 |
|||
Što očekujete od djece?
Molim vas, možete li mi napisati što u svakodnevnom životu očekujete od svoje djece i koliko su vam djeca stara (jer se očekivanja za svaku dob mijenjaju).
Konkretno: pospremanje igračaka i odjeće, poslušnost, urednost i slično.
Proderete li se ponekad na djecu i ako da, nakon koliko neuspjelih pokušaja lijepim riječima izgubite živce?
Koliko se aktivno igrate s njima te da li ih hvalite, na koji način, za što i koliko često? Kakav vam je tjelesni kontakt (zagrljaji, puse, nošenje)?
eto ti nešto na tu temu...
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=42538
Hvala ti, fegusti.
Međutim, ja imam trogodišnjakinju...
Ne očekujem, samo se nadam
Ok, što?klia prvotno napisa
Ne očekujem, samo se nadam
Emini je skoro 2,5 godine.
Šta očekujem, hm, da sama traži tutu kad joj treba, da posluša kad kažem NE.
Proderem se ponekad, najčešće kad je oblačim, a ona bježi, nakon dugotrajnog umilnog dozivanja (jer bi se ona ganjala, bez obzira što je gola, ili baš zato).
Mazimo i igramo se beskrajno, ali postoje periodi kad se ona sama zanima za nešto ili gleda crtani film. Najviše volim u zadnje vrijeme da je slušam kad pokušava da mi nešto ispriča. Hvalim je uvijek, i za male i za velike stvari, ali kad nije dobra (traži ili radi nešto što ne bi smjela) kažem kako je to ružno i kako ne volim kad je takva.
Re: Što očekujete od djece?
ne ocekujem da ce mi djeca pospremiti igracke iza sebe. Ima vremena za takve stvari, tako da se time ne opterecujem. Nekad sjedemo zajedno i kupimo igracke. Edita je trenutno u svojeglavoj fazi, tako da ce prije Sami pokupiti igracke nego ona.
Trenutno nisu pretjerano poslusni i uredni, a opet je tu Edi malo tezi slucaj.
Da. Proderem se na djecu. Inace, sam taj malo zivcaniji temperament.
Po cijeli dan smo zajedno tako da se cesto i igramo.
I kada je rijec o tjelesnom kontaktu, moram reci da spadam u onu skupinu mama na kojoj djeca vise. Spavamo zajedno, po cijeli dan smo zajedno, a cesto smo zajedno i na Forumu
Re: Što očekujete od djece?
zaboravih napisat da mnogo hvalim djecu kada nesto dobro naprave. (zbog samopuzdanja)ne ocekujem da ce mi djeca pospremiti igracke iza sebe. Ima vremena za takve stvari, tako da se time ne opterecujem. Nekad sjedemo zajedno i kupimo igracke. Edita je trenutno u svojeglavoj fazi, tako da ce prije Sami pokupiti igracke nego ona.
Trenutno nisu pretjerano poslusni i uredni, a opet je tu Edi malo tezi slucaj.
Da. Proderem se na djecu. Inace, sam taj malo zivcaniji temperament.
Po cijeli dan smo zajedno tako da se cesto i igramo.
I kada je rijec o tjelesnom kontaktu, moram reci da spadam u onu skupinu mama na kojoj djeca vise. Spavamo zajedno, po cijeli dan smo zajedno, a cesto smo zajedno i na Forumu
imam troje. dvije godine, cetiri i pol i sedam i pol.
ne ocekujem gotovo nista
od ove najstarije, ocekujem da sama obavi jutarnju i vecernju toaletu i presvlacenje (rijetko mi se ispune ocekivanja bez mojih verbalnih intervencija... sreca je da one sve rjedje prerastaju u bucne i glasne)
od nje jos ocekujem da kad joj nesto kazem da napravi (neki kucni poslic, neku malu obvezu, sto bilo) da to napravi bez previse ponavljanja... toleriram do 3-4 ponavljanja... onda vec lagano krenem u visoke tonove
od ovog srednjeg ne ocekujem nista. poslice koje mu zadajem, obavezno moram pratiti ponavljanjima. sto vise se ja ukljucim u posao - to ga lakse, elegantnije, tise i efikasnije obavimo. sam ce nesto napraviti samo ako ima neposredne koristi od toga (da cemo krenut na sladoled, npr. ili kod njegovog prijatelja i slicne "pogodnosti"...). ako koristi za njega nema - onda pali jedino ovo sto sam gore napisala... ili da se napilam i pocnem buciti, ali opet nista necu postici...
ovaj najmanji je jos dovoljno sladak sam po sebi
u globalu razmisljam ovako. do nekih 5 godina ne ocekujem nista. to znaci da ne ocekujem da ce se sami sjetiti izuti cipele kad udju u kucu, skociti poslije obroka prati zube, presvuci se iz/u pidjamu, pospremiti igracke... oko pete godine ocekujem da ce to napraviti uz moju verbalnu "direktivu"... poslije sedme ocekujem da krenu sami raditi bez mojih intervencija...
aktivno se igramo koliko god nam dnevni raspored omogucuje. ponekad vise, ponekad manje. mazimo se i tjelesno kontaktiramo
zivce gubim kako kad. trudim se da mi prag tolerancije vremenom postaje sve dulji, a ne da se krati. trudim se da u obzir uzimam i vanjske uvjete (vlaga u zraku, divlji vjetar, promjena klimatskih uvjeta i slicno) ne samo njihove i svoje unutarnje bio-prognoze... a ponekad jednostavno - puknem.
nisam savrsena
zaboravila sam pohvale i pokude...
hvalim ih kad nesto obave kako treba (pa i nakon mog "inzistiranja"). kazem im da je posao super obavljen, da (primjerice) soba sad izgleda genijalno - prosto zove na igru, da su zubi sad savrseno cisti i da gric i grec nemaju sanse pokraj takvog zuboperaca... prosto mi je nevjerojatno da dvoriste moze ovako prelijepo izgledati kad se pograblja lisce...
trudim se hvaliti posao. ne njih osobno (ne koristim hvale tipa: odlicno si pospremila sobu, super si oprao zube, i sl...)
kad kudim, kazem i opet - soba izgleda strasno, ne bih rado boravila u njoj. ove igracke mora da su izgubljenje, nitko ne zna gdje im je mjesto... strah me da ce se zubi pokvariti ne budu li bolje cisceni...
trudim se cesto projicirati njihove osjecaje. npr. vjerujem da je tesko krenuti pospremati igracke kad ih ovako puno ima po podu... sigurno je naporno nakon cjelodnevnog trcanja sad jos i prati zube... najradije bi da se nikad ne trebas presvlaciti, da uvijek mozes zivjeti u pidjami... volio bi da je svaki dan subota pa da mozemo svi zajedno cijeli dan uzivati u dvoristu (to kad noa ne zeli u vrtic
Stara je 3,5 godine i ne očekujem, uglavnom ništa…ponekad kad sam nervozna i umorna očekujem da posluša i napravi što joj kažem iz prve…npr. da idemo oprati zube ili okupati se, da obujemo tenisice ili promjenimo hlače…ali to "očekujem" samo zato jer ja nemam snage sto puta ponavljati…i u tim situacijama ponekad dreknem (rjeđe) ili ponovim i stoti put s namještenim, artificijelnim strpljenjem, bez topline i smješka, s mučnim izrazom na licu…dakle ne očekujem da nešto od toga napravi sama, već samo da dođe da napravimo zajedno.
Ali kad je situacija normalna, najčešće ne očekujem ništa i sretna sam kad ona sama učini nešto od onog gore navedenog na prvu loptu. Što se pravih obveza tiče isto ništa ne očekujem…ponekad je zamolim da pospremi igračke ili cipele u ormarić i to na slijedeći način…npr. "Idemo pospremiti tvoje igračke, pa da možemo izvaditi neke druge jer nemamo mjesta."
Pohvale su kod nas svakodnevne za sve što uspije učiniti i na što primjetimo da je sama ponosna…nekad se čak bojim da smo neumjereni u pohvalama, odnosno da nemamo pravu mjeru pa da će teže podnijeti razočarenje kad se susretne s "pravim" svijetom.
Govorimo joj da je volimo najviše na svijetu (i ona nama)…pokazujemo si tu veličinu rukama, nogama, zvijezdama, suncem…Govorimo joj milijun riječi od dragosti…i što je ona naše i još štošta….
Mazimo se kad god stignemo…nunamo se, nosimo se na leđima, valjamo se po krevetima, škakljamo se, mi nju grlimo i ljubimo (i ona nas, ali rjeđe…to joj nije omiljeni način izražavanja osjećaja), sjedi nam u krilu, držimo se za ruke…
Igramo se puno (tek u zadnje vrijeme se ona povremeno zaigra sama), gotovo uvijek smo ili ja ili tata s njom i sudjelujemo u igri…češće aktivno, a nekada (kad nas umor slama) onda samo pasivno…verbalno se uključujemo u igru.
Što očekujem od njih:
Linda (19 mjeseci)- da me posluša kad kažem "ne"
Megi (4 godine)- da pokupi kocke, bojice, igračke kad je lijepo zamolim, da ode oprati ruke i zube, da se sama obuje (obuću koju može sama obuti), da sama obuče (ono što može sama obući), da posluša kad je pozovem i da posluša "ne"
Ispunjavaju li moja očekivanja? Ne uvijek, ali većinom da. Ne mislim da puno očekujem. Mislim da je to sve u skladu s njihovim realnim mogućnostima. Ponekad kažem Lindici da pomogne seki skupiti bojice s poda, ne zato da dijete od 1,5 godine tjeram na rad, nego čisto da se i ona osjeti važnom i da stekne naviku o tome da neki red mora postojati i da nam je puno ljepše kad nije kaos.
"ne" se uglavnom odnosi na opasnosti, za Lindu silaženje sa stepenica, guranje prstića u utičnice (iako zaštićene), griženje i udaranje, a za Megicu se uglavnom sve vrti oko oblačenja- neki dan na +30 hoće štrample, da bi danas inzistirala na tankoj haljinici.
Daovisno o situaciji i izdržljivosti živaca u tom trenu, ali uglavnom ponovim bar tri do pet puta prije deranja. Ne volim to na sebi i radim na ukidanju, ali ne ide mi baš uvijek.
Aktivno se igramo svakog dana, čak i dok nešto radim ili kuham, Megi uvijek stoji pored mene sa svojom bebom na rukama, pa, ako ništa drugo, vodimo ženske razgovore i glumimo da smo dvije "gospođe". Puno čitamo, pjevamo i crtamo. Linda najviše voli igre prstićima (boc-boc iglicama ili slično) i razno glupiranje i škakljanje- tu je tata glavni zabavljač.
Hvalimo ih za sve živo, sve dobro primijetimo i komentiramo svaku igru, crtež, pojedeni ručak, pospremljene igračke, dobro odabranu odjeću, počešljanu kosicu, oprane zubiće, pjesmice.... i govorimo im da ih volimo sto puta na dan. Veli mm Megici "Jesam li ti danas rekao da te volim?", a ona "Ma, naravno da si mi već rekao".
A pokude- bude i toga, kad su neposlušne, npr. kad Linda grize unatoč jasnoj i glasnoj zabrani, kad Megi nakon sto objašnjenja i dalje uporno želi polugola izaći van (dok nije toplo) ili kad, unatoč tome što oduvijek zna da se kutija sa zlatninom ne smije dirati bez mene i mm-a, iskoristi priliku dok je sa čuvalicom, pa razvuče svu zlatninu ili moju šminku...
A tjelesni kontakt- vječito visimo po njima, ljubimo se, mazimo, nosimo, grlimo stalnoooo.
Ozbiljno, ti vičeš? :shock: Nikad te nisam čula, ti si za mene mjerna jedinica za strpljenje s djecom.Da
Re: Što očekujete od djece?
Andrej ima 2 godine i 9 mjeseci. Razmišljajući malo, zaključila sam da od njega zapravo (još) ne očekujem ništa.
Mene jako veseli kad se sam izuje i skine jaknu, kad sam krene oprati ruke i presvući se po dolasku kući, ali ne očekujem da se on sam toga sjeti, zapravo, očekujem da ga ja podsjećam na te "aktivnosti". Isto tako, ne očekujem da me uvijek sluša, jer znam da ima i on bolje i lošije dane, neke dane super surađujemo i komuniciramo, nekim danima nam je koma, ali to pripisujem normalnim dječjim fazama.
Ponekad se proderem, na žalost, razina strpljenja ovisi o mojem psihofizičkom stanju (ako sam umorna, lakše planem). Uvijek mi bude žao istog trena, i nastojim da to bude što rjeđe, iako moram priznati da je ponekad vikanje efikasnije od nagovaranja :/
Igramo se stalno skupa, iako sam u zadnje vrijeme primijetila da se sve češće voli zaigrati sam i da ne želi da mu se uplićem u igru, pa to poštujem.
Što se tiče tjelesnog kontakta, Andrej baš nije pretjerano mazno dijete (ne čudi me, i ja sam takva), ne voli se nositi (osim ako je iznimna situacija), ni puse ne dijeli (vrhunac njegove nježnosti je da mi prebaci obje ruke preko jednog ramena i onda me tapše po leđima). Zato mi je najdraži onaj trenutak kad mi se uvali u krilo sa slikovnicom u rukama i kaže "ocemo citatiiii" (a i to je sve rjeđe, u zadnje vrijeme traži da čitamo tako da on sam sjedi u fotelji).
Buahhhaaaa-haaaa!!!
Kaj fakat se nisam nikad pred tobom zderala? Vidiš, vidiš, možda ipak moj trud oko samokontrole nije uzaludan.
Emanuel (18 mjeseci),
Nista ne ocekujem jer sam svjesna da dijete njegove dobi ne moze jos uvijek pojmiti zasto mu ja npr. kazem da se zemlja iz cvjeca ne smije dirati kada je to njemu tako zabavno. Nije da mu sve pustam, ni slucajno ali puno razgovaramo i milion puta mu objasnjavam zasto mama kaze ne.
Uglavnom me ne poslusa.
Da li se znam proderati na dijete?
Da i uzasno se osjecam minutu poslije i kazem si da to moje urlanje nece pomoci ama bas nista, moze u njemu samo stvoriti kontra efekt.
Da li ga hvalim i koliko imamo tjelesnog kontakta?
Cesto ga hvalimo, poticemo, pjevamo i plesemo s njim.
Imam osjecaj da ga stalno ljubakamo i nosim ga onoliko koliko on to sam trazi, a trazi !
Nisam savrsena mama, mislila sam da cu u nekim stvarima biti dosljednija, u nekim popustljivija. Zelja mi je vise vremena provoditi sa djetetom i ubija me radno vrijeme od 8 - 16:30 i cinjenica da se djetetu dnevno mogu posvetiti tek nekoliko sati dnevno.
Dino 2 godine i 4 mjeseca. Šta očekujem? Očekujem da me posluša kada kažem da je nešto opasno (jer zna za opasnost), da mi da ruku kada prelazimo cestu, da ne baca stvari tj. da nas ne gađa snjima....ali to se još ne dešava...
mazimo se, spavamo zajedno, ljubimo se, nosamo se (sada je u fazi da ga ponekad ljuljam kao malu bebu, kako on to kaže)
nekada i dreknemnakon što jedno pet do deset puta ponovim ne to, ne to ili nešto slično, a on me gleda u oči i radi to
uvijek ga pohvalim, bilo da je otpjevao pjesmicu, sam skinuo jaknu, ili natjerao MM da pokupi igračke
Nekako imam osjećaj da mi je ovaj period najteži, koliko god da shvata, nema šanse da me posluša, čak kada mu ispadne igračka ne bi je sam dohvatio i počne plakati da mu ja dohvatim, da li provjerava granice ili ne, ali ima dana kada pomislim da jednostavno ne mogu više....najnovija tehnika mi je brojanje do 10, mogu reći da uspjeva
hm, ja sam sad razmišljala što očekujem i nemam pojma. lakše mi je reći što ona sama radi. to je valjda i ono što očekujem :?
3 godine i 10 mjeseci:
- samostalno obavljanje nužde - znači, kad treba da sama ode i da ja ni ne znam za to
- skida cipele i pere ruke kad dođe izvana
- sama si bira jelo i piće (doručak, večera i međuobroci), i sama si ga uzima (znači, otvori frižider, uzme sok i natoči si u čašu, izvadi si jogurt i slično, sama maže kruh namazom, putrom, nutelom... ja sam u principu tu da joj dodam tanjur/ čašu i da joj narežem kruh ako treba)
- igračke pospremamo uglavnom zajedno
- zna se sama obući i skinuti (sve komade odjeće i obuće) i zna se sama oprati (ruke, zube, lice, noge, pišu i guzu na bideu :shock: ), ali voli kad joj ja pomažem - koristi to za maženje, pogotovo otkad je margita s nama
deranje, joj , ovisi o danu (tlak, biprognoza i to
pohvale - izrazite kad napravi nešto što do sad nije znala/ mogla, ili kad vidim da joj pohvala treba (iz bilo kojeg razloga). također, puno više ju hvalim kad učini nešto dobro u socijalno - emocionalnim kontaktima s drugima, nego za neko motoričko ili intelektualno postignuće. vidi se što mi je važnije
kontakt : spavamo svi skupa, mazimo se koliko god stignemo. otkad je margita s nama, zara je naučila riječima tražiti dodir, jer često nismo primijetili njenu potrebu na vrijeme, pa bi počela raditi nered tražeći pažnju
inače si milion puta dnevno kažemo "volim te!"
a danas u vrtiću, čitam na panou što su klinci pričali što je za njih obitelj. a zara je rekla "mi smo obitelj zato što smo prijatelji"
Re: Što očekujete od djece?
Sad sam još malo razmišljala o ovome što sam napisala, i došla do zaključka da nešto ipak očekujem od njega. Očekujem da komunicira sa mnom na razini prihvatljivoj za svoju dob. Govor mu je sasvim dobro razvijen da može izraziti što hoće, a što neće, treba li mu pomoć ili može sam. I s time u vezi, smeta me (i tu najčešće gubim živce) kad se vrati u fazu jednogodišnjaka koji ne zna govoriti pa se izražava neartikuliranim cendranjem.
Srećom, to nije prečesto. Ali ako nam se poklope "oni dani": on u fazi cendranja, ja umorna i razdražljiva, kombinacija je neugodna...
evo ja cu koristiti lutonjicinu sprancu... da vidim sto mi moje 3,5 god. dijete zna i umije...
tocno tako, ima stepenice za skoljku.- samostalno obavljanje nužde - znači, kad treba da sama ode i da ja ni ne znam za to
da... uz malu napomenu od strane mame- skida cipele i pere ruke kad dođe izvana
ovo moja ne radi, jer ju nisam tome naucila, a i frizider nam je visok. moze izabrati koji ce jogurt (od ponudjenih), al manje vise nema slobodu odlucivanja sto ce uopce jesti za vrijeme odredjenih obroka (osim ako joj se nesto ne svidi). ako pozeli sok, kaze nam i dobije.- sama si bira jelo i piće (doručak, večera i međuobroci), i sama si ga uzima (znači, otvori frižider, uzme sok i natoči si u čašu, izvadi si jogurt i slično, sama maže kruh namazom, putrom, nutelom... ja sam u principu tu da joj dodam tanjur/ čašu i da joj narežem kruh ako treba)
zato zna palit tv (mamina kcer)
radimo na tome. svakim danom u svakom pogledu sve vise napredujemo- igračke pospremamo uglavnom zajedno
inace, mi pomaze u kuhinji i u pospremanju kuce... na taj nacin ju zabavim...
¨- zna se sama obući i skinuti (sve komade odjeće i obuće) i zna se sama oprati (ruke, zube, lice, noge, pišu i guzu)
takodjer. kad se tusiramo zna se sama nasapunjati i sl.
isto. s tim da sam primjetila da kako prelazimo iz godine u godinu, a mene hvata panika recimo od terrible twos, pa horrible trees, imamo negdje oko mjesec dana (a mozda i manje) nekih razmirica (recimo poceetkom ove godine je pocela uzasno plakati za svaku sitnicu da smo mi bili malo zacudjeni, jer ona uopce nije cmizdrav tip) i onda se to tako fino ustali i cijela godina nam bude odlicnaima dana kad imam beskrajno strpljenje, ima dana kad vrištim...
tocno tako.pohvale - izrazite kad napravi nešto što do sad nije znala/ mogla, ili kad vidim da joj pohvala treba (iz bilo kojeg razloga).
spavamo svi skupa, tj. ona spava mi ne, pa ju po noci prebacujemo u njen krevet. uspavljujemo se, mazimo i volimo. kad govorim s njom spustim se u nivo njenih ociju, pa onda uglavnom odmah slijedi zagrljaj s njene strane. u posljednje vrijeme je cesce sama s mm, i vidim da se izmedju njih razvija divan odnos.kontakt :
o da, to su upravo te faze o kojima sam pricala. tad ne dozvolim da uopce dovrsi recenicu (ionako ju ne razumijem) nego ju zamolim da se prvo smiri. il ju zacudjeno pitam: zar se to nije moglo lijepo reci, cemu cendranje?I s time u vezi, smeta me (i tu najčešće gubim živce) kad se vrati u fazu jednogodišnjaka koji ne zna govoriti pa se izražava neartikuliranim cendranjem.
svjesna sam da je sad u najosjetljivoj dobi, neka vrsta predpuberteta, pa joj dosta stvari popustam i imam konjske zivce (sama se sebi divim), jer vidim da ona ponekad i sama ne zna sto bi sa sobom. jucer dosli kod moje bake i dide i ona bez razloga pocela gorko plakati, jedva smo je smirili. :/
e da, sad si me nečeg sjetilainace, mi pomaze u kuhinji i u pospremanju kuce... na taj nacin ju zabavim...
kad napravi ono što mi doma zovemo s*anje
znači, kad prolije sok/ jogurt/ vodu, ode po krpu, smoči ju i opere pod
kad zapiša pod (nisam skužila kako to uspije), onda to obriše
kad nešto jako namrvi, onda to pomete
i slično
[quote="Lutonjica"]o, da... da... prije mjesec dana kod moje bake, ja joj velim; pazi mrvice ce ti ispasti ako tako budes drzala posudu, ona gleda u mene i pravi se blesava, ja opet: pazi... a ona mic-po-mic okrece posudu da ispadnu mrve na pod... nisam se derala
znači, kad prolije sok/ jogurt/ vodu, ode po krpu, smoči ju i opere pod
kad zapiša pod (nisam skužila kako to uspije), onda to obriše
kad nešto jako namrvi, onda to pomete
i slično
kad skine odjecu sa sebe, ja joj kazem da stavi u prljavi ves. i sad ju nastojim naucit da ono sto skine ne moze samo ostavit na podu... pa prije spavanja trci po kuci, spremajuci stvari. tj. daje ih meni.
ma to nema nikakve veze.pocistila je, al naravno nespretno.
važno mi je da sama počisti ono što za*ere, spretno il nespretno
i htjedoh napomenut još nešto što se tiče tog samostalnog hranjenja:
kod nas doma je samo ručak obrok koji jedemo skupa i svi isto. ostali obroci jedu se kako kome paše i što god kome paše, pod uvjetom da si sam napravi (ili lijepo zamoli nekog drugog da mu napravi
tako je bilo kod mene doma, pa je meni to tako normalno i nastavila sam to i u svojoj maloj obitelji. ne pada mi na pamet da ja sama pripremam doručak ili večeru za cijelu obitelj
s tim da kod nas nema junka, pa što god zara uzela, sve je ok.
Prije nego razmislim što očekujem od Lovre (na prvu ruku ništa, jer i ovako bez očekivanja puno toga pruža i pomažee da, sad si me nečeg sjetilainace, mi pomaze u kuhinji i u pospremanju kuce... na taj nacin ju zabavim...
kad napravi ono što mi doma zovemo s*anje
znači, kad prolije sok/ jogurt/ vodu, ode po krpu, smoči ju i opere pod
kad zapiša pod (nisam skužila kako to uspije), onda to obriše
kad nešto jako namrvi, onda to pomete
i slično
ja sam mama vec malo veceg djeteta...al uvijek sam imala ocekivanja...
sa 3 godine je bila u vrticu sto je znacilo da se mora samostalno skinuti i obuci (isto su ucili u vrticu, kad su odlazili na spavanje), da se samostalno hrani i pere...
i da pospremi svoje igracke...kad smo se "ucili" pospremanju, poceli smo sa pricom kako treba o igrackama brinuti, i kako igracke nisu sretne kod djece koja ih razbijaju, gaze i bacaju te ostavljaju na posu...
...najprije smo ponavljali...onda su se jedne noci igracke odlucile "otici" djeci koja za njih brinu...i nisu nam se vratile...
od onda je igracke i pospremala i pazila...i dan danas je tako...mada je vec velika...
a pospremala je samnom, i kuhala...
jednom sam ja polirala drveno pokucstvo...ona je otisla u kupatilo..uzela pastu za zube (tuba je bila naslicnija mojoj), i ispolirala ormare u svojoj sobi...dobila je sve pohvale..a onu poastu nikad vise nismo ocistili do kraja, jos je uvijek na jednim vratima neiskorjenjena...
i kod zare je bilo tako kad je bila manjaPrije nego razmislim što očekujem od Lovre (na prvu ruku ništa, jer i ovako bez očekivanja puno toga pruža i pomažee da, sad si me nečeg sjetilainace, mi pomaze u kuhinji i u pospremanju kuce... na taj nacin ju zabavim...
kad napravi ono što mi doma zovemo s*anje
znači, kad prolije sok/ jogurt/ vodu, ode po krpu, smoči ju i opere pod
kad zapiša pod (nisam skužila kako to uspije), onda to obriše
kad nešto jako namrvi, onda to pomete
i slično
a sad se s*anje počisti i to je to, nije ni igra, ni zabava, nego nešto što se napravi i gotovo
kod nas uglavnom to ne bude rucak, nego vecera (il kasni rucak) (il oboje ako je vikend) sto pripremam ja ili mm (al jedemo svi skupa). dorucak svatko sebi (ja ionako ne doruckujem), tj. netko od odraslih (zavisno tko ustane da ju vodi u vrtic) mora njoj, ne moze ona sama. u svakom slucaju, ona je za mene jos premala da otvara sama frizider i uzima si sto zeli (osim ako se tog trena ne pozeli neceg il ne vidi kad ja otvaram frizider pa izrazi zelju da bi jogurt il -jos - voca), al nastojimo ipak odrzati neki kontinuitet o kojem se mi odrasli brinemo i nastojimo svi zajedno jesti za rucak i veceru (koliko tko moze). nekako nije mi cilj da svatko jede kad mu pashe i vadi si iz frizidera sto hoce (a recimo gotov rucak na stolu), sto ne znaci da se i takve situacije ne mogu desiti, al ne tezimo tome.i htjedoh napomenut još nešto što se tiče tog samostalnog hranjenja:
kod nas doma je samo ručak obrok koji jedemo skupa i svi isto. ostali obroci jedu se kako kome paše i što god kome paše, pod uvjetom da si sam napravi (ili lijepo zamoli nekog drugog da mu napravi
tako je bilo kod mene doma, pa je meni to tako normalno i nastavila sam to i u svojoj maloj obitelji. ne pada mi na pamet da ja sama pripremam doručak ili večeru za cijelu obitelj
s tim da kod nas nema junka, pa što god zara uzela, sve je ok.
Tri godine- prvenstveno očekujem da je sretan, da osjetim da je zadovoljan s onim što sad radi i kako mu je.
Očekujem veću samostalnost: u hranjenju, oblačenju, spremanju igračaka tj. svemu onom čemu ga učim. Sad očekujem i da će početi s pitanjima «zašto» i pripremam se na snalaženje u odgovaranju.
Hvalim ga non-stop, bravo, super, odlično, plješćem, a možda i previše, ali to je ono- kad ga pohvalim nadam se da će usvojiti poruku koju se trudim poslati- to je dobro, tako se to radi, vidiš da je dobro ispalo, možeš ti to, probaj…
Tjelesni kontakt- svjesna sam koliko je važan, a iako od rane dobi sam šeta, ne želi dati ruku i ide svojim putem, uvijek ima važnijeg posla; često ga uzmem u naručje i zagrlim, poljubim, na što on uzvrati jakim zagrljajem i baš bude sretan. Ujutro i navečer u krevetu se voli maziti, pa nastojim da takvi trenuci traju što duže.
Aktivno igranje- tu i tamo, nekad dovoljno, a nekad bi mogla i više; ali tu uskaču i tata, baka, dida.
Vičem, za moje pojmove, previše i užasno mi je krivo zbog toga, ali tješim se da ga nikada fizički ne kažnjavam, pa još da svladam ovo vikanje i bila bi sama sebi super. Trudim se kontrolirati, ali dogodi mi se gubitak strpljenja (sama sam kriva, znam) i situacije prevelikih zahtjeva i stresa na poslu, od čega sam i psihički i fizički izmorena do kraja, pa se jednostavno ne mogu kontrolirati, a podizanje tona je brži način privlačenja njegove pažnje. Nije baš dobro, ali šta ću?
ilona ima 17 mjeseci. očekujem da svaki put kad ju presvučem sama odnese pelenu u smeće, što i napravi s veseljem, a onda zasluži pljesak :D
polako počinje i vraćat igračke u kutije kad ju prestanu zanimat.
Moja očekivanja se ne odnose na svakodnevne obaveze niti zadatke.
Očekujem i nadam se da će izrasti u suosjećajne ljude, vesele i dobronamjerne;odgovorne spram svojih zadataka i najviše od svega, neopterećene okolinom. Želim da su puno svoji , malo moji, sigurni u sebe i svoje želje.
Re: Što očekujete od djece?
d. ima 5. zna da je spremanje igracaka na kraju dana njegova obveza, iako prihvacamo argumente tipa "umoran sam" ili "pomozi mi, ne da mi se sam". unatoc tome, u 90% slucajeva ce slickati sobu sam, mi samo napomenemo da je vrijeme. sam ujutro napravlja krevet (nije savrseno, znam malo popraviti, ali uvijek izrazim prikladno divljenje).
sam se skida, oblaci, svlaci, ali ne zna vezati spigete na tenisicama.
sam obavlja nuzdu, moze se i sam istusirati, iako u vidu rituala to jos uvijek radimo zajedno. kosu mu peremo mi.
jede samostalno, juhu nekad trazi da mu podajemo jer "mu ide brze".
znam podviknuti, sada izuzetno rijetko, ali u dobi od 3-4,5 sam znala gubit zivce zbog ignoriranja s njegove strane. nacelno mi je prag tolerancije i sklonosti ponavljanju izuzetno visok, ali on je taj prag redovito probijao.
igramo se stalno i on to od nas trazi. ako kazem "cekaj malo" ili "ne da mi se, umorna sam" - krene monolog o tome kako je moja obveza igrati se s njim, jer je on mali i kad sto ja moram na posao - on se mora igrati, a to ne moze sam... uglavnom - filozof!
ljubimo ga stalno, imamo rituale jutarnjeg mazenja. dijelim pohvale lako i rado, dugo smo plesali ples radosti kad bi on ucinio nesto dobro, a sad ga ipak vise verbalno nagradjujemo. trudimo se da to bude svakodnevno, da i sitnice budu vazne.
da sam dobila lipu za svaki poljubac koji sam im dala, financijski bi bili osigurani i mi i nasi unuci. ne znam sto bih jos napisala o poljupcima, a da ne bude pateticno.
k. ima 20 mjeseci. od nje ne ocekujemo nista, samo je pratimo i obozavamo.
nikad na nju nismo podviknuli.
s njom se lako igrati, jer je njoj sve igra. i dok peremo sudje, i slazemo robu, i usisavamo, i mazimo se... nemamo posebnih igrica kao s d., ali smatram da se igramo stalno.
za poljupce v. gore. s njom jos uvijek plesemo ples radosti. kad nesto super napravi - dignemo ruke, podciknemo i vrtimo se u krug. glupo, ali oni to obozavaju.
Vikiikatja, rugi dio tvog posta mi je jako lijep i od riječi do riječi se slažem s njim
Moje je mišljenje da je i to jako važno i da je dužnost roditelja naučiti djecu i pokazati im te svakodnevne vještine (mislim konkretno na ostavljanje kakvog- takvog reda iza sebe, sukladno njihovom uzrastu, brigu o svom tijelu...), kao što nam je dužnost pomoći im pri usvajanju prvih slova, naučiti ih empatiji, toleranciji.... Naravno da od Linde (19 mj.) po pitanju osobne higijene ne očekujem gotovo ništa, ali zašto ne bi djetešce znalo da se ručice moraju orati kad su prljave, i zašto ne bi Megi (4 g) znala da je bojicama mjesto u kutiji, da je igračkama mjesto u njihovoj košari, da se poslije nužde peru ruke i spušta voda, da se zubići obavezno peru svakog dana... moja roditeljska dužnost je naučiti ih tome i od trenutka kad vidim da su savladale bilo koju od tih "vještina", očekujem da ih provode, uz, naravno moje razumijevanje za njihovo povremeno negodovanje.
linda, jako lijepo receno. imas potpuno pravo.
meni je njena osobna higijena i ostavljanje koliko-tolikog reda iza sebe (sukladno njihovom uzrastu) jako bitna stavka u njenom odgoju.
Ja imam dvogodišnjaka i očekujem drugu bebu.
A od svog velikog dečka očekujem ono što smo zajedno savladali i naučili, a to je:
- spremanje igračaka za sobom uz našu pomoć, jer
ako smo se zajedno igrali - zajedno i spremamo
- da zan poslušati riječi upozorenja (tipa: pazi ide auto - on se skloni samostalno uz rub ceste, ne dirati jer je vruće, opasni ili već što....)
- da skine jaknicu i izuje cipele kad uđe u kuću (to radi i u gostima), spremi ih uredno na svoje mjesto i pravac kupaona na pranje ruku (taj dio se još ponekad mora naglasiti, ali funkcionira bez prigovora jer zločeste se bakterije skupljaju na rukama pa ih treba oprati)
- da podjeli igračku ili komad voća ili čega već kad smo u društvu, ali isto tako da ne daje svoje u bescjenje
- da ne izaziva druge, već da se povuče ako mu društvo ne odgovara
- da se neke stvari jednostavno tako rade uz naravno maštovite priče MM tipa, da se smeće baca u kantu za smeće, da se zubići peru prije spavanja, da svaka stvar ima svoje mjesto da bi se lakše mogla naći ...
Uglavnom očekujem ono što smo ga mi naučili i što i mi radimo, ali samo ono što smo savladali. I nema ljutnje ako se nešto ne napravi, već ovisno o situaciji upozorimo ili objasnimo...
Tutu još nismo savladali jer jednostavno nije spreman, pa tkve stvari ne ne očekujem. A ne postavljamo ni granice tipa do tada i tada mora to naučiti. Neka se razija svojim tempom, a mi ga potičemo i upoznajemo sa situacijama.
Ma, naravno.
Svoju djecu učim da briga oko vlastitog tijela ili nekog osnovnog reda u stanu nije nikakav bauk, niti nešto što treba s mukom obavljati, već dio svakodnevice koji treba obaviti da bi nam poslije bilo lijepo i ugodno u urednom stanu, da bi nam zubi bili bijeli, da bi nam kupaona mirisala... itd. Kad dajem curama takve "zadatke" uvijek naglašavam pozitivan rezultat i trudim se ne spominjati to u smislu opterećenja i vlastite nevoljkosti.
za sada ne očekujem ništa.
ali se zato duboko i iskreno nadam kakao ću ostat u zdravoj pameti kad prođe ova nepodnošljiva faza između 2-3 godine (prestaje li "ludilo" nakon treće godine
nadam se:
- kako će tada moje NE imat odjeka kod nje i u njenim ušima.
- kako će spremat svoje igračke kad završi s igrom
- kako će prestat po cili dan i za svaku glupost plakat i naricat (najčešće i više-manje u pravilu bez razloga i od svoga bijesa)
- kako će bit malo više samostalna, a ne stalno: mama će mi; tata će mi; ti mi to uradi, ti mi ono uradi.....
- kako će uskoro ovo sve bit iza nas, a ona bit poslušnija nego sada
- proderem li se??
naravno. pa i ja sam samo čovik od krvi, mesa i ponekad tanjih živaca. ali se ne drečim bez razloga i na prvo upozorenje.
npr. nakon 20 puta šta kažem: L. ne bacaj igračke uokolo, kad sto puta ponovim ne silazi do kanala jer je voda hladna i moćeš upast pa se utopit, daj mi ruku dok šetamo ulicom, ne govori za hranu da je bljak, makni se od bazena,.....i nakon šta cili dan ponavljam upozorenja normalno mi je da "puknem" pa se i proderem.
pohvale:za sve što napravi dobro, lipo, fino pohvalim je obavezno. pogotovo ako je to nešto što i nije primjereno njenoj dobi ili je čak prvi put napravila za svoju dob. obavezno je pohvala i puno poljubaca.
ako nešto napravi krivo, nastojim joj objasnit šta je krivo i ukazat da drugi put to ne radi tako.
nošenje, ljubljenje, maženje:
obavezno i kad god smo jedna kraj druge.
iako mi je nošenje i nosikanja povremeno priko glave jer mi se kičma slama. nije ona više mala beba. ali kad prinzeca kaže: nosi me, strašno me bole noge ko joj može odolit
S prvim dijelom se apsolutno slažem i provodim ga u smislu toga da nikada ne bih propustila pranje ruku djetetu, pranje zubića ili da ne bih ostavila igračke ili robu razbacane uokolo...ali u drugom dijelu...ja osobno ne bih postavljala takve kriterije...Ja ne očekujem da ona nakon što je usvojila ove vještine, da ih sama napravi...Negodovanje je kod nas prisutno za svaku stvar koja liči na obavezu...zato mi sve te stvari radimo...peremo se, spremamo igračke, oblačimo se, ali zajedno. Niti jedna moja rečenica ne glasi "učini to i to..." jer ne smatram da je njenoj u njenoj dobi poslušnost i savjesnost primjerena...Vjerojatno bih strogošću i nekom vrstom kažnjavanja postigla tu poslušnost, ali ne želim...želim motivirati za usvajanje radnih, higijenskih i sličnih navika bez opterećenja.
Naravno da bih od starijeg djeteta, od npr. 5 godina, očekivala da samostalno primjeni neku od naučenih vještina, za sada ne bih.
na ovo svoje citirano i boldano, moram zaljepiti još nešto...Prije nego razmislim što očekujem od Lovre (na prvu ruku ništa, jer i ovako bez očekivanja puno toga pruža i pomažee da, sad si me nečeg sjetilainace, mi pomaze u kuhinji i u pospremanju kuce... na taj nacin ju zabavim...
kad napravi ono što mi doma zovemo s*anje
znači, kad prolije sok/ jogurt/ vodu, ode po krpu, smoči ju i opere pod
kad zapiša pod (nisam skužila kako to uspije), onda to obriše
kad nešto jako namrvi, onda to pomete
i slično
Iskreno mi nemamo nikakvih ekstra očekivanja. Lovro sve čini u igri. Ne očekujemo od njega da pospremi igračke, već ih spremamo zajedno u igri. Ne tjeram ga da se oblači sam, ali kad on inzistira na tome, ja ga pustim. Ne tjeram ga da sam sjedi na tuti, ali ako želi da odem van iz kupaone, ja odem. Ne tjeram ga da sam obuće cipele, ali kad na tome inzistira, ja ga pustima...
Na kraju ispada da ga ništa "ne tjeram" (ružna riječ, ali mislim da se kužimo), ali on na svojoj samostalnosti SAM inzistira. Tu ga uvijek pustim. I na kraju ispadne da smo kao svi vršnjaci.
Ovdje pišem sve u prvom licu...no sve ovo podrazumijeva i MM.
Ma, naravno, isto je i kod nas. Možda sam ostavila malo dojam krute mame, ali nipošto nije tako. Pa, i napisala samdakle, računam na negodovanje i gotovo uvijek na kraju ja pomognem. Htjela sam reći da, ako vidim da npr. Megi zna sama obuti papuče, očekujem od nje da ih obuje, tj. bar pokuša sama obuti. Ako negoduje, podsjetit ću je da ja znam da ona to može, ako ne ide, pomoći ću joj, ako baš ne želi radi nekih svojih mušica, onda ću se sagnuti i obuti je, ali uz primjedbu da to ona ipak može i da se drugi put potrudi.
Apsolutno. Nisam valjda ostavila dojam da mislim suprotno?!
Tko je spominjao kažnjavanje?! Bože sačuvaj!
Eto kako ih motiviram.
A zašto misliš da dijete od 4 godine ne može jednako uspješno primijeniti neku od stečenih vještina? To se ne usvaja preko noći, nego postepeno od najranije dobi, korak po korak. Kad bih Megicu prvi put zamolila da pokupi bojice s poda s njezinih pet godina, mislim da bi me pogledala s velikim upitnikom na glavi u stilu "Kaj sad ova odjednom brije? Pa, zar to nije oduvijek njezin posao? Kakve veze imam ja s pospremanjem?"
Ja znam da ti nisi kruta mama
Nisi me trabala isjeckati.
Odgovor na zadnje pitanje je...ne mislim da ne može, mislim da takva obveza izvedena samostalno predstavlja opterećenje u toj dobi i stvara suprotni efekat, barem kod mog djeteta. Ja isto tako nisam nikada (ma ne nikada već od neke njene 2. godine) sama pokupila igračke, ali sam uvijek došla u tu dnevnu sobu i započela radnju spremanja, pri tome joj govoreći...hajdemo to učiniti...dodaj onu kockicu u kutiju, ma gdje li se to samo zavukla...stavi molim te puzle u ormar...moramo urediti ovu sobu jer inače nećemo moći raditi to i to...Zato ne vjerujem da će se ona u nekoj dobi začuditi kad joj kažem da to učini sama. Mislim da to ima veze i s onim što je mamma san napisala...moja curka do sada nije željela ništa raditi sama. Sada po malo počinje željeti sama izvesti neku radnju koju zna. Mislim da kad ta potreba za individualnošću postane prevladavajuća...da je onda moguće očekivati i samostalno obavljanje nekih "obaveza" (naravno ovakvih o kojima smo govorili).
Sorryali ne volim kad me se krivo shvati.
sanja, sad si me bacila u razmišljanje i skužila sam da ja od bojana ne očekujem baš nešto konkretno, pa ne znam dal da očajavam ili se veselim
očekujem, npr, da uvijek i pod obavezno opere ruke prije jela i kad dođemo od nekuda i to radimo obično zajedno, a ako on inzistira da opere sam, onda i bude tako, iako to nije nikako oprano, ne miješam se
tražim od njega da pospremi igračke, ali ne očekujem da će to uvijek ili bez prigovaranja napraviti
ponekad pospremi sam, bez da mu uopće i spomenem, a ponekad nema šanse da išta napravi, ali to su obično dani kad je umoran, pa ni ne inzistiram, pospremim ja, uz dogovor da ćemo slijedeći put zajedno
ne očekujem da cijeli ručak mirno odsjedi za stolom, ali sam sretna što mu to, iz dana u dan, sve više uspijeva
zapravo, ne očekujem baš previše toga, ali ga u puno stvari potičem
jedina stvar, oko koje nikad nema popuštanja, je prelazak preko ceste; uvijek mora dati ruku i jedino tu sam nemilosrdna
Šta očekujem?
Očekujem da moja Reica bude zdrava i izraste u jednu krasnu,normalnu curu,a za sad je na najboljem putu za to.
Sluša li?Kako kada,nekad od prve,a nekad treba i zagalamit.
Ima 6 godina i 8 mjeseci,pere se sama,obavlja nuždu sama,oblači se sama,veže cipele odavno sama,jede sama,uzme iz frižidera mlijeko ili sok i natoči sama bez prolijevanja.Posprema igračke odavno,robicu isto,meni pomogne oko veša ili suđa(dodaje mi dok slažemo u perilicu,obavezno ona stavlja detrgent) s tim da je ta pomoć više igra,a ne obaveza.
Uglavnom dosta je samostalna i ja sam zadovoljna.
Jako se puno mazimo,svaki slobodan trenutak se igramo ili sada kad je lijepo vrijeme obavezno smo vani,rolamo,vozimo bicikle,odemo u park ili u prirodu kad god možemo.Svaki vikend joj se i suprug i ja maksimalno posvetimo,vodimo je u kino,kazalište,muzeje(strašno je likovno nadarena)na jahanje,u zoološki,toplice,Sljeme,ali sve po njenoj želji i izboru.
Za sad još ne ide u školu,ali ide već dvije godine na engleski i likovni gdje slika,kipari i uči razne tehnike crtanja,te trenira tekwondo(na to smo je upisali radi socijalizacije,jer ne ide u vrtić,a primjetili smo da je malo previše vezana na nas)Zadovoljni smo rezultatima,jako zadovoljni.NIkad je na ništa nismo tjerali,sve slobodne aktivnosti su bile isključivo njen izbor i uvijek sa veseljem ide.
Pristojna je i kulturna u ophođenju sa drugima,e to očekujem uvijek od nje.Pošto i suprug i ja uvijek pozdravljamo,odzdravljamo i sve ostalo šta treba,to očekujemo i od nje i kad propusti pozdraviti,obavezno joj napomenem,jer imamo pravilo;koga ja pozdravim,mora i ona.Ne psuje i nikad,baš nikad nije izrekla ni jednu psovku i to jako cijenimo,ali isto tako ona jako dobro zna koje su to ružne riječi koje nazivamo psovkama,pa mi obavezno kaže ako od kojeg djeteta čuje takvu riječ.
Također očekujem od nje da se obrazuje,maksimalno koliko će moći,jer inteligentna je,uvjete ima i mislim da je normalno od nje to očekivati,jer,činjenica je da što imaš više škole,to ti je lakše u životu.
Eto toliko o očekivanjima,za sada
sanja, nemam pojma kako bi ti odgovorila. moja očekivanja ovise o MOM raspoloženju, o tome koliko sam JA umorna, o tome koliko se MENI žuri, o tome jesam li JA gladna, umorna, neispavana itd. to samo znači da sam prevrtljiva u načinu na koji tražim nešto od lade. jedan dan mogu beskrajno dugo i strpljivo objašnjavati zašto je važno prati ruke i kroz igru to i napraviti s njom, a drugi dan mi izleti povišeni ton
ne očekujem da će sama pospremiti igračke, održati obećanje, pojesti što je tražila, obući se i slično, ali očekujem da izražava svoje emocije na prihvatljiv način u skladu sa svojom dobi. zaključak: što manje očekujem, to smo obje sretnije i opuštenije. maženja, ljubljenja, grljenja, izljeva ljubavi, beskrajno dugih valjanja po krevetu nam ne nedostaje. zajedničke igre također. zapravo se još uvijek malo igra sama. što se pohvala tiče čini mi se da koji puta i pretjerujem govoreći joj koliko je divna, krasna, draga, lijepa...a onda si mislim da je bolje da bude umišljena nego niskog samopouzdanja
potpis
M. još nema ni 2 godine, ali nakon čitanja vaših očekivanja postala sam svjesna da ja očekujem-ili bolje reči iščekujem uvijek da će napraviti nešto što ne treba ili mi ne paše,pa se prosto iznenadim i obradujem kad se to ne desi. Taj tren obuzme me nada da da je naučio da se ne smije penjati na stol,bacati stvari preko balkona i niz stepenice i u školjku,gristi i lupati druge,vuči stoljnake i druge štetnosti.
U stvari očekujem da će se baš sutra urezati u trajno pamćenje to što po sto puta ponavljam
Očekujem da sama zaspeali nema koristi od tog mog očekivanja
Za istinu - jedino što očekujem od Lee, u smislu da ću se naljutiti, pa i vikati, ako to očekivanje ne ispuni je da me posluša u opasnim situacijama, osobito vani, da ne pobjegne, da stane ako kažem stani, da se vrati ako kažem da se vrati I u tim situacijama se znam proderati.
Što se tiče spremanja igračaka, oblačenja i svlačenja, pranja ruku itd. to ne očekujem nego potičem, na pospremanju igračaka tj. zaokruživanju neke igre i inzistiram.
Aktivno se igramo puno, sad sam baš na godišnjem pa se sa tugom prisjećam kako nam je bilo dok smo bile zajedno doma, jer moram priznati da sam nakon posla umorna i iscijeđena i da se često nemam volje niti snage igrati, ali trudim se.
Puno vam hvala na odgovorima, dosta su mi pomogli.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom