) ili da braniš kćeri da se druži s tom djevojčicom. Mislim da ništa drugo ni ne možeš, jer ne možeš misliti umjesto svog djeteta. Treba imati na umu da osobe koje na različite načine krše moralne zakone Crkve nisu odbačene ni od Boga ni od Crkve, već i njima Crkva pokušava pružiti potporu i pozvati ih na obraćenje. Sviđa mi se ovo što piše Petrić, posebno u dijelu gdje kaže da smo svi slabi. Toga bismo se češće morali prisjetiti u osudi drugih.
točno o tome i priča J.Juul u knjizi Vaše kompetetno dijete
kad djete odgajaš poštivajuči njegovo pravo na vlastitu osobnost i slobodnu volju, ne narušavaš njegov integritet kaznama i sl. učiš ga o vrijednosti čovjeka
dijete jest čovjek
odvajati loš postupak od definicije ličnosti-čovjeka, učiti o osobnoj odgovornosti vlastitim primjerom
Potpisujem! Samo bih dodala - često, vrlo često ponavljaj svoj stav o braku pred djetetom. Imaš dosta vjerske literature o kršćanskom braku i Božjem planu s čovjekom u vezi s time. Čitajte one najvažnije odlomke zajedno. Usadi joj moć razlikovanja dobra od zla i moć razlikovanja zla u čovjeku od samog čovjeka.
Svi smo po svojoj prirodi grešni, ali jednako tako kršćanin je uvijek pozvan na svetost.
Možda bi bilo dobro da ti i tvoja kćer molite zajedno za tu djevojčicu. Time svome djetetu šalješ jasnu poruku - molimo se za nju jer je volimo, a molimo na nakanu da joj grijeh u kojem živi ne donese negativne plodove životu.
Pravila pisanja postova
