ja sam isto ful ponosna sto sam uspjela u dojenju! Prvo su mi u rodilistu rekli da nema sanse da dojim jer su mi bradavice pre male, uvucene i sta ja znam ( Marko i ja smo se ipak izborili i on se naucio na njih ), onda su mi rekli da zbog neke moje terapije moram prekinuti dojenje, skoro sam umrla od tuge i prekinula terapiju samo da bi dojila ( sto me skoro dotuklo ), ali onda nakon puno razgovora sa svim zivim doktorima zakljucila da djetetu nista ne moze biti od moje terapije koju sam zavrsila nekih mjeseca dana nakon poroda, pa onda bolnice, problemi, strah da od soka ne stane i mljeko... i sve to skupa...
Ali mi smo se doslovno zaljubili u dojenje! Kada dojim osjecam se kao potpuna osoba, kao uspjesna majka i ne bi se odrekla tog osjecaja za nista na svijetu. Imala sam jednu krizu mljeka oko 45tog dana i tada sam dobila i menstruaciju, ali smo progurali i to, Marku bi nakon odje cice morala dati adaptirano mlijeko jer mojeg jednostavno nije bilo dovoljno, ali onda je ponovno navrlo. Htjela bi dojiti sto duze, i hocu, dok god moj mali mis bude htio svoju ciku, a kako mi se sada cini to ce biti jos dugo, dugo..

Ma nema mi ljepse stvari na citavom ovom svijetu, nego kada mi se mala krezubica nasmije onako od ispod cike