Auuu šta napravište od topica :shock:
 |
|||
|
|
|||
Auuu šta napravište od topica :shock:
Parlaonicu
majke protiv nemajki.
Ako je zakon takav, onda ga i drzava krsi.
Jer ne nudi roditeljima mogucnost da im dijete do 12 godine boravi u skoli cijelo vrijeme dok su oni na poslu, zar ne?
A ni ne daje bonus na placi za uzimanje tete cuvalice u vrijeme dok dijete nije u skoli...
No, dobro, mene zanima ova tema vise za skolsku djecu, kad bih mozda mogla razmisliti o ostavljanju djeteta doma samog. Al kako to moze izgledati kad ste na visim katovima, a djecja masta radi...?
Mene toga bas strah... :/
Sad je to kao smješnoJoe prvotno napisa
Ili se udaš za pekaraNabaviš pekač kruha 8)pa jesam, ali bez kruha bih vjerojatno i dalje bila gladna, gladna, gladna i nervozna
vertex - u skoli djeca ne bi trebala biti bez nadzora za vrijeme odmora.
isprika za zakon - pobrkala sam u zurbi - zakon stiti predsk. dijete, ali su preporuke da to ne bude prije 12 god. (ostavljanje)
ja se onda moram deklarirati kao nemajka
dom nam je osiguran maksimalno, patim na lijepo uređenje (inače) al sad me uopće nije briga, sve je postavljeno tako da bude praktično za bebu (16mjeseci), ništa opasnoga nema na dohvat ruke... sve za čiščenje je visoko, nemamo stolnjake na stolovima, stol u dnevnom boravku zakrčuje TV i tehniku...
jedino wc šolju nemam kud sakriti, pa moram paziti da zatvaram vrata
bez nadzora nije nikad... eventualno ako ode u drugu prostoriju, ali ako čujem da se ne glasa 20 sekundi, znači da radi nešto zločesto, npr. našla je ladicu s čarpama
uglavnom sve radimo zajedno, ako ona spava, ja se potrudim da baš u to vrijeme pospremam sobu ili stvari u sobi, ili čitam pored nje, kad kuham, ona je u kuhinji s menom i nečim je zabavim...
ali voli gledati što radim i traži da joj objašnjavam...
peglam samo kada ona spava jer i sekundu da bi mi se motala oko nogu mi je nezamislivo...
dok se tuširam ili sam u kupani ona ima svoj kutak s igračkama...
na balkonu nikad nije sama mada se još ne zna penjati! tko veli da ne zna?
i osim njene sigurnosti moj duševni mir je na maksimali, a panika i strah na minimali... i odma s tim dobra volja! nema me tko ljutiti
vidim da sam malo u zaostatku, vi o drugoj temi...
ostaviti dijete i otići van iz kuće/stana... makar na minutu...
crna kronika je dosta toga sama za sebe nažalost rekla!
i previše puta!
meni se jednom desilo da je Gizel skakala po krevetiću i bradicom lupila u ogradicu i sve lokva krvi koliko je zubom pregrizla usnicu, i dan danas ima ožiljak...
na jednom forumu sam čitala kako su djeca padala van s krevetića
ništa nije bezopasno...
a s druge strane, vrištanje djeteta koje se probudi i doziva mamu, a nje nemakako mi je to tužno...
jednom je spavala, i hitno sam morala ispred zgrade nešto podići, najnormalnije sam je uzela u naručje i otišla dolje...
Složila bih se s ovim razmišljanjem iz texta
- Naravno da opasnosti uvijek postoje, ali to je rizik odrastanja. Da bi se dijete razvilo u zdravu ličnost, mora imati slobodu pri odrastanju. Ako ga odgajamo pod staklenim zvonom, tada mu je nesreća pretprogramirana, ali u obliku neke psihičke bolesti.
I da, mislim da je velika razlika između brižnog i paranoičnog roditelja (a čini mi se da su baš to pojedinci u ovoj raspravi pobrkali )
Priznajem, često pokazujem znakove ovog potonjeg zadnjih 3 ipo mjeseca od kada sam majka, ali isto tako priznajem kako ga ostavim u krevetiću ili na baby gym-u dok se tuširam, isto kao što ni nuždu ne vršim u njegovu prisustvu - iako to sve radim munjevito brzo, ne mislim se baš dovoditi do apsurda (niti smatram higijenskim da je dijete prisutno dok roditelj obavlja veliku nuždu). A ako i zaplače - sigurno mu to neće ostaviti traga na psihi.
Inače, nikad ga još nisam ostavila samog u stanu.
Nisam se doduše kao neki dovela do toga da nemam u stanu ništa za pojest, isto kao što sumnjam da bi mi glad presudila da ostavim dijete od par mjeseci samo doma (ako sam u početku, kad smo tek došli iz rodilišta, mogla trpit po nekoliko sati za ne ići na wc, onda sigurno mogu i da mi stomak koji put zakruli).
Ako baš nešto trebam - do portuna, bacit smeće ili u trgovinu onda ga montiram u sling i skoknem do tamo (kolica su mi komplikacija za kratku relaciju). On ionako preko dana spava samo na meni - što bi značilo da nikad ništa ne radim da se nisam navikla žonglirat i dok se on zabavlja s igračkicama po sata ja - kuham, operem, sredim što treba....i tako smo se navikli...al mi je preko dana uvijek na oku, navečer je ga svaku toliko posjetim dok pajki u krevetiću.
Ne treba pretjerivati, niti zamišljati horor scenarije - da, ne događa se to nekom drugom, ali treba naći i neku razumnu, srednju opciju.
I mišljenja sam da je za ovu raspravu ključno odvojiti BRIŽAN RODITELJ - PARANOIČAN RODITELJ
a ako se zagrcne ili povrati?
pa mu se sve vrati unatag?
ja znam jednu ženu koja je slavila krstitke, ostavila bebu samu u sobu da se spremi i kad se vratila... mrtva
malo dojenče za koje brine majka teško da se osamostali!
Adrijana66, kakav ti je to primjer?a ako se zagrcne ili povrati?
pa mu se sve vrati unatag?
ja znam jednu ženu koja je slavila krstitke, ostavila bebu samu u sobu da se spremi i kad se vratila... mrtva
malo dojenče za koje brine majka teško da se osamostali!
Pa to se može dogoditi i dok si na wc-u ili dok spavaš ili dok kuhaš...
kaj po tebi moraš nonstop gledati u bebu i dok spava?
Joe, pretekla si me!
Sad ovdje ispadam neki zagovarač ostavljanja djeca same, što svakako nisam. Meni samo ide na živce pretjerivanje, a idu mi na živce i dvostruki kriteriji.
Ako ne griješim, većina ovdje strašno šokiranih mama spava sa svojim malim bebama i ako netko pripomene da bi tako moglo doći do nezgode, onda
Ne zgražam se ni na ono što piše mc, jer moja hladna glava mi kaže da je rizik nikakav.
Onda izvlačite primjere djece od 18 mjeseci ostavljene na pola sata, što nema veze ni sa jednim navedenim primjerom.
Pa onda, a što ako se dijete probudi i plače. Tko kaže da svako dijete plače kad se probudi? Moj D. se nikad nije budio u plaču, već mirno i veselo. I ako bih trebala još par minuta da dovršim neki posao, čula bi ga na babyphone kako guguće i smije se.
Pa onda, što ako netko strga nogu na ulici. Pa valjda ništa, osim što će ga netko vidjet i pomoći mu, a ako se poklizne u kadi i strga nogu pod tušem, morat će se dobro namučit da dođe do telefona.
Je li ovdje itko napisao kako mu četverogodišnje dijete čuva bebu od 6 mjeseci dok mama pere kosu u frizera? Jer onda bih stvarno razumjela o čemu govorite.
I za kraj: ne ja ih nisam nikad ostavila same (odnosno, A. u zadnje vrijeme da nakratko).
vertex, e stvarno uvik imaš dobre zaključke!
Mogu samo
ma dajte, cure...
naravno da je odgovor Ne...
mi smo imali velikih problema s čestim povraćanjem, i svaki
put bi čula, iz bilo koje prostorije...
doduše ja imam mali stan
a zašto miljuni majki kupuju babyfone...
ja nisam za pretjerivanje, ali životne prilike mi omogućuju ili
nameću neprestano blizinu
kada se rodila bila sam studentica i učila sam dok je spavala kraj nje
ja radim ujutro, mm navečer, često smo vani i putujemo, na javne wc odlazim,
naravno da je neću vani ostaviti samu...
a mala je živa vatra i najslađe joj je kad nađe nešto zabranjeno...
uopće šta imam za objašnjavati, ja sam zadovoljna...
ne znam kako ću sa 2 djetetom kad se situiramo, a to će biti
i druge životne prilike...
JEDINO SAM PROTIV ODLASKA IZ STANA/KUĆE i OSTAVLJANJE DJETETA SAMOG
BIO JE I NA DNEVNIKU JAVNI APEL sa prošlom tragedijom kad je mama
samo otišla u dućan dok je 2 djece izgorjelo
DA SE TAKVE STVARI UKOLIKO SE VIDE MORAJU PRIJAVITI
CENTRU ZA SOCIJALNI RAD
I ČAK MI SE ČINI DA JE KAŽNJIVO ZATVOROM
U tom riječkom slučaju u pitanju su bili roditelji s poteškoćama u razvoju, odrasli po raznoraznim ustanovama, a stan je bio smetlište, ne znam kako ga drukčije nazvati, jer je baka donosila doma stvari iz otpada i doslovno su kubici prostora bili ispunjeni ropotarijom i otpadom. I majka je izašla van na malo duže od 5 min.
Ovo naravno nije opravdavanje izlazaka, ali nije ni primjer za to što se događa u zdravim obiteljima.
eto sto se dogodi kad se topic ostavi bez nadzora
vertex, odlicno receno.
ja vas sad cure ostavljam bez mog nadzora do slijedeceg petka...
Au, bit će frke!
Moram komentirat ovo ostavljanje djece.
Ja sam L. ostavljala bez pol frke da spava i išla bi u dućan.
Možda će vam ovo biti za zgražanje ali on je spavao po satu. Nikad, ali baš nikad se nije probudio. Popodne je spavao 2,5-3 sata, navečer od 9-7 ujutro. Iznimka je bila kad je bio bolestan, no to se ne broji.
Kad se M. rodila to mi uopće nije palo na pamet jer za nju nemam pojima kolko će spavat. Nekad kraće, nekad duže, nekad se probudi pa opet zaspi. A i preselili smo se pa dućan nije tako blizu.
djeca su djeca i svi slično razmišljaju...
ok, od mog prijatelja bratić je iz itekako zdrave obitelji i igrao se u dvorištu, a kamion je dovezao šuder i sipao na njega... dalje vam ne moram govoriti...
moja daljnja rodbina, u kamionu su bili mama i dijete, nešto ispred kamiona nije valjalo, ona je otišla da vidi... dijete se igralo u autu i povozilo mamu...
oba slučaja su završila tragično...
a zdrava obitelj...
ja sam isto iz zdrave obitelji i imam na lijevoj ruci ožiljak jer sam se kipućom vodom poparila...
moja prijateljica iz razreda se isto poparila po grudima...
kad ja pazim svoje ili tuđe dijete to će biti uz potrebnu sigurnost, to smatram dužnošću sebe kao roditelja i kao pazitelja...
za kraj moram reći da me iznenadilo da takva rasprava uopće postoji JER je moralna svijest o sigurnosti za djecu jako visoka u krugovima u kojima se krećem...
svi ljudi mi dosađuju, pazi na ovo, na ono, to može biti opasno...
i SRETNA SAM DA MI DOSAĐUJU!
I svjesna sam koliko sigurnost znači za dijete!
popiti deterdžent, upaliti vatru mi nije isto kao i polomiti nogu...
ovo s nogom se desi, ovo s deterdžentom se roditelju desilo...
pazite se, mame, klinci i klinceze
varas se...eto sto se dogodi kad se topic ostavi bez nadzora
velike sestre vas gledaju 8)
to sto vam damo da se razigrate, ne znaci da nema kontrole
aj da vratim topic na pravi put -
niko mi ovo nije iskomentirao.
Nekak ne vidim smisla pricati o tome trebaju li se bebe ostavljat same il ne
Nakon iskustva moje sveki, mislim da bih to počela prakticirati tek negdje nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne, odn. vidjet ću kad dođe vrijeme - naime, prepričavaju mi svekiji jako 'zgodnu' pričicu kako im je s balkona pala deka na balkon ispod pa je MM kao klinac otprilike 7-8 godina visio s balkona s vanjske strane pokušavajući dohvatiti deku metlom :shock: :shock: :shock: (i naravno da ne dozvoljavam da tu pričicu pričaju mišonji jer mislim da mu ne treba davati takve ideje). To se događalo na 8. katu.
aj da vratim topic na pravi put -
niko mi ovo nije iskomentirao.
Nekak ne vidim smisla pricati o tome trebaju li se bebe ostavljat same il ne
baš sam vidjela na temi jaslice i vrtići da jedna mama plača čuvalicu za 4 sata nakon škole...
Mene brine završetak školske godine. Mislim, cijela ideja produženog boravka je da dijete ne bude samo nakon škole!
To mi je prvobitno i bila intencija, uz komentar članka otete djevojčice koja je bila bez nadzora na ljetovanju, roditeljima je sad najgore na svijetu, ali... -što s djecom koja krenu u školu, a još su mala za npr. nešto skuhati ili preći par prometnica bez semafora. Mislim da ćemo i mi kad za to dođe vrijeme angažirati čuvalicu na 2-3 sata za ovakve stvari. A s 10-ak godina bi dijete ipak već trebalo znati preći oprezno preko ceste ili npr. podgrijati neku klopu u mikrovalnoj.
Moj je bratic imao 7 kad je visio s prozora na 1. katu :shock:
Ne znam tocno kak se uspio vratit natrag.... brrrr.....
Vidjeli ga susjedi...
Bio je sam doma, jer je rekao da hoce.
MM je glumio supermana - ne znam tocno kolko je godina imao, al vise od 5. S garaze.
Mislim, kako mi roditelji mozemo znati kad su oni dovoljno veliki da budu veliki (opet ja s ovim citatom, al bas mi najbolje pase ovdje
Kuzite sta mislim
Mislim da je generacija naših roditelja imala uglavnom preležeran odnos prema roditeljstvu. Paranoja je po meni druga krajnost. Pokušavam ostati u sredini (naravno tamo gdje ja vidim sredinu).
Ovo sa čuvalicom nakon škole mi se čini kao razumna opcija.
Slažem se s obje tvrdnnje.
I ja.Ni jedna ni druga krajnost nije dobra.
tesko da mozemo kopirati njihov stil, sada je drugo vrijeme, okolnosti su bitno drugacije.
Joe, problem je u tome sto svi vidimo sredinu negdje drugo.
Po meni je npr. ostavljanje djeteta samog u stanu opasno i tu nema sredine. Pa makar se radilo o pet minuta. A npr. moja mama bez problema otrci do ducana kad sestrin sin zaspe. I ona se meni ne moze nacuditi da se ja ne mogu tome nacuditi.
A dok smo bili djeca, desila im se slicna stvar kao sto je netko vec opisao....tata na poslu, mama sisla na pet minuta kat ispod kod strica. Tata se vraca doma i sestra lezi na ploci balkonske ograde i mase mu.
Kao što rekoh mobilno dijete ne bih ostavljala.
jeste čitale današnji Jutarnji?
baka otišla "pristavit ručak" a unuka ostavila samog na dvorištu.
pa mali odšetao u šumu...i našli ga policajci.
pa tata duhovito primjetio: "Ajde se nasmij stričeku koji te slika, sutra ćeš bit zvijezda svih novina".
mi živimo u stanu, ali kad Karlo ima loš dan kod mene nema ručka. jer je on takvo dijete. aktivno, radoznalo, nema pravila u spavanju, tako da nikad ne mogu reći "sad je zaspao i spavat će tri sata".
nikad, nikad ga nisam ostavila samog. jer mu treba otprilike 12 sekundi da se probudi i počne vrištati.
kad je budan, onda samo istražuje i radi sve što se od njega ne očekuje, npr. želi se igrati sa strujnim kabelima.
Diana ima 4,5 godine i ne pada mi na pamet ostavit je negdje "da me čeka dok se ne vratim", a da ju nemam na oku. Znači, ostavim ju ispred pekarne, kad ja uđem unutra, jer ju vidim, ali mi ne pada na pamet da ju ostavim ispred ulaza dok ja "odem po nešto u stan". jer ne vidim kakvoj bi se odgovornosti ona na takav način naučila.
Ja imam frendicu koja se uvijek hvalila kako ostavlja djecu (4 i 5 godina) dok ode do dućana, pošte, ljekarne... i kako su oni divni, krasni i odgovorni.
Sve do jednom. Mali (4 godine) je privukao stolicu, popeo se do ormarića sa lijekovima, uzeo multivitaminski sirup i pocugao si pol bočice. U ovom slučaju može se reći da je sreća što je u pitanju bio multivitaminski sirup, obzirom što je sve bilo u ormariću.
Bili su na hitnoj, srećom sve je bilo ok.
Mislim da povjerenje u dijete uvijek mora imati jednu dozu opreznosti, jer neće oni napraviti glupost zato što su zločesti, nego zato što su razigrani, previše hrabri i nesvjesni opasnosti oko sebe.
A što se tiče ostavljanja bebe u stanu da se skoči samo na pet minuta - kod mene nema šanse, jer me strah požara, slomljenih nogu i svega ostalog nabrojanog.
Pa bilo bi glupo ostaviti dijete da te čeka ispred ulaza dok odeš u stan čisto zbog prometa i ko zna kakvih neznanaca.
Ja Teu ostavim vani u dvorištu ako ne želi unutra, ali obavezno zaključam ulična vrata i svako malo ju zovem kroz prozor, a ona se mora javiti. Mislim da na taj načim pomalo vježba da bude sama, a opet smo dvorište uredili tako da joj se ništa ne može dogoditi i ne može nikud otići.
Evo i moj primjer
Sa svoje 4 godine sam gledala mamu, baku kako gutaju neke pirulice svakakvih boja i oblika. Sad za šta su bile - tlak, glavu, probavu, ... ko će ga više znat, ali u svakom slučaju nešto šta se isplati probat
I znala sam da mi ne daju da ih uzimam i gledam, nego su ih stavljale visoko visoko na frižider. Sve dok nisam skužila da se mogu popet na stolac i doć do tog carstva bombončića
I tako sam se jedno jutro rano probudila, vidila da nikog nema u blizini, uzela stolac i došla do, sad svojih, pirulica - i počela ih gutat sve govoreći sebi: "Ovo je za glavu, ovo za nogu, ovo za ruku, ovo za mamu, ovo za tatu, ovo za mamu...."
Sve dok nije naišla baka iz dućana u kojeg je sva sreća otišla i uhvatila me na djelu. Svega nakon toga se sjećam u magli - opća panika, Hitna, ispumpavanje želuca, plač, veliki plač ... i dugo dugo vremena nije mi bilo jasno zašto su se svi tako ustrčali i uspaničili.
I zanimljivo, tek sad kad sam i sama majka, pred razdobljem ogromne znatiželje malenoga, uhvati me panika kad se sjetim te priče.
I uvijek mi u glavi zvone mamine riječi: "Pojma nemaš šta sve maloj djeci može pasti na pamet"
potpisujem
ja zaista ni na tri minute nisam ostavila djecu u kuci. cak ni u veseraj nisam isla, ako su djeca sama u kuci.
A svakodnevno vidjam djecu od cetiri godine kako setaju po naselju sa kljucem od stana oko vrata. :shock:
evo, neposredno u mojoj blizini desio se ovaj uzas. Vjerovatno ste culi da su u jednoj kuci (u podrumu) u Innsbrucku nasli ostatke troje djece.
Pa kako ne biti paranoican, kada se ovakve stvari desavaju na nekoliko kilometara od nas. :/
Nikada mi nije palo na pamet da ostavim Adrianu samu. Kad je bila nepokretna beba, uvijek sam se prisjecala nekih prepricavanja, kao ova ili ona otisla u dvoriste/bastu nesto da obavi, vratila se, a beba mrtva...iznenada...i svi u cudu. Meni je strah od SIDS-a i pomisao da bi se moje malo bespomocno dijete moglo probuditi i plakati jer je ostavljeno samo bila najveca kocnica da bilo kuda odem bez nje. Sve sto sam trebala obavljati vani, obavljala sam dok je ona bila budna i isla je naravno samnom. Kad sam isla da se tusiram, babyphone je bio ukljucen. Nekoliko puta se probudila i pocela plakati, i nije mi bilo tesko da mokra stavim bade-mantil na sebe i odem joj. jednom smo MM i ja rucali i zaboravili ukljuciti babyphone. Nakon nekog vremena razgovaramo kako je neobicno da ona tako dugo spava, dok nismo skuzili da nema babyphona. odmah smo odjurili do spavace sobe gdje je ona jadnica jecala jer ju mi nismo culi. To si jos dugo necu moci oprostiti.
A sad kad je pokretna, sad ju pogotovo ne ispustam iz vida, jer cim se okrenem ona napravi neku frku.
drago mi je pročitati što sve vi NE BISTE i NEĆETE napraviti. ja sam kikicu ostavljala kad sam morala, ne satima nego mjereno u minutama - i dok je bila beba. jer nisam imala NIKOG, i nisam imala ni telefon.
s dvije godine smo zajedno slagale kutije s lijekovima, i znala je da se to "jede" samo kad "buba". nikad nije posegnula za nečim takvim.
s 5 godina je sama prolazila ulicu prema vrtiću (tamo sam ju iskrcala iz auta), a teta čuvalica je gledala s balkona. NIKAD nije skrenula s puta. ušla je ravno u vrtić.
s 5 godina sam ju vodila i na poslovnu večeru u interconti, s 5 stranaca. i bila je izvanredna. otišla je bez mene na vikend teti na selo - koju je vidjela jednom u životu. dobila sam samo pohvale.
sa 7 godina je išla sa starijom grupom (10-godišnjaci) na more. bila je jedna od dvoje djece (grupa od 10) koja je znala pospremiti svoj krevet.
u drugom osnovne (sa 7 i pol godina) je dolazila kući u 14h, jer nije htjela ostajati u boravku do kraja. ja sam dolazila oko 16.30h. s 10 godina je nekad bila sama i do 19h - jer ja nisam mogla s posla. čule smo se telefonom, i to je bilo to...
posljedice?
naučila se samostalnosti, nikad nije napravila glupost.
ja NISAM imala izbora. svaka čast onima koji imaju. ne trebaju zbog toga suditi drugima.
p.s. ja se ovim NE hvalim. samo želim reći da postoje i neželjeni "izbori" u životu - koje čovjek ponekad mora prihvatiti. i vjerovati da će se uspješno nositi s njima.
Ja bih samo rekla - bravo sorciere. Jer naučiti dijete samostalnosti je teška, ali važna zadaća roditelja.
Potpisujem Sorciere jer apsolutno shvaćam o čemu priča.
Koliko puta sam ja svoju Reicu "vukla" sa sobom,jer nisam imala izbora i na posao i na sastanke i na put,ma nema gdje nije bila,pa je danas ljudima skroz čudno ako dođem bez nje,obavezno prvo pitaju kako to da nije samnom?! Tata ju nije mogao voditi sa sobom,jer njegov posao je takav da stvarno nema dijete šta tamo tražiti.
Na jesen kreće u školu,isto u boravak,pa ćemo vidjeti kako to bude hodalo,za sada je sve super
Mislim da se na pocetku ovog topica govorilo o ostavljanju malih beba, pa sam se na to i osvrnula. Svatko naravno donosi odluke prema svojim zivotnim uvjetima, a ja sam iznjela ovdje svoje strahove i sta je kod mene presudilo da ju nikada ne ostavim samu.
A sto se tice osamostaljivanja vece djece, moja mama je cesto postupala kao i ti sorciere, jer cesto nije imala velikog izbora. Tata je cesto bio na putu, ja 4 god., brat 1, a ziv ko zivo srebro (poput moje curice danas). Posto smo zivili u malom gradicu gdje je svatko svakoga znao, mama se nije bojala poslati mene u trgovinu dok ona obavlja neke druge stvari, niti sam ja bila usamljeni primjerak. Takodjer sam joj sa nekih 4-5 god. otisla na biro produziti knjizicu. Sa 7 dobila kljuc oko vrata itd. Ali ja sam bila mirno i savjesno dijete. ALI moj brat.....on je sa svojim postupcima i istrazivanjima mami i tati ledio krv u zilama. Mama u kuhinji, moje prijateljice i ja sa bratom u dn. boravku. On je imao oko 5 god. Ja sam na trenutak otisla na wc, a moj brat se popeo na prozor (otvoreni na 3.em katu) da mojim prijateljicama pokaze laste iz gnijezda. Mama je srecom uspjela na vrijeme reagirati.
Drugi slucaj kad je imao oko godinu: motao se mami i tati oko nogu dok su oni nesto radili u kuhinji, i dok nitko nije gledao, otpuzao na balkon. Kroz resetke se provukao sa druge strane balkona i stajao na 10-ak cm povrsine i drzao se jednom rukom za resetku....i naravno sav ponosan na sebe vikao "ta-ta"....Jos puno slicnih ekscesa je napravio, nekih vise, nekih manje opasnih. Ali kad ja danas vidim temperament svog djeteta i u njoj prepoznajem svog brata, dodje mi najradije da ju vezem za sebe....da budem sigurna. Ali naravno to niti je dobro niti moguce, ali zato znam da ako imam izbora, da ju sigurno necu ostavljati samu...pa ni na 5 minuta. Jer za nesrecu treba i puno manje.
Zato sto dijete od 5 godina nema dovoljno zrelu moc rasudjivanja sto napraviti u nekim situacijama, kako reagirati.
I ne moze uvijek prepoznati potencijalnu opasnost neke situacije. A opasnosti ponekad treba samo par minuta.
Mozemo mi sada navoditi ne znam kakve pozitivne primjere, ali je cinjenica da je dovoljan jedan trenutak u kojem je potrebno odraslo rasudjivanje i da se ode kvragu.
I zato bi mi bilo ugodnije da se kaze "morala sam je pustiti jer nisam imala kako drugacije i zaista sam zahvalna bogu/univerzumu/xy sto se nikad nista nije dogodilo" nego to ostavljanje djeteta promovirati kao nesto pozitivno sto je rezultiralo necim jako dobrim.
Jer, ima identicnih primjera (samostalne, snalazljive djece) i kod onih kojima nije ok ostaviti dijete (u razlicitoj dobi, u razlicitim situacijama i sl.), cak ni onda kad se cini da je to jedina mogucnost koju imaju. Osim u doista vanrednim zivotnim okolnostima, to ostavljanje djece najcesce je, po mom osobnom misljenju, stvar nesnalazljivosti, nesposobnosti planiranja i, ponekad, sebicnosti (nespremnosti odgode zadovoljenja svoje potrebe za vrijeme kad se dijete probudi pa moze i ono s mamom/tatom u trgovinu).
Djeci u trenutku svašta padne na pamet!!!znam iz vlastitog iskustva jer sam po priči bila nemoguće dijete
s ovim mislim da se svi slažemo.I zato bi mi bilo ugodnije da se kaze "morala sam je pustiti jer nisam imala kako drugacije i zaista sam zahvalna bogu/univerzumu/xy sto se nikad nista nije dogodilo" nego to ostavljanje djeteta promovirati kao nesto pozitivno sto je rezultiralo necim jako dobrim.
Da, i stvarno je lijepo sročeno.
Neki dan sam odvezla k mojima profesionalni usisavač, a težak za svisnuti. Dijete mi zaspalo u AS, stan na drugom katu bez lifta, doma nije bilo nikoga da se spusti po to. Ja sam trebala ostaviti usisavač u stanu.
Ništa, izvadila sam je skupa s AS iz auta, nju na jednu ruku, usavač u drugu i nosi. Unijela u stan, spustila se po nastavke od usisavača (puna ih vrećica) i opet gore, pa dolje. Kad sam se spustila u auto i učvrstila AS, ne da sam bila gotova, nego nisam znala za sebe, jer je bilo užasno teško (vjerojatno više od 20 kg :shock: ) Ali, nisam je ostavila samu, da spava u autu na parkingu, no vej
tko, kada i kako procjenjuje te "vanredne životne okolnosti"? naime - ono što je meni u trenutnim uvjetima "vanredno" - tebi iz tvoje osobne perspektive može izgledati beznačajno...
ostatak (nesnalažljivost, nesposobnost planiranja, sebičnost, nespremnost odgode) - neću komentirati. zato što si napisala da je to tvoje osobno mišljenje.
svoje mišljenje o ostavljanju djece unutar zaključanih zidova u kojima nisam i ja - već sam rekla: jedno od rijetkih "nikada" koje bih uvijek potpisala.
samo ću reći kako se sjećam jednog ljetnog dana, imala sam 7 godina i bila sama kod kuće: nevrijeme strašno, ono kada vam se čini da su se zemlja i nebo spojili i da je smak svijeta.
sjedila sam na podu, plakala i grlila mamine spavaćice, toliko me je bilo strah.
a mama i tata su bili na poslu, telefona tada nije bilo.
za to sa sigurnošću mogu reći da nikada neću zaboraviti.
nikoga ne optužujem, nikome ne zamijeram, ali ne želim da moje dijete prođe ijednu sekundu toga straha: neće biti sama dok ne procijenim da je spremna snaći se u svakoj predvidivoj situaciji.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom