Kako ju osloboditi straha od nekih (bliskih) osoba?
Ne znam otkud bih počela i kako bih vam najvjernije prenijela našu situaciju, al već me to toliko muči i brine, da zaista trebam pomoć, jer ne znam kako da joj pomognem.
Davno smo prošli onu fazu "straha od nepoznatih ljudi", koja kod Lee i nije bila pretjerano izražena. Uglavnom se bojala tu i tamo ponekog muškog, žene gotovo nijedne.
Ostao joj je međutim strah od doktora, koji graniči s panikom i kulminirao je u tome da sad već urliče i pri samom zaustavljanju ispred nepoznate zgrade koja imalo nalikuje bolnici. Da nisam ja 24 sata s njom i da ne znam da zaista nije imala nikakvo loše iskustvo s liječnicima - mislila bih da je posrijedi neka trauma kojoj nisam prisustvovala. Ovako, ne znam zaista naći pravog razloga tom njenom strahu.
Ali, osim doktora (kojeg možemo izbjeći koliko god je moguće) ostao joj je i strah od nekih ljudi iz njene okoline - boji se našeg kuma, za kojeg pretpostavljam da ju plaši jer liči na njenog doktora; i boji se svog djeda, tj. mog tate.
E, taj njen strah me posebno muči. Istina je da djeda rijetko vidi jer ne živimo u istom gradu, ali isto tako rijetko vidi i većinu rodbine, jer svi su nam u Slavoniji, pa kad idemo tamo vidimo ih sve jednako često. Djed nije neka duša od čovjeka, al nije ni čisto zlo. Uostalom, moj je otac, koji me othranio i koji nikad, baš nikad nije niti zaprijetio, a kamoli udario mene ili sestru. Ima svojih mana, ali bože mili, tko ih nema. I nikad ih ne pokazuje niti ispoljava pred nama. Al ona ga jednostavno ne voli. Kulminiralo je za Uskrs, kada smo došli mojima na večeru, a ja sam prvih pol sata provela sama s njom u drugoj sobi, pokušavajući je smiriti i objašnjavajući joj na sve mile načine da je sigurna i da se nikoga ne treba bojati (moram ovdje napomenuti da je na ulasku u zgradu gdje žive moji počela plakati i vikati da neće doktoru). Uglavnom, kad sam ju napokon smirila i kad smo izašle iz sobe, najviše se cijelu večer igrala upravo s djedom :/
Nakon toga bila sam uvjerena da ju je ipak "oprao" strah od doktora. Međutim, kad smo sljedeći put bili u Požegi, ponovno ista situacija, al sada na cesti, mi u našem autu, znači na njoj poznatom teritoriju, zaustavljamo se da samo pozdravimo moju mamu, a Lea već panično plače da neće didu B.
Sada se evo bliži Lein rođendan, i naravno da su pozvani svi djedovi i bake. Rekla sam to Lei, a ona opet u plač. Sad je još i gore, jer sad više ne želi ni moju mamu. Kad ju pitam mogu li doći MM-ovi roditelji, ona odobri, kad ju pitam za moju mamu, ona već viče da neće, a za tatu ne smijem ni pitat, jer odmah plače. Moram priznat da mi to pomalo smeta i zbog toga jer se ipak radi o mojim roditeljima koje volim. Nitko joj od nas nikad nije pravio nikakvu razliku između baka i djedova, niti joj je ikad itko postavljao glupa pitanja tipa - koga više voliš...
I ja sam sad u priličnoj brizi kako da joj u sljedeća dva tjedna, kada mislimo slaviti njen rođendan, objasnim da se ne treba bojati djeda. Više sam luda od brige i razmišljanja o uzrocima i rješenju problema.
Što da radim? Kako da pomognem i njoj, i sebi, a i mome tati, jer obično naši susreti započnu tako da ona plače u jednoj, a on u drugoj sobi
Ima li tko s ovakvim problemom? Svi su prijedlozi dobrodošli.
 |
|||
Odgovori s citatom
).
nonići i onako vole razmaziti klince)
, a vjerujem da je to ipak bila koincidencija... 
BHany prvotno napisa
. Volim i nama pripisati ponešto zasluge za to...jer je nikada nismo prisiljavali na komunikaciju s drugima (tome su pomogli i savjeti od vas cure 
). Uvijek smo je pokušavali voditi među ljude, nismo odustajali, ali ako je željela otići, mi smo odlazili...nikad joj nismo postavljali pitanja tipa zašto se stidiš, zašto ne voliš...ako ju je netko jako gnjavio uzela bih ju na ruke, zagrlila i nastavila ja razgovarati s tom osobom ili jednostavno odšetala (ako sam bila u mogućnosti)...Ona, kad je bila spremna i sigurna sama je ostvarila komunikaciju...
daleko izvan ovog grada, ljudi koje jako rijetko vidi pa to što ih rijetko vidi nastojimo premostiti tako da imamo njihove fotografije, svih njih, na kojima su oni i naše dijete, i da o njima (pozitivno) pričamo dok (redovito) gledamo te slike. Za sada funkcionira.
. Kad sam otvorila ovu temu, jedna od prvih rečenica (koju sam obrisala kao irelevantnu) bila je da je Lea od rođenja jaaaako introvertirano dijete. Uopće ili jako malo doživljava drugu djecu, na igralištu uglavnom ide nekim svojim putem i uopće ne reagira na dozivanja druge djece (koja, bajdvej, nju jako vole 
