Kako (ne)kažnjavate djecu i zašto

[Vlvl]

Već sam napisala da nismo otkrili dobar sistem kažnjavanja. Postoji li takav? Zanima me kako to drugi rješavaju. Evo poimence uobičajenih kazni i zašto ih mi ne primjenjujemo.

1. Fizičko kažnjavanje - molim, nemojte se zakačiti na to, ima nekoliko tema otvorenih. Ovdje u nabrajanju samo kažem da nam se u konkretnom slučaju nije činilo dobro, primjereno ni svrsishodno, pa nismo primijenili, niti namjeravamo.
2. Zabrana izlaska van - ali mi želimo da on ide van.
3. Zabrana treninga - isto kao 2.
4. Smanjivanje džeparca - ne želimo ga poticati da sve mjeri novcem, ili da misli da se ružno ponašanje može otkupiti novcem.
5. Zabrana igranja na kompjuteru - slično kao 4. - ne želimo igri na kompjuteru dodatno podići cijenu time da je učinimo onom valuta kojom se kažnjava i nagrađuje. Ipak, u nekoliko ekstremnih slučajeva (instaliranje zabranjenih igrica, surfanje khm-khm stranicama, igra cijelo prijepodne kad je trebao učiti) primijenili smo i to.
6. Gledanje TV - isto kao 5. Bilo je ograničenja jednog i drugog, u svrhu smanjenja napasti kad se treba učiti, ali ne kao kazna.
7. Kazneni poslovi - ne želimo da kućanski i drugi poslovi postanu kazna. Iznimka su "poslovi s kamatama" (npr. ne opere suđe od doručka, što mu je obaveza, pa dobije za pranje suđe od ručka) i poslovi tipa "počisti za sobom" (usisivanje mrvica od čipsa, blata opalog s tenisica i slično).
8. Potjerat ga na učenje - to učinimo kad je potrebno, ali ne učenje kao kazna. Brr.
9. Stajanje u kutu - za to je debelo prevelik (osim toga imam loša sjećanja iz djetinjstva).
10. Ograničenje na njegovu sobu - ionako se sam zavlači tamo, mi želimo da je više vremena izvan nje.
11. Naša ljutnja do daljnjega - mrzila sam kad se starci naljute na mene, kazne me i još pušu satima. Kad sam jako ljuta kažem djetetu, odradim razgovor o uzrocima i posljedicama, i zamolim da me neko vrijeme ne gnjavi dok me ne prođe. Obično me prođe brzo.
12. Odustajanje da mu se kupi nešto što želi - to vrijedi za sitnice, taj dan. Možda ćemo odbiti kupit sladoled nakon neke spačke, ali veće nabavke poput bicikla i pojačala za gitaru nisu podložne odgađanju zbog kazne. Iako, kad se počne ponašati drsko, znamo zaprijetiti, tj. kazat da ne može od nas očekivat ovo i ono a ponašat se tako.
...

Jesam li nešto propustila? Kako to ide kod vas?

[litala]

poprilicno isto je i kod nas...

s time da dodajem da njih ima troje, pa je jako tesko izdvojit neki "luksuz" koji bi kaznio samo jedno od njih (u stvari, ovaj najmanji je ionako premali za kazne uopce, ima dvije godine... ali doci ce i njegov red )

a za ove starije? meni je upravo "ekskluzivnost" kazne najveci problem :/ ako smo, npr. trebali u setnju i na sladoled, pa netko od njih nesto zabrlja i zasluzi kaznu, kako to rijesiti? uskracivanje sladoleda bila bi "super" kazna, ali jednako je blesavo da odemo na sladoled pa samo jedan od nas ne dobije i gleda nas kako jedemo - fuj, grozno! a s druge strane, ako ne odemo uopce na sladoled, vec samo prosetamo - onda smo svi kaznjeni :/

vrlo slicno mi je i s nekim drugim "uskracivanjima"...

kako rijesiti??

[suzyem]

Vlvl, koliko ti je dijete staro?
Nabrojala si kazne koje ne koristite, a koje koristite?

[seni]

ja sam vjerojatno iznimika, ali ako pitas, moj stav je:

ne volim da me kaznjavaju, pa shodno tome ni ja ne kaznjavam. ne pada mi na pamet "kaznjavati" mm ili prijatelje ili kolege. pa shodno tome ni svoje dijete.
ne volim ni rijec kazna (osim u knjizi zlocin i kazna fjodora nam dostojevskog)

konzekvence su ponekad slicne kazni, ali se njihova bit znacajno razlikuje.

[NatasaM...]

Ja se samo izvicem.

Kad sam bistre glave, onda objasnjavam i objasnjavam ili posaljem MM da to odradi, on je u stanju objasnjavati do besvijesti - to je Ledi vjerojatno kazna, jer ocito pali.

[Zdenka2]

Mi gotovo uopće ne kažnjavamo M. Moj stav je da se dijete ne odgaja kaznama. On bi na to reagirao otporom i prestalo bi razmišljati o onom o čemu mi želimo da razmišlja nego se bavio samo otporom. Jako, jako rijetko, kad baš moramo strogo reagirati na njegovo ponašanje, primjenjujemo neke od ovih kazni: zabrana gledanja TV i igranja na računalu - to smo ove godine mislim 2 puta učinili; odustajanje od kupnje sitnica, na isti način kao Vlvl - npr. ako nešto loše učini odustajem od kupovine Miki Mausa na kiosku, ali ne i od dogovora za Play station.

Posljedice, o kojima govori Seni, malo su češće, ali nisu prestroge. Npr. kad je razrezao majicu, morao je od svoje ušteđevine kupiti drugu - to su materijalne posljedice i on na to dobro reagira, odnosno korigira svoje ponašanje. Posljedica je i naša ljutnja i žalost - na to isto dobro reagira, osim ako se baš ne proderemo, to ne podnosi. Posljedica je i odustajanje od igre, ako on na neki način nije fer.

Od stručne osobe smo naučili još jednu dobru metodu, a to je zadaća da svaki dan izdvoji nešto što nije baš dobro učinio i što je mogao bolje učiniti. On se isprva žestoko protivio tome, nije htio ni čuti za tu zadaću, međutim, nepoznato zašto, dogodio mu se neki klik i sada svaki dan izdvoji nešto takvo. Iz uzorka od nekoliko tjedana vidim da on jako, jako dobro locira probleme u svom ponašanju i to mi se sviđa. Ova zadaća ga je natjerala da razmišlja o svojim postupcima i o njihovim učincima na druge, pa je neke stvari počeo i mijenjati.

I, konačno, razgovor. Uvijek na hladno.

[makita]

ja sam vjerojatno iznimika, ali ako pitas, moj stav je:

ne volim da me kaznjavaju, pa shodno tome ni ja ne kaznjavam. ne pada mi na pamet "kaznjavati" mm ili prijatelje ili kolege. pa shodno tome ni svoje dijete.
ne volim ni rijec kazna (osim u knjizi zlocin i kazna fjodora nam dostojevskog)

konzekvence su ponekad slicne kazni, ali se njihova bit znacajno razlikuje.

Nisam bila kažnjavana, ali sam ovo JAKO osijećala, i nije mi bilo jasno da drugu djecu, pored njihovog znanja da su zabrljali, još i kažnjavaju...meni bi bilo dosta živit s tim da sam zabrljala.
To je ko kad proliješ sok-što je korist da te netko za to još i kazni

[anchie76]

VlVl evo jednog ne tako starog (ali poprilicno dobrog) topica gdje smo puno razglabali na ovu temu

Kazna - je li nuzna?

[sorciere]

Jesam li nešto propustila? Kako to ide kod vas?

nisi. (a na sedmicu sam se odvalila... jel imaš ti kamere kod mene doma? )

kak ide? slično kao kod natasem .

[Tanči]

Kod nas je za sada najveća kazna poslat Reicu u sobu,to ju pogodi više od ikakvih drugih zabrana,jer drugih zabrana i nema.Znalo mi se dogodit da joj velim kak za kaznu ne smije gledati crtiće i ona uredno za sat-dva dođe pitat jel može i ja velim da može(a zaboravila sam na kaznu,jer me ljutnja prošla) i poslije mi sine,al kasno.Možda će nekome ovo izgledati da sam nedosljedna,ali nisam(samo možda malo senilna )

[Vlvl]

Anchie 76, hvala na linku. Tu sam temu već prije gledala, ali nešto je općenitija. Mi nemamo stav da je kazna nepotrebna, samo u praksi rijetko kažnjavamo. Zato sam otvorila ovu temu da vidim vaše stavove prema uobičajenim pojedinačnim kaznama.
Suzyem, koje kazne koristimo? U iznimnim slučajevima zabranu kompjutera/TV-a - svega nekoliko puta, obično za taj dan, najduže do tri. Zabranili smo izlaske s biciklom na dva dana nakon što smo ga ukebali (ne prvi put) da kacigu ostavi u šupi. I još odbijanje sitnih uslugica i kupovina. To je to. I da, naravno, ponekad vikanje, što se trudim izbjeći ali zna upalit, i ozbiljni razgovori (isto izgleda kao da pati).
Nekoliko puta nas je temeljito naljutio i uzrujao, nismo znali odakle da krenemo. Smatrali smo da zaslužuje kaznetinu, ali koju? Rekli smo kako se osjećamo, što mislimo i da je zaslužio kaznu ali ne nalazimo primjerenu - i on je nakon toga neko vrijeme bio izrazito dobar i pristojan. Čini se da propuštanje kažnjavanja može djelovati podjednako kao kazne.
Sorciere, mene je oduševilo ono tvoje "okud ona zna toliko o mojoj kćeri".
A u vezi s "ekskluzivnosti" kazne - jeste li pročitali Sakijevu priču Ropotarnica, o nepravedno kažnjenom dječaku koji ostaje doma i uživa, dok njegovi rođaci provedu izrazito neugodan dan na plaži?

[Zdenka2]

[quote="vrabec-te-dal"]

Od koje godine tu metodu koristite. i daj mi malo u detalje opiši.
a nakon toga može povratak

Koristili smo od 6. godine, odnosno od onda kad sam dobila takvu uputu. To se i ne treba stalno provoditi, jer služi tome da dijete samo sebi definira što je dobro, a što loše u njegovom ponašanju, a ne da mu samo mi solimo pamet o tome. Na taj način dijete vježba neki moralni odnos prema vlastitom ponašanju, posvješćuje si što je moglo biti bolje, pa onda to i postane bolje.

[malaga]

Kazna je vrlo škakljiva riječ koju još uvijek koristimo, ali ne u kontekstu "zastarjelih" načina discipliniranja (malo po guzi, stajanje u kutu sobe...).
Danas je kazna poslati dijete u time out - npr. otiđi u sobu i kada se smiriš možemo razgovarati. Moje mišljenje je da je vrlo bitan razgovor nakon ovakve kazne i naravno pomirenje. Postoji i fora s brojanjem do 3 (knjiga 1-2-3 uspjeh za roditelje i odgajatelje, ako nekog zanima da detaljnije pročita). Brojimo do tri i djetetu dajemo vremena da se smiri (da prekine nepoželjno ponašanje), ako ne upali slijedi "kazna". Za poticanje poželjnog ponašanja treba nam samo dobar poticaj, motivacija.

[Anci]

Ovu knjigu sam na preporuku jedne mame pročitala i kad je Lanino ponašanje jedno vrijeme stvarno bilo...uh...tukla seku, gurala, pljuvala, ...pomislili smo kako trebamo nešto učiniti da to spriječimo. Naravno da smo razgovarali i sve, ali nije išlo.

Za ovu metodu sam par dana čak i mislila da funkcionira, ali odustali smo i od te metode i od time outa uopće!

Time out je bio rezerviran za grubosti prema mlađoj sestri i nakon par dana primjene te metode, znalo se dogoditi da Jelena padne, sama od sebe i udari se pa zaplače, a moja Lana plače i trči po kući, sakriva se: Nisam ja, mama, nisam ja!!!

Užasno sam se osjećala! Tad smo odlučili odgajati ih bez kazni uopće. Sad kad se tako nešto dogodi, probam s njom razgovarati, obično mala prva nju počupa, pa onda ja Lani pokazujem kako da ona nju nauči da je draga, ne čupa i sl.

Kažem joj kako znam da je ljuta zbog toga i toga ali da kad nešto želi, nema udaraca, sve ćemo riješiti riječima. Vrištanjem i udaranjem se ništa ne postiže.

Nekad me posluša, nekad jednostavno ne posluša. A valjda je to faza odrastanja koju moramo proći.

[Mony]

Vlvl, ovo tvoje postavljanje stvari me bas baca u razmisljanje...

L. ima 3 godine, nemamo nekih kazni, zasad mu je dovoljno (dobro, ne uvijek, al cesto) kad se izvicem i kad vidi da sam tuzna ili ljuta.

Ne znam kak cemo to rjesavati kasnije.

Ja za sebe znam da su kod mene kazne djelovale kontraproduktivno, a kad ih nisam mogla izbjec (najcesce su bile vezane uz zabranu izlaska), onda sam bas bila u komi, a to mi se ne svidja.

Al kak onda pokazat posljedicu i odvojit ju od kazne, jer ponekad je fakat neizvedivo. :?

[Anci]

Nekad posljedica dođe sama od sebe i to je najbolje- izgubljena slagalica (a ona baš sad želi složiti cijelu, a nije spremala), i sl. Sad mi ne pada na pamet ništa drugo, moja je još mala pa nema nekih obaveza pa da bi je onda posljedica nečemu mogla naučiti.
Sad sam svašta napisala, ali shvatile ste me?

[Mima]

Lea izrazito odbija spremati igračke - baš odbija, neće, traži da joj pomognemo pa se namjerno makne sa strane i pušta nas da sve spremimo. Ja na tome baš inzistiram, ne samo zato da ju učim pospremati za sobom, nego i zato što je to generalno savjet za ev. pomanjkanje pažnje - da se igra mora završiti prije nego što se prijeđe na drugu, tj. da se igračke treba pospremiti. Uglavnom, još prije nekoliko mjeseci nije htjela spremati one čavliće za pikanje, i kad sam inzistirala pobacala ih je u zrak po cijeloj sobi. Tada sam joj uzela tu igračku :/ i rekla da će ih dobiti natrag kad se nauči pospremati za sobom. Nju to jako pogađa, baš sam ju jučer pitala jesam li ja nekad zločesta pa mi je rekla da jesam, kad joj dam kaznu, pa sam ju pitala koju sam ja njoj to dala kaznu - e pa tu da sam joj spremila pik-pikove i ne dam ih. Eto, ja bih joj rado vratila pik-pikove, ali situacija sa njenim pospremanjem uopće se ne mijenja na bolje, jedino ako baš neće spremati pa joj kažem da bi ta igračka isto mogla biti spremljena sa pik-pikovima, onda NEKAD pospremi.

[Deaedi]

Nikako ne kaznjavam, a ni ne namjeravam. H je ravnopravan clan obitelji. Mene MM ne kaznjava, ne kaznjavam ni ja njega, pa nema ni razloga da kaznjavamo dijete.

[malaga]

Za rješavanje sukoba tj. svađa ili agresija između dvoje djece rješava se po kao što je opisano u knjizi "Lutka vodič". Mislim da je autor Nevenka Modrić.
Kao i u svemu, tako i u "kažnjavanju" treba biti dobra procjena. Isto tako mislim da sankcije ili trebaju biti primjerene onome što se pogrešno napravilo. Isto tako treba uvijek pokušati i motivirati dijete na poželjno ponašanje. Pokušati smišljati što bi se dogodilo da ne pospremam igračke(posebno kod starije djece).
U svakom slučaju ja sam za podržavanje pozitivnog ponašanja (pohvala, nagrada-bolje nematerijalna, nego materijalna), ali u slučaju kada je potrebno sam i za sankcije ili tzv. kaznu.
Svaki roditelj će najbolje znati ili saznati kako je to najbolje učiniti.

[Trina]

Nikako ne kaznjavam, a ni ne namjeravam. H je ravnopravan clan obitelji. Mene MM ne kaznjava, ne kaznjavam ni ja njega, pa nema ni razloga da kaznjavamo dijete.

Svaka čast.Sumnjam da ćeš isto ovako razmišljati i za godinu,dvije.
Ja svoje kaznim odlaskom u krevet,a ako su napravili nešto baš gadno onda zabranim 5 dana igrice(sinu,mada najčešće toliko i prođe prije nego se sjeti kompjutera ) ili dan,dva crtiće ili par dana maknem igračke koje jako vole i tako to.

[Trina]

Ispravka,ne odlaskom u krevet nego u sobu.

[yaya]

Nikako ne kaznjavam, a ni ne namjeravam. H je ravnopravan clan obitelji. Mene MM ne kaznjava, ne kaznjavam ni ja njega, pa nema ni razloga da kaznjavamo dijete.

A što bi napravila da tebe TM pljune i pošalje u rodni kraj...? Jel ti se ikada dogodilo da te TM počupa ili luđački ugrize? Djeca jesu mali ljudi ali nikako nisu u nekim stvarima u istom rangu s roditeljima, pa valjda smo mi ipak malo razumniji od njih pa se međusobno ne pljujemo, čupamo, grizemo ili šaljemo u... Sonju kažnjavamo izuzetno rijetko jer je u principu dobro dijete i rijetko kad njezino ponašanje zazluži kaznu. Dok je bila manja kazne je dobivala samo za inatljivo ponašanje tipa "e baš hoću ili e baš neću" ali naše su kazne tad izgledale isto tako "e baš hoću ili e baš neću" ...a u slučajevima vrištabe smo ju ili izgnali u sobu ili smo se mi maknuli od nje i ignorirali.

[vertex]

Mi praktički navlas isto kao Zdenka. S tim da smo pred nekoliko godina imali period kad su kazne tipa nema crtića ili nema slatkiša postale baš prečeste (s tim da su davane s upozorenjem - prestani s tim jer ćeš dobit kaznu). To je bilo jako loše za svih. Jednostavno smo prestali i rekli smo mu da prestajemo s kaznama jer da nas to svih čini nesretnima. Nekad mislim da nije ni loše što smo imali taj period jer danas, kad se dogodi da moje riječi ne dopiru do njega, mogu reći: Slušaj, ja stvarno želim da prestaneš to radit. Ako ne može drugačije, ja ti mogu odredit neku kaznu, ali to mi je bezveze i ne volim to radit. Onda on velikodušno kaže: Dobro, dobro...
Inače, ja nisam kao dijete nikad imala kazne, baš nikakve. Zapravo, od kad se sjećam djetinjstva (mama mi je umrla pred 12 godina pa je ne mogu pitati, a tata nema pojma što je bilo kad smo bili jako mali). Mamina ljutnja mi je bila dosta. Nisam nikad ni zamišljala da ću dijeliti kazne. Ali u tom jednom periodu stvarno nismo znali što bismo drugo. Pitam se jesmo li ga mogli sasvim izbjeći. Vjerojatno ipak jesmo.

[Deaedi]

Sumnjam da ćeš isto ovako razmišljati i za godinu,dvije.

Nadam se da hocu. Moj brat i ja smo isto tako odgajani. Nikad nismo bili kaznjeni za svoje ruzno ponasanje. Sve smo rjesavali razgovorom. Ne znam zasto bi kazna bila ucinkovitija od razgovora. Lakse je kazniti, nego strpljivo se posvetiti rjesavanju problema i uzrocima koji su doveli neke situacije.

što bi napravila da tebe TM pljune i pošalje u rodni kraj...? Jel ti se ikada dogodilo da te TM počupa ili luđački ugrize? Djeca jesu mali ljudi ali nikako nisu u nekim stvarima u istom rangu s roditeljima, pa valjda smo mi ipak malo razumniji od njih pa se međusobno ne pljujemo, čupamo, grizemo ili šaljemo u...

Ne, ali nije mi se dogodilo ni od strane mog djeteta. Ako nesto tako pokusa, kazem joj da je to ruzno ponasanje.

Dok je bila manja kazne je dobivala samo za inatljivo ponašanje tipa "e baš hoću ili e baš neću" ali naše su kazne tad izgledale isto tako "e baš hoću ili e baš neću" ...

Nije mi jasno kakvu poruku time dobiva: da se odrasli mogu inatiti, jer su razumniji, a djeca ne, jer nisu tako razumna?

a u slučajevima vrištabe smo ju ili izgnali u sobu ili smo se mi maknuli od nje i ignorirali.

Pa kako dodje do vristanja, pa ima valjda neki uzrok. Njega treba rjesavati, a ne vristanje. Zar se samo odjednom, bez ikakvog razloga pocne drecati?

[TeinaMama]

Ja ne kažnjavam i ne vičem. Vjerojatno će me jednog dana razljutiti toliko da se izvičem na nju, al nadam se da nikad neću uvesti kazne. To mi je bezveze. Mislim, sjećam se mojih kazni. Npr. ne dođem na vrijeme doma i mama kaže da sutra za kaznu ne idem kod frendice. I dođe sutra, a ja sva dobra i poslušna pa ju namolim da ipak odem. Ja ne bih htjela u nekom žaru nadjelit kazne, pa ih drugi dan kad se smirim povući. A da ih ne povućem, opet bih bila s time opterečena. Tak da ne znam, mislim da ću kazne zaobići.
Za sada nam dobro ide smireno objašnjavanje.

Primjetila sam jedan ružan primjer u igraonici i ne znam kak sam se suzdržala da nekaj ne velim. Bila je jedna curica sa svojom tetom. I pisala je po papiru i nekoliko puta joj je pobjeglo pa je malo popisala po stolu. I veli joj teta ako još jednom napiše nešto po stolu da će za kaznu sjediti mirno na stolici. I cucrica opet malo pošara, a teta ju otjera na stolicu. Curica je mirno sjedila, a njenoj teti to nije bilo dosta nego joj je stalno govorila nek ju sad bude sram, nek joj se sva djeca smiju i nek vide kak ona zločesta sjedi sad tu u kazni. Curici su samo počele ići suze i baš je bila tužna, a ova glupača se iživljava na njoj. Pitam se dal njeni roditelji uopće znaju kak se ponaša prema njoj.... ili oni to tak doma rade. Ma grozno, baš mi je bilo žao curice, a opet mi se nezgodno umješati.
Ja bi Teu, da tak baš šara po stolu, preusmjerila na neku drugu igru i gotovo, bez neke frke.

[Anci]

SLažem se s Deaedi i vertex. Da budem iskrena, i ja sam mislila prije da time out ili uskraćivanje nekih stvari pomaže, da je učinkovito, ali nakon par time outa samo odlučili da nećemo kažnjavati. Uopće.

Moja kćer zna imati neke svoje ispade i zna se dogoditi da se zaista ružno ponaša. tuče, pljuje, itd. ali tad joj kao Deaedi kažem da je to ružno, kleknem do nje, pogledam je u oči i kažem: Prestani me tući, ne želim da me tučeš. I maknem se. Ona obično sama dođe do mene i kaže :Neću više.

Isto tako kad udari sestru i kad je pitam zašto, sama mi otkrije uzrok: ljubomorna sam što je sad hraniš a ja bih sad to i to...ljuta sam jer...

U redu je da se ljuti, neću je zato kažnjavati! Što kad bi mene netko kažnjavao jer sam ljuta, neraspoložena?

Da sumiram- ono što ja želi je da ona sama shvati koja su ponašanja ružna, sam odluči da se neće tako ponašati- tući i sl., a ne samo zato da izbjegne kaznu.

Nisam za kaznu, eto!

[TeinaMama]

Sad sam se sjetila kak je Tea prije par mjeseci namjerno bacila čašu s bojicama u zrak pa su se razletile svud po podu. Ja sam joj onda naredila da pokupi sve bojice do jedne u čašu. Za koju minutu sam skužila da to uopće neide lako jer ona to nije htjela iz inata. A ja iz inata nisam htjela popustiti i nisam joj dala da se igra ni sa čime drugime dok ne pokupi bojice. I tak je to navlačenje trajalo pola sata. Ono, ja sjedim na podu i držim čašu, a ona sjedi kraj mene i neće skupljati..... Pokupila je ona te bojice, ali je meni tih pola sata bilo napornije nego njoj. A mogla sam ih pokupoti u 15 sekundi i objasniti da se to ne smije raditi - bilo bi puno lakše.

[yaya]

Sumnjam da ćeš isto ovako razmišljati i za godinu,dvije.

Nadam se da hocu. Moj brat i ja smo isto tako odgajani. Nikad nismo bili kaznjeni za svoje ruzno ponasanje. Sve smo rjesavali razgovorom. Ne znam zasto bi kazna bila ucinkovitija od razgovora. Lakse je kazniti, nego strpljivo se posvetiti rjesavanju problema i uzrocima koji su doveli neke situacije.

Sonja je imala nekoliko razdoblja izrazito ružnih ponašanja...znala je vrištati iz čista mira i to poprilično dugo tako da me nije mogla čuti dok joj u takvim njenim raspoloženjima bilo što pokušavam objasniti. Možda nisi imala takvih situacija sa svojim djetetom ali vrlo je teško nešto objašnjavati djetetu koje vrišti iz petnih žila. U takvim situacijama je razgovor dolazio u obzir jedino nakon kazne i jedino je ju kazna smirila...Kazna koju smo u takvim situacijama primjenjivali bila je odlazak u sobu dok se ne smiri i tek tada razgovor...

što bi napravila da tebe TM pljune i pošalje u rodni kraj...? Jel ti se ikada dogodilo da te TM počupa ili luđački ugrize? Djeca jesu mali ljudi ali nikako nisu u nekim stvarima u istom rangu s roditeljima, pa valjda smo mi ipak malo razumniji od njih pa se međusobno ne pljujemo, čupamo, grizemo ili šaljemo u...

Ne, ali nije mi se dogodilo ni od strane mog djeteta. Ako nesto tako pokusa, kazem joj da je to ruzno ponasanje.

Vidiš Sonja je mene pljuvala mjesecima, i nije to na žalost bio jedan izolirani slučaj da me pljunula i da joj ja nakon toga velim "e vidiš maco to ti je ružno nemoj to raditi" nakon čega ona veli "dobro mamica neću više" nakon čega slijedi zagrljaj mame i kćeri i sve biva tako idilično ko u američkim obiteljskim filmovima i tu je kraj filma...Ne trajalo je i trajalo... radi najmanjih sitnica...ponekad iz čistog mira...ponekad jer joj se eto baš pljuvalo po nekomu...grozno...proplakala sam dane i noći jer mi nikako nije bilo jasno zašto me pljuje...Razgovarali smo s njom, objašnjavali da je to ružno, molili ju da to više ne radi...ma mjesecima smo objašnjavali i ništa...čak je bivalo sve gore i gore...sve dok ju jednog dana nisam kaznila...(sad one malo slabijeg želuca molim da dalje ne čitaju), a kaznila sam ju tako da sam jedan dan nakon što me po x-ti put pljunula jer joj nisam htjela dati bananko...JA pljunula nju..I moram priznati da niti jedan razgovor nije urodio toliko ploda koliko taj šok kojeg je doživjela nakon što je nju pljunula njezina mama...Nikad više me nije pljunula...krenula je lai se znala zaustaviti...pa se čak i dan danas sjeća te njezine ružne faze "joj mama sjećaš se kad sam ja pljunula na tebe a ti si mi vratila..."

Dok je bila manja kazne je dobivala samo za inatljivo ponašanje tipa "e baš hoću ili e baš neću" ali naše su kazne tad izgledale isto tako "e baš hoću ili e baš neću" ...

Nije mi jasno kakvu poruku time dobiva: da se odrasli mogu inatiti, jer su razumniji, a djeca ne, jer nisu tako razumna?

E vidiš tu sad dolazi ono vraćanje istom mjerom, milo za drago, spuštanje na njezin nivo kako bi shvatila da takvo ponašanje nije niti najmanje prihvatljivo...Opisat ću samo jednu situaciju na koju smo primjenili taj sistem "vrati istom mjerom"iako sam ono s pljuvanjem već opisala jer je i to vraćanje istom mjerom...Dakle jedno jutro dođe Sonja i iz fore izlijeva mlijeko iz čaše na pod...i smije se jer joj je to zabavno...Ja objašnjavam kako je to ružno i kako nije lijepo da to radi i blablabla...no ona i dalje nastavlja i gleda me u oči i nastavlja i dok ja objašnjavam ona uzima mlijeko iz frižidera i dalje izljeva mlijeko na pod....i veli e baš neću prestati...e baš neću E BAŠ NEĆUUUUUUU I tad mi je puko film...i dobila je kaznu...krpu u ruke i brisala je sve ono što je prolila a kad je ona slijedeći put mene zamolila da malo tiše prićam jer ne čuje crtić rekla sam "e baš NEĆU" i kad me pogledala s 1000 upitnika iznad glave rekla sam joj "jel vidiš kako je ružno kad ti netko namjerno veli e baš neću"...i s tim je prestala...ubrzo nakon toga...

a u slučajevima vrištabe smo ju ili izgnali u sobu ili smo se mi maknuli od nje i ignorirali.

Pa kako dodje do vristanja, pa ima valjda neki uzrok. Njega treba rjesavati, a ne vristanje. Zar se samo odjednom, bez ikakvog razloga pocne drecati?

Tu samo mogu reći...blago tebi ako ti dok ti dijete vrišti uspiješ otkriti uzrok vrištabe jer kod nas je to nemoguće otkriti sve dok se ne smiri, tako da dobije izgon iz sobe dok se ne smiri i tek mi tad može reći u čemu je bio problem i tek sam tad u stanju riješiti stvar mirnim razgovorom. To smo davno prerasli kao u ostalom i većunu drugih stvari koje sam opisala tako da je to sad jedno potpuno drugo dijete...Kazni više nemamo, ali da postoji neko ponašanje koje bi zaslužilo kaznu vjerojatno bi ju i dobila, naravno primjerenu ponašanju koje ju je i izazvalo.

[Deaedi]

yaya, ne znam sta da ti odgovorim, nemam nista za usporedbu. Kod nas nikad nije bilo takvih ili slicnih situacija. Ni sa mnom, u mom djetinjstvu, ni sa mojim djetetom. Zato necu vise pametovati.

[Zdenka2]

Kod nas je znalo biti sličnih vrištanja i tantruma kao i kod yaye. Isto nije bilo moguće razgovarati prije nego se smiri i znala sam to rješavati izdvajanjem. To čak i nisam smatrala kaznom nego jednostavno resetiranjem. On je znao nezaustavljivo, užasno urlati po sat i pol vremena zbog neke sitnice koju mi nismo mogli predvidjeti. Yayine riječi su me podsjetile na jedan slučaj kad smo bili na moru (on je upravo napunio 4 godine). Ja sam sjedila u naslonjaču i čitala, a on se igrao na terasi i trčao okolo. U jednom trenutku ja sam ustala i ušla u kuću. Kad je on primijetio da me nema na očekivanom mjestu počelo je urlanje koje nisam mogla ničim zaustaviti. Unijela sam ga u kuću, pokušala mu govoriti, uzeti ga u zagrljaj, ostaviti ga na miru, ništa nije palilo, urlao je i urlao i bacao se po podu. Ja sam tada pukla, nisam to više mogla izdržati i otišla sam od kuće. (S njim je ostao tata). Vratila sam se nakon 15 minuta i čula ga kako potpuno mirno razgovara s tatom o tome zašto sam ja otišla. Onda sam i ja s njim razgovarala. To je bio njegov zadnji takav ispad. Je li to na neki način bilo vraćanje istom mjerom, ne znam. U svakom slučaju, djelovalo je. Valjda neka šok terapija pomoću koje je kroz moju neočekivanu reakciju uspio spoznati koliko je njegovo ponašanje neugodno. Isto kao i kad je Yaya pljunula na Sonju. Imam prijateljicu, samohranu mamu, vrlo nježnu, vrlo brižnu, koja ima prekrasnu kćer. Kad je ta djevojčica bila mala bila je u fazi kad je stalno udarala majku. Ne slučajno, ne jednom, nego kroz mjesece i mjesece, za svaku sitnicu koja se maloj nije svidjela. Moja prijateljica je objašnjavala da je to ružno, da je tužna, da je to boli i vrijeđa, milijun puta i opet iznova, jer je i inače vrlo strpljiva sa svojom kćeri. Kaže mi da joj je jednom puknuo film, da je osjetila potrebu da zaštiti sebe od neprekidnog vrijeđanja i impulzivno je kćeri vratila udarac. Kći ju je pogledala sa stotinu upitnika iznad glave i, moram li reći, nikad je više nije udarila. Očito postoje situacije kada impulzivno reagiramo, jer imamo potrebu konačno zaštititi i sebe i to djeca izgleda razumiju.

[yaya]

yaya, ne znam sta da ti odgovorim, nemam nista za usporedbu. Kod nas nikad nije bilo takvih ili slicnih situacija. Ni sa mnom, u mom djetinjstvu, ni sa mojim djetetom. Zato necu vise pametovati.

Nadam se da se nisi naljutila...i nisam to shvatila kao pametovanje, nego sam jednostavno htjela istaknuti neke situacije kad je stvarno nemoguće neke stvari riješiti mirnim razgovorom. Ono blago tebi sam mislila iskreno i još jednom blago tebi tu se malo nazire i moja zavist....

Zdenka2, [/quote]

[yaya]

yaya, ne znam sta da ti odgovorim, nemam nista za usporedbu. Kod nas nikad nije bilo takvih ili slicnih situacija. Ni sa mnom, u mom djetinjstvu, ni sa mojim djetetom. Zato necu vise pametovati.

Nadam se da se nisi naljutila...i nisam to shvatila kao pametovanje, nego sam jednostavno htjela istaknuti neke situacije kad je stvarno nemoguće neke stvari riješiti mirnim razgovorom. Ono blago tebi sam mislila iskreno i još jednom blago tebi tu se malo nazire i moja zavist....

Zdenka2,

[Deaedi]

Ma ne, nisam se ja naljutila, nego sam se ja osjecala da tebi pametujem i teoretiziram. Znam da je puno lakse samo govoriti i davati savjete, a sam nisi iskusio slicne situacije.

[Trina]

Deaedi,ni ja nisam nikad bila kažnjavana kad sam bila dijete i sve je super funkcioniralo.Ali ja sam bila mirna,povučena,u svom svijetu i moja mama je sve rješavala razgovorom,tj ona bi rekla tako i tako ,ja bi se složila(jer sam morala) i to je to.Ali djeca nisu kompjuteri koje programiraš ma taj i taj program i ajmo.Djeca često imaju neočekivane reakcije i rade stvari koje roditelje šokiraju.U mom slučaju ispalo je tako da su mi prvo dvoje djece jako mala razlika,pa su zaigrani,pa sve rade skupa,između ostalog i ono što ne smiju.Mene one stvari tipa bacanje bojica,šaranje po stolu i dr. ne diraju uopće,ja reagiram na malo veće stvari,koje mi se dešavaju,iako sam brižna i pažljiva(znači,nema poveznice između mene,mog ponašanja i njihovog,ne radi se modelu ponašanja u našoj kući ).Kao npr.uništavanje namještaja,žestoka tuča između njih dvoje,vrijeđanje mene ili oca, a pod ružnim smatram i ruganje drugima,vrijeđanje prijatelja(to sam doduše doživjela samo jednom od kćeri) jer mi to nije prihvatljivo.
I kad upozoriš nekoliko puta i dijete uopće ne reagira i nastavlja po svome onda ću ga kazniti.Ja uopće ne mislim da su djeca ravnopravni meni, razlika je što sam ja mama oni su djeca i moj posao ih je odgajati a ne prijateljevati s njima.Što ne znači da nemamo super,liberalan i prijateljski odnos.Ali isto tako znači da sam ja šefica a ne oni.

[sandra123]

Ne kažnjavam ih-pričamo o problemu i kod nas uspijeva!

[Stea]

Moji su malo veći (11 i 13) i mislila sam kak će razgovor imati više rezultata nego kad su bili manji. E tu sam pogriješila. Kad su bili mali onda je odlazak u sobu bio dovoljan, 10 min hlađenja i jedan razgovor koji im je u pravilu išao na živce.

A sada? Kazna da neće ići van sljedeći put ako mi zakasni, prijetim da neće na rođendan ili kino ili utakmicu ak ne obavi zadaću, da od ušteđevine plati uništeno i slično. Ali kad se pokače međusobno, e onda im je valjda najveća kazna kad zaurlam na njih i krene moj monolog od 10 min. Sami se povuku u sobe i zatvore vrata, a ja ustanovim da se derem na zid.

Ali više volim nagrađivanje i to radim stalno. Za svaku sitnicu, primjetim i to jasno kažem. Da znaju kako sam ponosna mama.... Pubertet će proći...